U svijetu koji se raspada u realnom vremenu pred našim ekranima, gdje nam i telefon diše za vratom, a notifikacije pumpaju adrenalin kao da živimo u stalnoj vanrednoj situaciji, ljudi sve češće bježe u jednostavno. U tijesto, u iglu i konac, u drvo, u baštu, u zvuk makaza i šuštanje papira.
Kad mašina poludi, čovjek se vraća ruci.
Možda to i nije bijeg, nego povratak: nečemu što smiruje, usporava, preoblikuje haos u ritam. U vremenu u kojem je normalno izgubilo vrijednost, zanat postaje terapija, utočište, tihi otpor.
Ovaj tekst Susan Luckman objašnjava ono što već dugo naslućujemo: da naš mozak žudi za fokusom, tišinom, ritualom, za onim što sami napravimo. Možda zato hljeb opet miriše bolje nego ikad, a igla i konac spašavaju više duša nego što ćemo ikada zvanično priznati.
U vremenu u kojem nas digitalni svijet melje 24 sata dnevno, sve više ljudi okreće se jednostavnim, repetitivnim i smirujućim radnjama: pletenju, heklanju, keramici, šivanju, obradi drveta, vrtlarenju, kuhanju od nule. Nije to slučajno. Nauka već godinama upozorava da upravo takve aktivnosti predstavljaju svojevrsni ventil za mozak – način da se izborimo sa stresom, tjeskobom i konstantnom preopterećenošću.
Poznati psiholog Mihaly Csikszentmihalyi to je objasnio konceptom flowa: stanja potpune uronjenosti u zadatak, gdje naš um pronalazi savršenu ravnotežu između vještine i izazova. Danas to zovemo “mindfulness”. Naši životi sve su brži, sve površniji, sve fragmentiraniji – i ne čudi što se ljudi vraćaju rukama, materijalu, alatu.
Rukotvorina kao terapija
Još od kraja Prvog svjetskog rata, zanatske aktivnosti bile su integralni dio radne terapije za veterane koji su se vraćali s fronta. Tada se “shell shock” tek počinjao razumijevati, ali mnogi su nalazili smirenje upravo u pletenju, tkanju, korparstvu, sitnim popravkama. Ruke rade – glava se odmara.
Danas nauka detaljnije objašnjava zašto.
Veliko međunarodno istraživanje među pletačima pokazalo je čitav spektar benefita: opuštanje, smanjenje stresa, osjećaj postignuća, povezanost s tradicijom, povećano samopouzdanje, pa čak i poboljšanje koncentracije i pamćenja.
Kod pacijenata s anoreksijom pletenje je smanjivalo opsesivne misli; 74 posto učesnika osjetilo je olakšanje, manje tjeskobe i veću kontrolu nad emocijama. Kod medicinskih sestara na onkologiji, pletenje je smanjilo iscrpljenost i tzv. compassion fatigue.
Slično vrijedi i za druge rukotvorine: krojenje, vez, quilting, keramiku, obradu drveta. Kod starijih osoba donose mentalnu stimulaciju, osjećaj smisla i radosti, posebno u zimskim mjesecima. Kod oboljelih od hroničnog umora i depresije povećavaju samopoštovanje i povezivanje sa svijetom.
A nisu samo žene te koje pronalaze smirenje u zanatu. Muške radionice, tzv. Men's Shed pokret, pokazao je da zajednički rad rukama – popravke, drvodjeljstvo, “tinkering” – značajno smanjuje simptome depresije kod muškaraca.
Zašto nam je to toliko potrebno?
Istraživanja pokazuju da dobrobit ne proizlazi samo iz samog rada rukama, već i iz zajednice koju taj rad stvara. Zanati su tihi, ali duboko društveni. Ljudi grade nova poznanstva, osjećaj pripadnosti, zajednički ritam. To je osobito važno za one koji se bore s usamljenošću, anksioznošću, tugom ili bolešću.
Nakon zemljotresa u Christchurchu 2011, upravo su zajednički zanatski projekti pomogli ljudima da se emocionalno oporave. U krizama – od ratova do prirodnih katastrofa – ruke su često najbrža terapija koja se može pokrenuti bez mnogo resursa.
Prednost rukotvorina je i u tome što mogu biti i potpuno samotnjačke i potpuno društvene onoliko koliko pojedincu u datom trenutku treba. Za stidljive, iscrpljene, prezasićene svijetom, ova kontrola nad vlastitim ritmom neprocjenjiva je.
Kada svijet ubrzava mi usporavamo rukama
Savremena nauka još uvijek nema sve odgovore, ali ono što već znamo dovoljno je jasno: zanat nas povezuje sa sobom, s drugima, s vlastitim dahom i čulima. Podsjeća nas da je tijelo dio našeg razmišljanja, da mir nije luksuz nego potreba, da se smisao – ponekad – oblikuje prst po prst, petlju po petlju, rez po rez.
U svijetu koji nas svakodnevno bombarduje informacijama, konfliktima i brzinom, možda je najveći luksuz upravo ono što smo olako odbacili kao staromodno: tišina, ritam, materijal pod prstima.
Možda je budućnost – ako želimo da preživimo sadašnjost – u tome da se opet vratimo nečemu što je oduvijek bilo naše.