U selu Križevići, u srcu Podrinja, obnovljena ambulanta. Zidovi okrečeni, aparati postavljeni, ali vrata zaključana. Stariji mještani gledaju u prazne hodnike i stolice na kojima nikada nema pacijenata.
Podaci pokazuju da su najugroženija područja ona s najvećim procentom starijeg stanovništva. U većini naselja u rubnim opštinama, preko 60% stanovnika ima više od 60 godina. Mladi gotovo da ne ostaju, a oni koji su se vratili, često su zaposleni u gradovima i ne mogu preuzeti brigu o starijima.
“Kada mi skoči pritisak, ili osjetim bolove sjednem i čekam da prođe. Nemam kome da se obratim. Ako stvarno bude hitno, moram ići u Zvornik i to ako me ima ko odvesti iz sela. To nije život, to je kazna,” govori za BUKU Hasiba Nukanović iz Kamenice, dok joj ruka drhti od stresa i godina.
Staračka sela poput Križevića, Glodija, Kamenice i mnogih drugih naselja u Podrinju, svakodnevno podsjećaju na paradoks sistema: državni aparat ulaže u infrastrukturu, ali ljudskog kadra nema. Oni koji su nekada bili stub zajednice, sada su prepušteni sami sebi.
Sami sebi ljekari
U selima opštine Osmaci prosjek starosti prelazi 65 godina. Veliki broj porodica su povratnici, a osnovni izvor prihoda su stočarstvo i poljoprivreda.
Za one kojima je hitno potrebna medicinska pomoć, put do najbližeg doma zdravlja može biti izuzetno težak. Autobuska linija vozi jednom dnevno, ako uopšte vozi, a usluge taksi prevoza za tu udaljenost gotovo niko ne može da priušti. Sedamdesetogodišnji Radoje Popović kaže da mora svakodnevno pješačiti nekoliko kilometara kako bi stigao do autobusa koji vodi u Zvornik.
“Teško se snalazimo. Kada trebamo ljekaru, moramo preći i po 30 kilometara. Nije to jednostavno, jer ovdje je pretežno starije stanovništvo, što znači da je zbog te starosne strukture, ljekar prijeko potreban, svakodnevno, a mi ga nemamo nikako. Kada nam zatreba doktor, moramo ići u u Zvornik ili Kalesiju. I to ako ima ko da te odveze”, priča za BUKU Radoje.
Načelnik opštine Osmaci, Radan Sarić, za BUKU kaže: “Intenzivno radimo na stimulaciji i dolasku ljekara, ali izazovi su ogromni. Plate su male, put do sela dug, a uslovi rada otežani. Potrebna je pomoć entitetskih vlasti i ministarstva. Mi pripadamo Domu zdravlja Zvornik, ali nema ni tamo dovoljan broj ljekara, da bi mogli poslati nekoga da bude ovdje. Zato smo krenuli u proceduru osnivanja Doma zdravlja u Osmacima i pokušaćemo da sa nadležnim institucijama izdejstvujemo da što brže dođemo do rješenja.”
Odliv kadrova i regionalni paradoks
Nedostatak ljekara u rubnim sredinama Republike Srpske rezultat je višegodišnjeg odliva kadrova. Mladi ljekari odlaze u Federaciju BiH, gdje su plate duplo veće, ili u inostranstvo, u Njemačku i Austriju. Oni koji ostaju ne žele da rade u selima, jer nema adekvatnih uslova, ni mogućnosti profesionalnog razvoja.
“Objekti su obnovljeni, ali oni ne liječe. To je problem na koji upozoravamo već godinama,” kaže za BUKU dr Miodrag Femić, nekadašnji predsjednik Međunarodne asocijacije doktora medicine za jugoistočnu Evropu.
“Na ovaj problem smo upozoravali prije 15 godina. I evo, sada se ispostavilo da smo bili u pravu. Sve više mladih ljekara odlazi, plate su male, a bolji uslovi su u inostranstvu. Ljude nema ko da liječi čak ni u većim centrima, a kamoli u manjim sredinama. Nema više nikoga ko je zainteresovan da se javi na konkurs za specijalizaciju. Upražnjena radna mjesta popunjavamo ljudima koji su otišli u penziju, jer nemaš koga. Nema ljudi. A situacija će biti samo gora ako ne preduzmemo hitne mjere.”
I dok svijet ide naprijed, starci u povratničkim selima Podrinja i Lopara čekaju na ljekara, na pomoć, na život koji zaslužuju. Tišina ambulante govori više od bilo kakvih statistika, ona priča priču o sistemu koji je zaboravio svoje građane.