U istoriji naroda Bosne i Hercegovine, posebno Bosanske Krajine, postoje ličnosti čiji životi, iako tragično prekinuti, nastavljaju da sijaju kao svjetionici ideala. Jedna od takvih ličnosti je Rada Vranješević. Njena priča nije samo hronika ratnog puta jedne partizanke; to je priča o transformaciji, o sudaru tradicionalnog i modernog, i o ženi koja je u najmračnijim vremenima utrla put generacijama koje dolaze.

Od “popove kćeri” do revolucionarke

Rođena 1918. godine u selu Rekavice kod Banja Luke, Rada je poticala iz ugledne svešteničke porodice. Njen otac, Đorđe Vranješević, bio je pravoslavni sveštenik i istaknuti član Zemljoradničke stranke. Odrasla u okruženju koje je njegovalo tradiciju i patrijarhalne vrijednosti, Rada je svojim životnim putem prkosila očekivanjima.

Umjesto mirnog života u okvirima koje je društvo namijenilo ženama tog doba, Rada je izabrala put obrazovanja i političkog aktivizma. Tokom školovanja u Banjaluci i kasnije na Trgovačkoj akademiji, došla je u dodir sa naprednim omladinskim pokretom. “Popova kći” postala je glasna zagovornica socijalne pravde i prava radnika, pridruživši se Komunističkoj partiji Jugoslavije (KPJ) 1940. godine. Taj kontrast između njenog porijekla i njenog političkog opredjeljenja svjedoči o snazi njenog karaktera i dubokom osjećaju za pravdu koji je prevazilazio porodično naslijeđe.

Borba u srcu okupirane Evrope

Kada je 1941. godine ratni vihor zahvatio Jugoslaviju, Rada nije imala dilemu. Odmah se uključila u pripreme za ustanak. Njena uloga nije bila samo borbena, već i duboko organizaciona i politička. Djelovala je u ilegali u Banjaluci, a zatim prešla na slobodnu teritoriju podno Grmeča.

Rada Vranješević bila je mnogo više od vojnika; bila je arhitekta novog društva. Kao članica Biroa Okružnog komiteta KPJ i istaknuta figura u Antifašističkom frontu žena (AFŽ), neumorno je radila na prosvjećivanju naroda, posebno žena. Obilazila je sela, držala zborove i učila seoske žene da njihova uloga nije samo pored ognjišta, već da su one ključni stub otpora i buduće slobode.

Glas žene u stvaranju državnosti

Jedan od najvažnijih momenata u njenoj biografiji je njeno učešće na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a u Mrkonjić Gradu, 1943. godine. Rada je bila jedna od rijetkih žena (među 4 delegatkinje) koja je prisustvovala stvaranju temelja moderne državnosti Bosne i Hercegovine.

Njeno prisustvo tamo nije bilo simbolično; ono je bilo dokaz da se novo društvo ne može graditi bez ravnopravnog učešća žena. Ona je svojim primjerom pokazala da žene mogu i moraju biti donosioci političkih odluka.

Najpoznatiji sačuvani citat iz njenog obraćanja glasi:

“Zajedno sa svojim drugovima, žene će se i nadalje boriti protiv okupatora i njegovih sluga, a sutra, poslije oslobođenja naše zemlje, one će uložiti sve svoje snage u izgradnju sretne budućnosti naše Bosne i Hercegovine u okviru federativne Jugoslavije.”

Desant na Drvar i herojska smrt

Kraj njenog života bio je dramatičan i tragičan, baš kao i vrijeme u kojem je živjela. U maju 1944. godine, tokom čuvenog njemačkog Desanta na Drvar (Operacija “Konjićev skok”), Rada se našla u srcu bitke.

Dok su elitne njemačke padobranske jedinice pokušavale da unište Vrhovni štab NOVJ, Rada je, zajedno sa ostalim članovima Okružnog komiteta, pružala otpor. Uhvaćena je i odvedena u logor na groblju u Drvaru. Prema svjedočenjima, i u posljednjim trenucima, suočena sa sigurnom smrću, zadržala je svoj prkosni stav. Ubijena je prilikom pokušaja bjekstva 26. maja 1944. godine, na svoj 26. rođendan.

Naslijeđe koje živi

Rada Vranješević proglašena je za narodnog heroja Jugoslavije 1951. godine. Međutim, njen najljepši spomenik nije onaj od bronze ili kamena. Njeno ime nosi Dom za djecu i omladinu bez roditeljskog staranja u Banjaluci – Dom “Rada Vranješević”.

Činjenica da institucija koja brine o najranjivijima nosi njeno ime ima duboku simboliku. Baš kao što se ona borila za bolju budućnost “neke nove djece” u ratnom vihoru, tako danas njeno ime štiti one kojima je zaštita najpotrebnija.

Rada Vranješević ostaje trajni simbol Banjaluke i Krajine. Ona nas podsjeća da hrabrost nije odsustvo straha, već odluka da je nešto drugo važnije od straha. Njen život je bio kratak, ali je njegov eho toliko glasan da se i danas, decenijama kasnije, jasno čuje.