Sve češće odluke pravosudnih institucija BiH izazivaju sumnje u selektivnu primjenu zakona i postupanje u korist pojedinaca, dok Republika Srpska snosi političke i pravne posljedice, prenosi BN
Da li ste primijetili kako se u posljednje vrijeme sve češće odluke donose u korist pojedinca, a na štetu Republike Srpske? Posljednji primjer dolazi iz Suda BiH, koji je pravosnažno osudio Milorada Dodika, ali se potom oglušio o svoju nadležnost da odredi obim pravnih posljedica te presude.
Naime, iako je isključivo Sud BiH nadležan da propiše zabranu obavljanja funkcija nakon pravosnažne presude, sudije su odlučile da o tome treba da odlučuje Osnovni sud u Banjaluci, u kojem je registrovan SNSD. Time je, tvrde pravni stručnjaci, došlo do kršenja zakona u korist Dodika, jer je Krivični zakon BiH jasan – zabrana vršenja funkcije se odnosi i na pravna lica, što znači da bi Dodik, osim funkcije predsjednika Republike, morao biti lišen i funkcije predsjednika SNSD-a.
Samo nekoliko dana prije ove kontroverzne odluke, SNSD-ovi ministri u Savjetu ministara BiH – Staša Košarac i Zoran Amidžić – glasali su za Reformsku agendu BiH, i to, kako je javno priznao Košarac, „jer je tako rekao predsjednik Milorad Dodik“.
Ovim potezom, kako se navodi, institucije Republike Srpske ponovo su stavljene u drugi plan, dok sama Reformska agenda predviđa niz promjena koje bi mogle razgraditi entitetske nadležnosti – uključujući mogućnost da BiH preuzme nove ovlasti kroz tzv. zamjensku klauzulu, kao i formiranje Vrhovnog suda BiH, čime bi Srpska izgubila i svoje vrhovno pravosudno tijelo.
U međuvremenu, i Ustavni sud BiH pokazuje sličan obrazac ponašanja. Odugovlači odlučivanje o očigledno jasnom pitanju – ustavnosti nove vlade Republike Srpske i premijera Save Minića, kojeg je za tu funkciju predložio Dodik u trenutku kada, prema presudi Suda BiH, više nije imao pravo da obavlja funkciju predsjednika Republike.
Takvim postupanjem, tvrdi se, Ustavni sud BiH faktički održava u životu neustavnu vladu, a eventualnim kasnijim ukidanjem presude Dodiku mogao bi dodatno oslabiti vladavinu prava. Kritičari upozoravaju da bi to bilo učinjeno ne zato što Šmit nema pravo da nameće zakone, već pod formalnim izgovorima o proceduralnim propustima, čime bi Sud ponovo pokazao sopstvenu nedosljednost.
Iako ovo nisu svi primjeri, oni jasno pokazuju trend selektivnog i politički motivisanog pravosuđa, koje djeluje u interesu pojedinaca, a ne institucija.
Ovaj tekst ostaje kao zapis o vremenu u kojem pravda postaje predmet političkog interesa, a beščašće svakodnevica.