Pitanje ostanka ili odlaska mladih iz Bosne i Hercegovine postaje sve aktuelnije u posljednjim godinama. Brojne ankete, istraživanja i svakodnevne priče svjedoče o velikom broju mladih koji sve češće razmišljaju o napuštanju zemlje u potrazi za boljim uslovima života i rada.
Razlozi su brojni, od ekonomskih, političkih i socijalnih, do onih ličnih i emotivnih.
Mladi sve češće postavljaju sebi isto pitanje: Ostati i pokušati nešto izgraditi u BiH ili otići i tražiti sigurniju budućnost negdje drugo?
Aleksandar Kalabić (26) iz Banjaluke, otvoreno priznaje da u BiH ne vidi svoju budućnost.
-Kao neko ko je mlad, ne vidim budućnost i perspektivu ovdje i planiram ubrzo odlazak u Njemačku. Rad u inostranstvu mi nudi unapređenje karijere i sigurniju budućnost koju ne mogu imati ovdje u BiH. Mnoge stvari tjeraju na odlazak vani, što vidimo i sami. Mislim da je krajnje vrijeme da se počne raditi na zadržavanju stanovništva i unapređenju standarda života ovdje. Po mom mišljenju, naporan rad u jednom mjesecu trebao bi da omogući lagodniji život, a ne borbu za opstanak i preživljavanje – rekao je Aleksandar
S druge strane, Ljubinka Dubočanin (25) iz Banjaluke, pokazuje određenu dozu opreza kada je u pitanju odlazak.
-Zavisi. S jedne strane, voljela bih ostati jer sam ovdje odrasla – tu su mi porodica, prijatelji, sve ono što mi je poznato i blisko. Odrasla sam u ovom sistemu. Odlazak u inostranstvo sa sobom nosi mnogo nepoznanica – drugačiji ljudi, mentalitet, način života i pitanje je koliko bih se uspjela prilagoditi. S druge strane, svjesna sam da su uslovi za život i rad ovdje lošiji, da su plate niže… Iskreno, nisam za to da idem po svaku cijenu, ali ako bi se ukazala dobra ponuda, možda bih i otišla – rekla nam je Ljubinka.
Ipak, nisu svi spremni da spakuju kofere. Anđela Majstorović (25) iz Banjaluke smatra da i u BiH ima prostora za uspjeh – ali uz mnogo više truda.
-Iz ove perspektive, ostala bih. Planiram pokrenuti vlastiti posao ovdje i pokušati ga razviti, uprkos svim izazovima. Svjesna sam da u BiH često moraš raditi i po tri posla da bi postigao nešto, ali ipak više volim biti ovdje, među svojim ljudima, u poznatom okruženju, nego otići negdje gdje mi je sve novo i nepoznato – smatra Anđela.
Stefan Stanković (25) iz Laktaša, sportista sa više od 100 osvojenih medalja iz atletike, ističe da sistem ne prepoznaje prave vrijednosti, ali uprkos tome – ostaje.
-Kao neko ko je cijeli život posvetio sportu, moram reći da sam razočaran načinom na koji se ovdje kod nas vrednuju uspjesi i trud. Vjerujem da bih, sa istim zalaganjem i postignućima, u nekoj drugoj državi bio mnogo više prepoznat. Ipak, ne govorim ovo samo u kontekstu sporta, već generalno, kod nas se trud i uspjeh često ne prepoznaju na pravi način. Bez obzira na to, i iako je put do cilja ovdje mnogo teži i nezahvalniji, ne vidim sebe u inostranstvu. Volio bih ostati ovdje i boriti se za svoje mjesto – kaže Stefan.
Marija Glišić (23) iz Trebinja, kaže da je za nju ostanak u Hercegovini pravi izbor.
-Ovdje vidim prostor da doprinesem zajednici i ujedno njegujem sve ono što me veže za ovaj kraj. Teško je napustiti porodicu, prijatelje i naš način života i tražiti sreću u tuđem dvorištu. Svakako mislim da se budućnost može graditi i kod nas, a ja želim biti dio tog procesa, umjesto da ga posmatram iz daljine – smatra Marija.
Mladi u BiH suočeni su sa ozbiljnim izazovima kao što su nezaposlenost, nizak standard, politička nestabilnost, kao i osjećaj da im znanje i trud ne garantuju uspjeh. Ipak, mnogi nisu spremni da se odreknu svojih korijena, porodice, jezika, kulture i svega što ih veže za domovinu. S druge strane, oni koji odlaze, često to čine ne zato što žele, već zato što osjećaju da nemaju izbora.