Imala je pet godina kada sam je prvi put odvela na dječiju trku i bila sam zadivljena njenim stavom i sposobnošću. Nakon života u kojem sam na vježbanje gledala kao na kaznu, odjednom sam mogla cijeniti njegovo pravo značenje.
Kao tinejdžerka, bila sam tip djevojke koja bi rekla: „Nemoj mene prijavljivati za kardio.“ U školi sam se uvijek javljala da budem golman – to je zahtijevalo najmanje kretanja. Kad bi došao dan sporta, ako nisam mogla izvući bolovanje, prijavila bih se za skok u dalj, jer se jama nalazila iza biciklarne i nije bilo publike. Sama pomisao da trčim pred cijelom školom bila je kao noćna mora koja je postala stvarnost.
Za razliku od mnogih mojih muških prijatelja, koji su igrali fudbal ili ragbi iz čiste zabave, ja sam na vježbanje gledala isključivo kao na kaznu. Dijetalna kultura devedesetih diktirala je da je mršavost – i time „dobrota“ – jednostavno pitanje odnosa unesenih i potrošenih kalorija. Vježbanje je bilo naporno sredstvo da ostaneš mršav, i ništa više. Nisam znala za osjećaj zadovoljstva koji fizička aktivnost može donijeti, jer sam je uvijek povezivala s iscrpljenošću i nelagodom.
Kao odrasla, moj se stav polako počeo mijenjati. Pokušala sam trčati i shvatila da mi to nije potpuno odbojno, ali nikada se nisam mogla osloboditi osjećaja da sam u tome loša. Trčanje me vraćalo u školske dane – kad bih došla posljednja u štafeti i osjećala sram.
Sve se promijenilo jednog dana, kada sam, sa 38 godina, pristala otići na trčanje sa svojom petogodišnjom kćerkom. Moj suprug je već godinama bio strastveni trkač, a ja sam pokušavala postati bolja u tome. Kako smo o trčanju često razgovarali kod kuće, i kćerka je počela pokazivati interes. Rekla je da joj trčanje zvuči zabavno – i tada sam shvatila da upravo to i jest poenta: trebalo bi biti ugodno, a ne mučno. Njen bezbrižan stav podsjetio me da sada trčim zato što to sama biram, a ne zato što moram.
Moja kćerka je voljela trčati utrke sa svojim bratom, ali je željela pokušati nešto duže. Prijatelji su nam preporučili junior parkrun – trke od 2 kilometra za djecu od 4 do 14 godina, osmišljene da trčanje učine dostupnim i zabavnim. Odrasli mogu trčati uz djecu, a naglasak je na uživanju, a ne na postizanju ličnog rekorda.
Jednog hladnog nedjeljnog jutra otišle smo na lokalnu stazu. Moja kćerka je bila među mlađima, ali je trčala s nevjerovatnim entuzijazmom. Nije se žalila, nije odustajala – jednostavno je uživala u svakom koraku.
Nakon trke otišle smo u obližnji kafić na užinu, i rekla mi je da joj se trka jako svidjela – a, na moje iznenađenje, i meni. Nismo bile tu da se takmičimo ni da gledamo vrijeme; jednostavno smo uživale u iskustvu trčanja zajedno. Nisam uključila aplikaciju za praćenje, niti gledala tempo.
Kasnije sam otišla trčati sama. Kad sam se počela zamarati, u glavi su mi se javile stare misli: „Zašto ne staneš? Užasna si u ovome!“ Onda sam se sjetila kako sam ranije tog dana ohrabrivala svoju kćerku: „Sjajno ti ide! Samo nastavi!“ I odlučila sam isto reći sebi.
Na moje iznenađenje – upalilo je. Umjesto da se grdim, pokušala sam govoriti sebi kao što bih govorila djetetu koje volim. Moja kćerka izgleda gotovo isto kao ja kad sam imala pet godina, pa mi je bilo lako zamisliti da ohrabrujem svoju mlađu verziju. Nisam željela da ona ikada pomisli da je trčanje kazna; željela sam da osjeti radost, endorfine i zadovoljstvo, a ne iscrpljenost i sram.
Od tada, junior parkrun postao je naša mala porodična tradicija. Prestala sam mjeriti „dobre“ i „loše“ trke i uspoređivati se s drugima. Umjesto toga, slijedim njen primjer i uživam u trenutku – zahvalna što moje tijelo može da me nosi oko staze uz nju. Ne mislim o kalorijama, kilometrima ni o tome kako izgledam – već o tome kako se osjećam.
Danas kardio više nije neprijatelj. Često idem na duže trčanje sama i treniram za svoj prvi maraton – ali nedjeljno jutarnje 2 kilometra s mojim omiljenim trkačkim partnerom i dalje je čista radost.