Prvi put nakon više godina, izvještaji Evropske komisije o proširenju izazvali su stvarno iščekivanje na Zapadnom Balkanu. Čini se da Albanija i Crna Gora ostvaruju opipljiv napredak ka članstvu u EU u doglednoj budućnosti. U Bosni i Hercegovini, međutim, nije bilo ni iščekivanja ni značajne reakcije.
Prije nekoliko godina, objava izvještaja Komisije barem bi privukla pažnju medija. Stručnjaci bi analizirali tekst, tumačili njegov diplomatski jezik i raspravljali o implikacijama. Ove godine nije bilo tako. Samo je nekoliko medija prevelo saopštenje Komisije o Bosni i drugim državama Zapadnog Balkana. Ostali su se ograničili na vijest da su ambasador EU i specijalni predstavnik EU u BiH, Luigi Soreca, uručili izvještaj predsjedavajućoj Vijeća ministara BiH, Borjani Krišto.
U svojoj zvaničnoj izjavi na društvenoj mreži X, Soreca je opet ponovio istu, pomalo ispraznu poruku koju Bosna godinama sluša:
„Kada zemlje kandidati ispune svoje obaveze, i EU će isporučiti. Vrata proširenja su otvorena.“
Dodao je i:
„Uz političku volju i saradnju, prva međuvladina konferencija je na dohvat ruke. EU će biti uz BiH na svakom koraku. Prilika postoji. Vrijeme je sada.“
Naglašavati potrebu za političkom voljom i saradnjom u zemlji koja, slikovito rečeno, vjerovatno drži evropski rekord u njihovom nedostatku, jednako je kao tražiti od šampiona u ljenosti da istrči maraton. U trenutku pisanja, Sorecina objava imala je svega 13 lajkova i četiri dijeljenja.
U bosanskim medijima, ovogodišnji izvještaj o proširenju bio je tipičan ne-događaj. Na dan objave, naslovnice su bile posvećene odluci Ustavnog suda da odbaci žalbu Milorada Dodika, čime je potvrđena zabrana njegovog obavljanja funkcije zbog nepoštovanja odluka visokog predstavnika Christiana Schmidta. Paradoksalno, Dodik je u samom izvještaju ponovo imenovan kao političar odgovoran za „ozbiljne političke tenzije i eskalaciju (…) iz entiteta Republika Srpska“.
Činjenica da je najvažniji godišnji događaj u vezi sa evropskim integracijama BiH prošao gotovo neprimijećeno, najbolje govori o samoj suštini procesa. Sudeći po ocjenama Komisije o (ne)napretku Bosne, proces proširenja se faktički pretvorio u ne-proces – formalnu proceduru koja, barem zasad, ne vodi nigdje.
Prema ocjeni Evropske komisije, spremnost Bosne i Hercegovine za članstvo u EU u periodu 2024–2025. porasla je neznatno – s 1,67 na 1,7 na skali od 1 do 5 (gdje 1 označava najslabiji, a 5 najbolji rezultat). Time se Bosna nalazi iza Kosova (2,11), što je čini najslabijim „učenikom“ u razredu proširenja Zapadnog Balkana. Čitajući izvještaj, teško je ne zapitati se na koji je način Komisija opravdala povećanje od 0,03 boda – i šta ta gotovo cinična korekcija zapravo treba da poruči.
Detaljniji uvid u izvještaj pokazuje da i ton i sadržaj idu u istom smjeru: bez stvarnog napretka i s trajno blokiranim reformama. Da nije bilo zakašnjelog usvajanja Reformske agende – nužne da se odblokiraju sredstva iz investicionog plana EU – Komisija bi imala vrlo malo pozitivnog za istaknuti. Čak je i taj skromni uspjeh došao kasno: Agenda je usvojena tek u septembru 2025., nakon znatnog kašnjenja i nakon što je Komisija smanjila Bosni indikativna sredstva za 10%.
Čak i površno – a kamoli dobronamjerno – čitanje izvještaja otkriva razmjere bosanskog evropskog debakla. Komisija govori o „zastalim reformama“, „ozbiljnim političkim tenzijama i eskalaciji“, izborima koji „zahtijevaju suštinsku reformu“, parlamentu koji „svoje ovlasti koristi samo djelimično efikasno“ i „smanjenom zakonodavnom učinku“. Upravljanje opisuje kao „sve nezadovoljavajuće“, a organizacije civilnog društva kao one koje „djeluju u ograničenom okruženju“. Slijedi duga lista formulacija poput „nije postignut nikakav napredak“, povremeno prekinuta frazom „ostvaren je minimalan napredak“.
Naravno, postavlja se pitanje: ko je odgovoran za izostanak napretka? Glavni dio odgovornosti leži, naravno, na domaćim vlastima i političkim akterima. Vlast u Republici Srpskoj, predvođena Miloradom Dodikom, već godinama vodi ciklus secesionističke retorike, prijetnji i institucionalnih blokada, praćen sve oštrijom anti-evropskom naracijom. Ruska agresija na Ukrajinu – i Dodikova otvorena podrška Moskvi, koja ga zauzvrat nagrađuje kao „korisnog remetilača“ – dodatno je učvrstila taj obrazac.
U međuvremenu, HDZ BiH tiho nastavlja svoj dugoročni cilj etno-teritorijalizacije Bosne, tražeći „veća prava“ za Hrvate i učvršćujući svoju kontrolu u područjima s hrvatskom većinom. Stranka i dalje uživa snažnu podršku Hrvatske i „matične stranke“ – HDZ-a pod vodstvom Andreja Plenkovića. Koalicija na državnom nivou se u međuvremenu raspala, dok se tzv. Trojka u Federaciji nije pokazala doraslom vlastitim obećanjima i ambicijama.
Evropska unija, sa svoje strane, ostala je pasivna, reaktivna i neodlučna – dijelom i zbog članica poput Mađarske i, u novije vrijeme, Slovačke, koje i dalje politički štite Dodika. Sve više prevladava osjećaj da je EU zasićena Bosnom, a briselski zvaničnici često na pomen zemlje samo slegnu ramenima i kažu: „Ah, opet Bosna.“
Najnoviji preokret u političkom životu BiH – takozvani tajni američki dogovor s Dodikom – rezultirao je povlačenjem nekoliko ključnih anti-bosanskih i neustavnih zakona u Narodnoj skupštini RS, nakon čega je Dodik konačno podnio ostavku. Zauzvrat, on i njegov krug političkih i poslovnih saveznika uklonjeni su s američke liste sankcija. Vjerovati da bi takav sporazum, postignut od strane transakcione američke administracije, mogao donijeti iznenadni preokret u bosanskoj političkoj putanji bilo bi naivno – a očekivati da bi mogao potaknuti novi, zajednički domaći napor ka evropskim reformama bilo bi još iluzornije.
Bez ozbiljnijeg angažmana, posvećenosti i pritiska EU, teško je očekivati bilo kakav stvarni napredak na evropskom putu Bosne i Hercegovine. Kako se zemlja približava novim opštim izborima 2026. godine, izgledi su da će i naredni izvještaj Evropske komisije – očekivan kasnije te godine – ponovo biti ne-događaj u ne-procesu.