Bilo je pomalo i neprijatno gledati snishodljivost domaćina iz Republike Srpske prema Andreju Plenkoviću tokom njegove nedavne posjete Banjaluci i samostanu Marija Zvijezda. Osmijesi su bili širi od vrata samostana, rukovanja duža od protokola, a poruka koje je odnijela 12 poena, bez ikakve konkurencije je – Tu smo za vas. Gostoprimstvo uživo, kao u najboljim danima bratstva i jedinstva samo bez ideologije, danas se to zove politički pragmatizam.
Plenković je, onako usput, malo podjebavao Dodika oko šopinga u Rimu.
Ništa lično, a opet lično.
Prijateljski.
Da se razbije trema, da se pokaže ko je opušten, a ko servilni domaćin. Kamera je kao i publika voljela tu scenu, lajkovi pljušte jer brat je mio koje vjere bio.
Sve je djelovalo dirljivo, komšije, braća, istorija ostavljena po strani, budućnost je opet otvorena i svjetla. Dođe ti jednostavno pored sve skepse da zapjevaš Fosille..kako je dobro vidjeti te opet…staviti na ramena.
A onda je budućnost stigla brže no smo se nadali
Već danas.
Hrvatski sabor je danas usvojio zakon po kom nuklearni otpad ide na Trgovsku goru, tik uz granicu s Bosnom i Hercegovinom. Tamo gdje se ne dolazi na ručkove. Tamo gdje se ne smiješi usiljeno kamerama. Tamo gdje žive obični ljudi, piju vodu, obrađuju zemlju i već godinama objašnjavaju šta znači nuklearni otpad u njihovom dvorištu. Bez efekta. Jer aktivisti nemaju dovoljno zanimljiv protokol, a rijeke svakako “teku bezveze”.
I tu se priča zatvara savršeno precizno.
A “tu smo za vas” završava tačno na šengenskoj granici, odatle mi smo za sebe. Možete se slikat, tačnije, morate se slikat i pokazati šapu.
Nuklearni otpad, za razliku od političkih obećanja, nije simboličan gest. On ostaje. Decenijama. Stoljećima. I ne poznaje ironiju i podjebavanje. Samo je jednostavno jeben.