Svaki put kada građani vide kako institucije šute na korupciju i kako političari vode beskrajne rasprave umjesto da rješavaju stvarne probleme, još jedan mladi čovjek donese odluku – otići.
Bosna i Hercegovina tako postaje država koja vlastitim sredstvima, kroz javno obrazovanje, školuje stručnjake za Njemačku, Austriju, Sloveniju ili Irsku. Generacije mladih – liječnika, inženjera, programera, medicinskih tehničara i zanatlija – odlaze odmah nakon diplome jer ovdje ne vide sigurnost, stabilnost niti šansu za napredak.
Umjesto da stvore uslove za bolje plaćena radna mjesta, stanove, jasne zakone i dostojanstven život, vlasti već godinama gledaju kako autobusi i avioni odlaze puni mladih ljudi.
Mladi ne odlaze zato što ne vole svoju zemlju – odlaze jer im ona ne nudi perspektivu. Ne odlaze samo zbog novca, već zbog osjećaja da ih sistem ne vidi, da trud, znanje i pošten rad ovdje nisu vrijednosti koje se cijene. Dok političari pričaju o patriotizmu, sve što nude su jednokratne pomoći, predizborne parole i nova obećanja bez pokrića.
Bosna i Hercegovina postaje zemlja u kojoj se školuje za rad van granica, gdje porodice rastaju, a sela i gradovi ostaju prazni. Oni koji odlaze, odlaze ne samo zbog boljih plata – odlaze zbog nade da će negdje drugo biti cijenjeni, saslušani i živjeti bez osjećaja bespomoćnosti.