Neuhvatljiva istorija i epska tragika ovog mjesta na neki način sažimaju svu zamršenost bosanskohercegovačke istorije i sudbine njenih naroda, i svih njenih iracionalnosti. Koliko god puta rušili jedni drugima ognjišta i svetišta, ona opet ponovo izrastaju.
U zadnje vrijeme put me sve češće navodi na područje Drvarskog i Glamočkog platoa. Kada ide tim putevima čovjek se i nehotice prisjeti Šantićevog „Boli me svaka rana roda mog“. Jedna od većih nepravdi i iracionalnosti Dejtona je što su ovi krajevi ostali van Republike Srpske. Što nije bez posljedica. Ova mjesta trpe jasnu i konstantnu nebrigu kantonalnih vlasti i ne mora se biti genije pa shvatiti zašto je to tako.
No, koliko god ova i ovakva Bosna i Hercegovina bila politički košmar koji čovjeka naprosto tjera da spakuje kofere, ona je i prepuna prelijepih mjesta, mistične i kompleksne istorije i upravo fascinantne prirode. Jedno od takvih je i Martinbrod. Malo mjesto na putu od Drvara prema Kulen Vakufu, sa svega stotinjak stanovnika, ali sa zanimljivom pričom, važnom istorijom, i upravo nevjerovatnom prirodom.
Mit je nastao kada se izvjesna dama Marta, djevojka „zlatno-plave kose“, zaljubila u momka sa druge strane rijeke. Prema predanju, njeni roditelji nisu odobravali tu ljubav, pa se djevojka krišom iskradala i nekom vrstom čamca-splava prelazila na drugu obalu. U jednoj od tih romansi nesretna Marta se okliznula i pala u hladnu vodu Une iz koje više nije izronila. Na tom mjestu i danas postoji brodić koji vozi znatiželjnike Unom iznad duhova starih nesretnih ljubavi.
O boljim danima ovih krajeva svjedoči pruga, danas van upotrebe i zarasla u šumu, koju je svojevremeno izgradila Austrougarska, i kojom je nekada, tokom zlatnih godina SFRJ, saobraćao legendarni voz „Ćiro“ – saobraćajna žila kucavica ovih krajeva. Najspektakularnija prirodna atrakcija Martinbroda je Milančev buk – kompleks prelijepih vodopada visok 50 metara. Nedaleko od njega je ušće Unca u Unu. Takve dvije prelijepe rijeke su pravi Fly fishing raj i iole vješt mahač će bez problema za dan izvaditi stotinjak pastrmki.
Ne čudi da je mjesto turistička atrakcija. Ovdje sam sreo više posjetilaca iz Slovenije, Norveške, Danske itd. nego u mnogim većim mjestima BH. Takođe i iz Srbije – naročito onih koji krenu autom na Jadran pa traže idealnu opciju za odmor od naporne vožnje. Navrate i posjetioci iz islamskih zemalja: jedan arap mi je ovdje rekao sledeće: „Vaša čitava zemlja je jedna velika oaza.“ Najviše je kampera, s obzirom da su smještajni kapaciteti ograničeni. Ipak ima jedno baš top mjesto – da zloupotrijebimo ovo pisanje za zasluženu reklamu: L&B apartman u vlasništvu vrijedne porodice Marčeta. S obzirom da su i Unac i Una prave ledenohladne planinske rijeke, bazen, koji nudi ovaj ugodni objekt, je najbolja opcija za ljetno rashlađivanje.
Rmanj
U Martinbrodu se nalazi i Rmanj, jedan od naših najvažnijih manastira. O njemu je napisano nekoliko knjiga, a prošle godine objavljena je odlična monografija autora Miloša Ernauta. Rmanj je star gotovo 600 godina i predstavlja trag u vremenu koji svjedoči o viševjekovnom životu našeg naroda na ovim prostorima. Obnovljen je uglavnom zahvaljujući Republici Srbiji – BiH, na svoju sramotu, nije našla za shodno da učestvuje u tome. Ta činjenica djeluje još gore i ružnije u svjetlu misli da obnova Rmnja nosi jednu dublju poruku i smisao: nadu i vjeru u demografsku obnovu i povratak raseljenih, ili njihovih potomaka, u svoje domove i opustjela sela. Čini se da naša sadašnja država nije posebno sklona takvom scenariju. No, mnogi su ove krajeve i ranije otpisivali, ali, ako nas priča o Rmnju ičem uči, to je da je vaskrsenje moguće. Istorija ovog nevjerovatnog manastira upravo tome svjedoči: tokom svog šest vijekova dugog postojanja, Rmanj je nebrojeno puta rušen, pretvaran u prah i pepeo, a stanovništvo ovih prostora nestajalo. Ali život se uvijek obnavljao.
Priču je započela naša nesretna grofica Katarina Kantakuzina Branković, kćerka despota Đurđa Brankovića i Jerine Kantakuzin. Njen otac je bio sin Vuka Brankovića i najstarije kćerke kneza Lazara. Majka joj je iz solunske grane vizantijske carske porodice Kontakuzin, koji su u krvnom srodstvu sa dinastijom Paleologa. Ova tragična grofica udala se 1430. za Ulriha Celjskog i u tom, za nju nesretnom političkom braku, rodila je troje djece – dva sina i kćerku, koji su svi umrli prije punoljetstva. Ulrih je bio pravi Nijemac – teške naravi, naprasit, fanatik, ponekad ludo hrabar, pravi politički i ratnički kockar. Premda mi često nipodaštavamo Slovence kao „austrijske konjušare“ u stvarnosti Celjska grofovija bila je u to doba dominantna sila na ovim prostorima. U jednom trenutku Ulrih je vladao nad teritorijama Kranjske, Koruške, velikim dijelovima Hrvatske, te djelovima današnje BiH – Bosanskom Krupom sve do Bihaća – ukupno je imao kontrolu nad 125 dvoraca. Nakon smrti Tvrtka II imao je ambiciju da se proširi na njegove teritorije i, zauzet drugim stvarima, taj posao je po svemu sudeći dodijelio Katarini. Da li zbog toga, ili kao zadužbinu svoje nesretne sudbine, Katarina je podigla manastir Rmanj 1443. Tokom krstaške opsade Beograda 1456. Urlih je ubijen u zavjeri Ladislava Hunjadija nakon čega je Katarina dopala nemislosti Ulrihovog glavnog vojskovođe bana Jana Vtoveca i morala se odreći posjeda i povući iz političkog života.
Unatoč tome, sve do prodora Osmanlija, manastir je živio svoje zlatno doba. Kao zadužbina moćne vladarke konstantno se razvijao i postoje mnoga svjedočanstva o tome. Recimo, u manastir su donesene mnoge relikvije, poput kivota starca Makarija i slično. Muke počinju kada su Turci osvojili ove krajeve negdje oko 1523. godine. Nakon toga, događa se prvi od bezbrojnih egzodusa ovdašnjeg naroda, a manastir doživljava svoju prvu stagnaciju. Stvar se neočekivano mijenja nakon opsade i turskog osvajanja Bihaća 1592. godine. Kampanju je vodio Hasan-Paša Predojević, rođenjem Srbin. Čovjek je to koji nije zaboravio svoje porijeklo, već se zauzeo za obnovu manastira, a svom sinovcu Gavrilu Predojeviću (kasnijem episkopu) dodijelo je Rmanj. Hasan-paša je mnogo uradio i na povratku Srba na svoja ognjišta. Kao slavni turski ratnik, osvajač i beglerbeg imao je moć da to uradi, uredi i garantuje. Sudbina ovog čovjeka na neki način baš predstavlja metaforu Bosne i Hercegovine – kompleksna, teška za razumijevanje i isprepletena do nerazaznatljivosti.
Stvari opet postaju crne kada Hasan-paša gine u porazu Osmanlija u bici na Sisku 22. juna 1593. godine. Nakon toga kreće sistematski, često zvjerski progon Srba iz ovih krajeva. Suočeni sa terorom, oni se ponovo iseljavaju. Seobu, prvo rmanjskih kaluđera, a onda i velikog dijela naroda, te monaha manastira Moštanice, na drugu stranu Une predvodio je Mitropolit Gavrilo 1638. godine. Naročito velika seoba uslijedila je nakon „Svištovskog mira“ 1791. godine, kojim je okončan rat Austrije i Turske započet 1788. godine. S obzirom da se veliki broj Srba odazvao na poziv Jozefa II, Svetog Rimskog Cara, i pridružio hrišćanskoj habsburškoj vojsci, nakon sklapanja mira je bio prinuđen da se iseli, jer su krajevi sa desne strane Une ostali Osmanlijama. Car Jozef nije ih ostavio na cjedilu, već im je obezbijedio utočište na području Banije, Like i Korduna. Prema austrijskim arhivama sa narodom je otišlo i sveštenstvo: 29 sveštenika i 17 kaluđera. Rmanj je ponovo spaljen i razoren. Teror nad Srbima, kojima Osmanlije nisu zaboravile učešće u ratu na austrijskoj strani, trajao je i u narednom vijeku. Naročito su ostala zabilježena zvjerstva koja je tokom ustanka 1875-1878. počinio Tahir-beg Kulenović. On je praktikovao da na konju ulazi u manastir i sabljom „ubija“ ikone. Manastir, koji je u to doba bio gotovo ruševina, bez krova i zarastao u žbunje, održavao je monah Cvijo Zorić. Tahir-beg ga je ubio tako što ga je natjerao da ga na leđima iznese na jedan brežuljak, a onda ga, nakon što je ovaj pao mrtav na zemlju, objesio.
Novi bolji dani i nova obnova Rmnja vezuje se za ličnost Gavre Vučkovića. On je 1863. uspio da u Istanbulu kod sultana izdejstvuje dozvolu za obnovu manastira, što je i urađeno, te je na Ilindan 1875. mitropolit Pajsije osveštao ponovo obnovljeni manastir. No, tek što je to urađeno, izbio je ustanak 1875-1878. godine. Jedno od istaknuti lica ustanka bio je rmanjski sveštenoslužitelj Ilija Bilbija. Još jedan sveštenik se istakao u borbama: David Grubor predvodio je lijevo krilo napada na Unac 1876. kada su potukli Turke – od 600 Osmanlija samo je 150 uspjelo da preživi i pobjegne u Petrovac. Turci su ipak sa pojačanjem od 3500 vojnika uspjeli da suzbiju ustanike na ovom području. Stanovništvo je opet izbjeglo. Prema osmanlijskim zapisima, kada su Turci došli, zatekli su „samo tri starca, šest starica i četvoro djece i sve su ih posjekli.“
Rmanj je ponovo spaljen, Osmanlije su u svom bijesu zatrpali čak i manastirski voćnjak. No, ustanak 1878. godine rezultirao je austrougarskim primoravanjem Osmanlija da napuste ove prostore. Pod hrišćanskom vlašću Habsburga, Rmanj je opet obnovljen. Obnova je počela 1881. godine, po odobrenju cara Franca Jozefa koji je i finansirao obnovu. Manastir tako ulazi u novu fazu procvata koja će trajati sve do 1941. godine i uspostave NDH, kada su ovi krajevi teško postradali u ustaškom genocidu. Među njima i sveštenici Rmanjskog i ostalih krajiških manastira. Trojica su proglašeni sveštenomučenicima: Vukosav Milanović, koga su 1941. godine ustaše uhapsile zajedno sa porodicom i pred njegovim očima zaklali njegove sinove i kćerku; Rodoljub Samardžić, kome su takođe pred njegovim očima zaklali ženu i djecu, a njega bacili u jamu; a istu sudbinu doživio je i sveštenik Milan Rmanjski. Manastir je opet porušen. Tek 1966. godine, počela je njegova opetovana obnova. Tadašnji „Zavod za zaštitu spomenika kulture BiH“, uz saglasnost Eparhije dalmatinske, počeo je obnovu i restauriranje, a posao je završen 1979. godine. Tokom poslednjeg rata, manastir, kao i ovi prostori, ponovu su postradali i ostali bez sveštenstva i naroda, koji su morali izbjeći.
Nakon rata ponovo se počinje sa obnavljanjem. Episkop Hrizostom je 7. novembra 1996. godine, u pratnji britanskog oficira posjetio Rmanj prvi put nakon Dejtona. Puna materijalna i duhovna obnova manastira počinje početkom 2000-tih, a izgradnja današnjeg velelepog kompleksa započeta je 2020. godine. Kada se na početku radova pristupilo iskopavanjima, otkrivene su kosti mnogobrojnih stradalnika koji su ovdje postradali tokom vijekova. Skupljene su i napravljen je kivot sa moštima „Mučenika rmanjskih“, koji se danas može vidjeti u manastiru.
Ova priča je samo najkraći mogući sažetak – pokušaj da se u par redova skicira više vijekova istorije. Koja nam toliko mnogo govori. Kako lijepo reče episkop Sergije: „Sa nama ništa niti počinje niti završava.“ Istorija manastira Rmanj svjedoči nam upravo o tome. Takođe svjedoči o vitalnosti ljudi ovih prostora, neuništivoj želji da se unatoč svim nedaćama opstane. Svjedočanstvo je to i nesalomivog duha krajiškog naroda. U zadnje vrijeme čujemo dramatična upozorenja o egzodusu i nestanku srpskog naroda, koja nam šalju čak i najviši funkcioneri RS-a, „ako se dogodi ovo ili ono“. Ali, u stvarnosti, narod ovih prostora preživljavao je vijekovima unatoč nedaća, i nije posustao ni pod viševjekovnim ropstvom i genocidom.
Nažalost, neki naši političari misle da sa njima sve počinje i sve završava – i da, ako nema njih, nema ništa.
Rmanj je takođe i jedno od bezbrojnih svjedočanstava značaja koji Srpska pravoslavna crkva ima za naš narod – ona nije slučajno percipirana kao „najvažnija nacionalna institucija“. Tim teže pada nedostojno ponašanje mnogih crkvenih velikodstojnika kojem svjedočimo u našoj novijoj istoriji i aktualnom trenutku.
Rmanjska priča asocira i na cikličnu prirodu istorije na ovim prostorima, kojoj je Ekmečić dao možda i najbolji naslov: „Dugo putovanje između klanja i oranja“. Mi se vijekovima vrtimo u istoj spirali mržnje i zločina, koja tek kada se ovako ispriča postaje očita u svojoj besmislenosti. Možda i najvažnija poruka koju možemo izvući iz rmanjske sage je ta da nema pobjednika: samo žrtve beskonačnog iracionalnog rata.
Neuhvatljiva istorija i epska tragika ovog mjesta na neki način sažimaju tako svu zamršenost bosanskohercegovačke istorije i sudbine njenih naroda, i svih njenih iracionalnosti. Koliko god puta rušili jedni drugima ognjišta i svetišta, ona opet ponovo izrastaju. Unatoč nebrojenim rušenjima, Rmanj se uzdigao vjerovatno nikad ljepši, baš kao što je i Banjaluka ponovo izgradila svoj Ferhadiju. Iz takvih iskustava bi već jednom mogli zaključiti da je krajnje vrijeme da naučimo da je rušenje zaludan posao, da ne možemo jedni druge istrijebiti, i shvatimo da ipak moramo naučiti da živimo jedni sa drugima. Ili barem jedni pored drugih. Možda ovakve poruke danas djeluju naivno, možda su nemoguće u doba radikalizacije kada svaki poziv na razum djeluje pase, ali stvarnost, poput ove Rmanjske i Martinbrodske, demantuje takav fatalizam.