U Narodnom pozorištu Sarajevo na komemoraciji Halidu Bešliću obratio se i Dino Merlin. Nakon njegovih riječi nema onog koji nije zaplakao…
“Riječi su riječi, ali slike i osjećaji govore više. Podijelit ću sa vama neke slike i trenutke kada sam posljednji put vidio Halida. Topla soba. Oktobarska noć. Neka blagost u njoj. Drijemao je i kroz san mu se sa usana omakla psovka kada smo ga okretali na bok. Nasmijali smo se. Pričao sam mu Sidranove i Gljivine fore. Opet smo se smijali. Smijali da ne bi plakali. Da prevarimo bol. Da prevarimo smrt. Donio sam mu čokoladu, merci. Mersi, Halide. Hvala, Halide”, rekao je Dino Merlin kroz suze pa nastavio:
“Milovao sam mu kosu, ruke i stopala. Čiste bijele priglavke. Halidove priglavke. Kakav je to minimalizam, nešto tako jednostavno, tako posebno. Nešto tako potrebno kao brašno, kao papir, kao so… Nešto tako toplo kao naš Halid. Putuj bijela ptico u dženetski vinograd. Mnogo će vode Bosnom proteći dok tad dok se takva duša rodi, mnogo će vode Bosnom proteći do tad. Gdje god da si, voljen da si. Gdje god da si, voljen da si…”