Postoji u kineskoj političkoj filozofiji lijepa i poučna priča u kojoj se kaže da je narod voda koja teče, a politika čamac koji se održava na površini zahvaljujući vještini kormilara. Milorad Dodik je upravljajući čamcem toliko uzburkao vodu da mu se čamac prevrnuo. Spasioci su vratili čamac na površinu, ali u njemu više nema kormilara Dodika.
Dodik je bio majstor političke igre, iluzija i privida. Proizvodio je politički haos i u njemu suvereno vladao. Prekoračio je granicu aktima otvorenog podrivanja državnih institucija i pričom o izvornom Dejtonu. Vjerovatno je naivno povjerovao da će ga podržati lično Donald Tramp, čiju je pobjedu slavio u Banjaluci egzaltiranim političkim udvorištvom. Politička nesmotrenost koja se osveti!
Svjestan opadanja političke moći, a zaslijepljen vlastitom političkom veličinom, na traženje američke administracije povukao je poteze političkog samouništenja. Preko noći se odrekao fundamentalnih političkih načela na kojima je gradio svoju državničku i patriotsku politiku. Od njegovog patriotskog narativa ostao je samo molećivi pogled na Ameriku i očekivanje novih poteza nepredvidivog Trampa.
Naravno, nije problem što je Dodik odustao od svoje političke priče. Padovi i porazi su u politici prosto neizbježni. Problem je što je uopšte ušao u prostor političke destrukcije u kome nije imao nikakve šanse. Otuda se ne treba baviti njegovim povratkom i deeskalacijom kao političkom mudrošću. Bio je to akt političke nužnosti. Milorad Dodik, jednostavno, više nije imao šanse.
Ako je Dodik političku pobunu preduzeo isključivo sa ciljem da nakon pravosnažne krivične presude ostvari kakvu-takvu korist za sebe, onda je, bar djelimično, uspio. I sva njegova vještina je u toj nečasnoj igri. Da li je okrenuo leđa Rusiji? To ćemo tek vidjeti. Ambasador Rusije u UN nije ga spomenuo u svom obraćanju Vijeću sigurnosti. Da li je svojim nagodbama sa Vašingtonom zaobišao Beograd i Vučiću zabio nož u leđa? Sumnje postoje, ali ćemo i to tek vidjeti. Po svemu sudeći, vještina u ličnom profitiranju bi mu se mogla osvetiti na prvim izborima. Povjerenje biračkog tijela je izgubljeno. Ko će poslije svega čvrsto vjerovati da sudbina RS u njegovim rukama?
Milorad Dodik je u političkoj nagodbi sa američkom administracijom dao sve što je bio njegov politički kapital. Stavio je van snage sve odluke i zakone koji su usvojeni nakon političke pobune. Odustao je od prvobitnog prijedloga kandidata za predsjednika RS i na ovu poziciju predložio, u politici nepoznatu, Anu Trišić Babić, koja se u javnosti dovodi u blisku vezu sa američkom administracijom. Još uvijek ne znamo čega se još Milorad Dodik odrekao i šta je, osim ukidanja sankcija, zauzvrat dobio da bi smo sa sigurnošću znali da li je gubitnik. Mnogi misle da je gubitak ogroman, ali igra nije završena. Narod bi rekao da se pilići broje u jesen.
Do novih obrta, a njih će, nema sumnje, biti, imalo bi smisla osvrnuti se na konačan ishod krivične presude kojom je Milorad Dodik pravosnažno osuđen. Kao što je poznato, presuda još uvijek nije izvršena u dijelu koji se odnosi na mjere bezbijednosti. Naime, sporno je da li se zabrana vršenja službene dužnosti odnosi i na funkciju predsjednika političke partije (SNSD). Smutnju je izazvao dopis Suda BiH (sutkinje koja je sudila u prvostepenom postupku) Centralnoj izbornoj komisiji (CIK), u kome se iznosi tumačenje da se zabrana odnosi i na funkciju predsjednika SNSD. Nije praksa, a nije ni u skladu sa zakonom, da sud daje naknadna tumačenja svoje presude, zbog čega su sumnje opravdane. Nije jasno ko treba da da jasan odgovor na ovo pitanje. Pravnici upiru prstom na državni organ koji vrši registraciju političkih stranaka. Pravna teorija stoji na stanovištu da autentično tumačenje daje zakonodavac polazeći od cilja koji pravna norma ima.
Pravo Dodika da obavlja funkciju predsjednika svoje političke stranke je od suštinskog značaja za njegov opstanak na političkoj sceni. Bez te uloge Dodik je politički mrtav. Da li su razgovori sa administracijom SAD uključivali to pitanje? Teško je u to povjerovati! Okolnosti koje su prethodile objavljenom ukidanju sankcija ne govore tome u prilog. Ne smije se zaboraviti činjenica da se nije radilo ni o kakvim zvaničnim pregovorima i sklapanju nagodbe. Veliki sa malima ne vode pregovore i ne prave nagodbe. SAD su povukle potez deeskalacije krize koji se uklapa u promjenu odnosa prema međunarodnim intervencijama i stava da se nacionalni problemi trebaju rješavati na lokalnom nivou. Dakle, ne može biti govora o bilo kakvom radikalnom zaokretu politike prema BiH. Da je neko u Vašingtonu razmišljao o održavanju Dodika na čelu stranke, Sud BiH bi poslao dopis CIK-u drugačije sadržine.
Iz rasprave u Savjetu bezbijednosti moglo se jasno zaključiti da SAD ne mijenja odnos prema Dejtonskom sporazumu, ali mijenjaju odnos prema političarima u BiH. Od njih će se ubuduće tražiti rješenja domaćih problema, a ne vapaj da neko drugi donose odluke. Takođe, može se naslutiti da orijentacija američke administracije ide ka stvaranju novih političkih elita koji će biti fokusirani na budućnost kakvu američka administracija želi. Ima u tome političkog pragmatizma. Očigledno je da postojeće političke garniture nisu pokazale sposobnost da naprave neophodan otklon od prošlosti i usmjere fokus ka budućnosti zajedničke države. Sve u svemu, to što se težište stavlja na unutrašnji dijalog neće značiti da BiH više nije u američkoj zoni interesa.
U javnosti se ovih dana pojavilo interesovanje za odluku Ustavnog suda koja će uslijediti po apelaciji Milorad Dodika na osuđujuću presudu Suda BiH. Spekulisalo se o mogućnosti da Ustavni sud usvoji apelaciju i ukine presude Suda BiH kao proizvoljne i suprotne zakonima i Ustavu BiH. Bez obzira što postoje argumenti na kojima se ovakve teze zasnivaju, to se neće dogoditi. Ustavni sud je u dosadašnjoj praksi bio moćno sredstvo međunarnog faktora za kreiranje duha Dejtonskog sporazuma. Mijenjanje dosadašnje prakse se ne uklapa u američke geostrateške interese. Dokle god u Ustavnom sudu sjede strane sudije, ništa se suštinski neće mijenjati u politici prema BiH. Strane sudije u Ustavnom sudu su po važnosti i značaju isto što i NATO prisustvo u BiH.
Ako Dodikova apelacija bude odbijena, što će se, vjerovatno, desiti, Dodik će shvatiti koliku je grešku napravio povlačenjem dvojice sudija iz RS. Svjesno razaranje državnih pravosudnih institucija bila je Dodikova neobjašnjiva politička glupost za koju bi u svakoj državi vladavine prava političar krivično odgovarao. Da RS danas u Ustavnom sudu ima dvojicu vrhunskih stručnjaka za ustavno pravo, Dodik bi mogao računati bar na dva izdvojena mišljenja koja bi mogla ući u pravnu i političku istoriju kao primjer međunarodnog intervencionizma kojim je suspendovan ustavni poredak jedne suverene države, Sve što je građaninu Dodiku ostalo biće jadikovka kako su mu apelaciju odbili bošnjačke i strane sudije.
U stalnom ubrzavanju stvarnosti istorijski tokovi često nadvise aktere događaja toliko da ih izguraju na periferiju i ostave da trunu u svojim zarđalim okovima. Baveće se političkim igrokazima i prostaklucima, Dodik to nije primjećivao. Sada je na vlastitom primjeru mogao da nauči da politička moć prestaje kada čin stvaranja zamijeni razarenje i destrukcija.