Mi Srbi smo šampioni u istorijskoj disciplini slavljenja poraza kao pobjeda. Najpoznatiji takav primjer je naravno Kosovski mit: mi ne vidimo ništa čudno u tome da kao no1 nacionalni ponos slavimo najveću tragediju i najveći poraz koji smo doživjeli u svojoj istoriji koji nas je odveo u viševijekovno ropstvo. Nekome sa strane to može izgledati kao čist primjer kolektivnog mazohizma, no taj očito ništa ne zna o Srbima.
Naš još neobičniji izum u tumačenju istorije je krajnje ekscentrična navika da za svoje poraze i neuspjehe krivimo sve druge sem nas samih. Što bi rekao Sartr „Pakao su drugi“. Recimo, naš tipičan obrazac je da se kačimo sa mnogo jačima od sebe – poput recimo NATO pakta 1999., dobijemo po glavi, i onda krivimo „antisrpsku zavjeru“, „istorijski usud“ i sl. To je upravo nevjerovatna logika.
Znanja iz teorije igara, ili iskustva u igrama poput pokera ili šaha, opisuju nam misaoni proces racionalnih ljudi kod donošenja odluka u kompetitivnim disciplinama, kakva je i politika: u određenoj situaciji imate na raspolaganju određeni set poteza i strategija. U skladu sa svojim kapacitetima i inteligencijom analizirate poziciju i nakon toga odigrate potez koji procjenite da je najbolji. Ako se ispostavi da je to bila greška, analizirate taj promašaj kao iskustvo da u budućim analognim situacijama ne bi ponavljali iste greške. Mi Srbi međutim imamo neobičnu naviku da svoje poteze neupitno tretiramo „ispravnim“ i „pravednim“, a za poraze koje doživimo krivimo sve druge sem sebe samih i tih poteza koje smo vukli. Tako su nam za katastrofu 1990-tih krivi Masoni, Vatikan, Soroš, „međunarodna zavjera“, „Zapad“, itd itd. Ni trideset godina kasnije nismo u stanju da trezveno analiziramo cijelu seriju katastrofalnih grešaka koje smo pravili, suludih i samoubilačkih politika koje smo gurali, i koje su nas na kraju doveli do situacije u kojoj se trenutno nalazimo. Nije nam, na primjer, palo na pamet da se zapitamo da li je politika „Velike Srbije“ i zahtjev za promjenom granica bio racionalan potez u situaciji kada Evropa, ugovorom u Mastrihtu 1992., de facto ukida granice između država. Itd. Umjesto toga mi krivimo Hrvate, Slovence, ujedinjenu Njemačku, SAD itd. što su bili protiv nas i nisu podržali naše „pravedne“ zahtjeve. To je otprilike isto kao kad bih ja krivio svog protivnika u šahu zato što je igrao bolje poteze od mene i matirao me.
How it started
Ovih dana svjedočimo jednom upravo tipičnom primjeru takvog našeg metoda interpretiranja istorijskih i političkih događaja. Svako ko gleda nastupe predstavnika naših vlasti glede skidanja sankcija pojedinim članovima vladajućeg režima, pomislio bi u najmanju ruku da smo bacili na koljena svjetsku supersilu i razbili svjetsku zavjeru mračnih međunarodnih centara moći, koji su, u sadejstvu sa uvijek pripravnim domaćim izdajnicima, smjerali da sruše Republiku Srpsku, te su u tu svrhu pribjegli svim sredstvima računajući i sankcije.
U stvarnosti dogodila se sledeća stvar: naše vlasti napravile su nekoliko teških političkih promašaja kojima su i sebe i sve nas doveli u ozbiljne probleme. Prvi takav promašaj bio je ulazak u sukob sa tadašnjim američkim ambasadorom Marfijem. Nikada nije do kraja razjašnjeno šta je stvarni uzrok tog sukoba ali odgovor ambasadora bio je uistinu pogan i opasan po RS: u sadejstvu sa Šmitom – od koga je u međuvremenu napravljen još jedan neprijatelj, inicirana je kampanja o usvajanju tzv „Zakona o državnoj imovini“ kojim bi Republika Srpska izgubila jedan od najvažnijih atributa svoje suverenosti. Iz nekog, kao što rekosmo nikada razjašnjenog razloga, naše vlasti su ušle u sukob sa predstavnicima dvije tako moćne države kakve su SAD i Njemačka.
Druga krupna greška je odluka vlasti Republike Srpske da stanu na stranu Putina kada je počeo rat u Ukrajini. Imajući u vidu gotovo opšti konsenzus u Evropi po pitanju tog rata kao agresorskog, rezolutne odluke i Evrope i SAD da podrže odbranu Ukrajine, itd. takva odluka naših vlasti očito je da nas stavlja na nišan Evrope – jednog od najmoćnijih planetarnih igrača i mjesta u čijem se središtu nalazimo. Posljedica Dodikovih sastanaka sa Putinom je da se svi naši opravdani zahtjevi (recimo borba sa Ustavnim sudom) tumače kao djelovanje po putinističkom nalogu u svrhu destabilizacije Balkana. Naše vlasti nas ubjeđuju da nemamo podršku iz EU jer je Brisel „protiv nas“ – ali ko bi normalan podržao putinističku marionetu u sred svoje teritorije.
Sasvim je prirodno da je Evropa iskoristila svoje instrumente, poput OHR-a, da eliminiše „maligni ruski uticaj“. Mi možemo da ih krivimo zbog toga, ali pametnije bi uradili da se zapitamo zašto su nas naše vlasti dovele u takvu situaciju da u zaštiti svojih interesa Evropa mora intervenisati protiv nas.
Treća dio ove slagalice čini set očito neustavnih zakona koje smo u međuvremenu usvajali u NSRS. Naravno da su naši politički protivnici u BiH igrali poteze koji su nam neugodni. Oni, naime, po prirodi stvari žele da nas pobijede u ovoj beskonačnoj partiji šaha zvanoj BiH. Često igraju i nepošteno – kako nam svjedoči iskustvo npr. Ustavnog suda BiH, a i mimo prava i pravila – kako nam svjedoči iskustvo npr. Suda i tužilaštva BiH. Ali da li je donošenje eksplicitno neustavnih zakona u NSRS bilo baš pametna i efikasna strategija protiv toga?
Ti i mnogi drugi potezi doveli su do toga da su najviši funkcioneri RS pod sankcijama i SAD i mnogih zemalja EU. I jasno je da to ima ozbiljne posljedice za sve nas.
How it's going
Sve u svemu situacija se raspliće na sledeći način. Odnos sa SAD srećom izgleda da ide u pravcu smirivanja. Naša vlast imala je sreću da je Tramp dobio izbore u SAD. Da je kojim slučajem ostala prethodna administracija naše šanse bi bile mnogo manje. Ali ok – u svakoj utakmici morate imati i malo sreće da bi pobjedili. No cijenu smo platili: Predsjednik Republike je smijenjen. Čovjek koji godinama u kontinuitetu dobija 300+ hiljada glasova po kratkom postupku je eliminisan iz političkog života. Platili su je i naši funkcioneri koji su morali da se ponižavaju čak do te mjere da glume dvorske lude i nekom Čarli Kirku odaju počast ispred Palate, dok je Predsjednik morao hodati naokolo sa MAGA kačketom i ostarjelim Đulijanijem.
Pitanje je da li je to i cijeli račun. Postoje indicije, za sada na nivou neprovjerenih glasina, da su naše vlasti u zamjenu za skidanje sankcija obećale amerima rudna bogatstva RS. Ako je to tačno onda smo mi uradili sljedeće: ušli smo u sukob sa američkim ambasadorom zbog „državne imovine“ – a sada je sami dajemo za skidanje sankcija koje ne bismo ni imali da nismo ušli u taj sukob. Trezven čovjek se neminovno mora zapitati zašto smo uopšte ulazili u sukob sa SAD i zašto neki aranžman nije napravljen i sa prethodnom administracijom.
Zakoni koje smo usvojili u NSRS takođe su povučeni. Time je NSRS ponovo ponižena i delegitimisana do mjere da više niko ne uzima zaozbiljno naš Parlament. To je vjerovatno i najgora politička posledica ovog budalesanja iz prethodnih par godina: trebaće mnogo vode proteći Vrbasom pa da se počne obraćati pažnju na „najviše zakonodavno tijelo“ koje jedan dan donosi zakone samo da bi ih sledeći dan poništilo. Što bi rekao prvi čovjek NSRS nekad se mora „progutati žaba“, ali ne mora se baš sama sebi gurati u usta.
Jedino što je možda još gore od toga je činjanica da je ovim cijelim procesom legitimitet Šmita de facto potvrđen. Naime, naše vlasti su i ušle u cijeli ovaj haos da bi osporile njegov izbor tvrdeći da nema papir neophodan za funkciju – odgovarajuću rezoluciju UN-a. Međutim u toku te partije šaha u više navrata su se povinovali zakonima koje je „ilegalni turista“ nametnuo – od ovog po kome je suđen, osuđen i smjenjen Predsjednik Republike, do ovih po kojima sada idu na izbore. Time je nedvosmisleno potvrđen status Visokog predstavnika: sasvim je očito da on donosi zakone po kojima SNSD&Co postupaju, koliko god ih glasno osporavali.
Zanimljivo je da vladajuća struktura sve ovo nepotrebno budalesanje interpretira kao neku vrstu pobjede i političkog uspjeha. Upravo u najboljem duhu srpskog poimanja istorije. Zanimljivo je takođe da i dalje nazivaju „izdajnicima“ i „stranim plaćenicima“ sve one koji su svojevremeno ukazivali na pogrešnost njihovih strategija. Što je takođe tipičan srpski način u političkoj misli: svaki glas razuma koji nije u skladu sa propisanim narativom ocrniti kao „izdaju“.