Počevši od danas, Buka će – lekciju po lekciju – objaviti prevod knjige “O tiraniji: Dvadeset lekcija iz dvadesetog vijeka”, američkog istoričara i profesora s Yalea, Timotija Snajdera.
Ovo kratko, ali izuzetno snažno djelo — od svega 130 stranica — čita se u jednom dahu, ali ostavlja dubok i trajan trag. U vremenu u kojem sve više svjedočimo urušavanju demokratskih normi, normalizaciji mržnje, i reviziji istorije, ova knjiga nije samo korisno štivo — ona je građanska dužnost.
Knjiga O tiraniji proglašena je bestsellerom New York Times-a, prevedena na desetine jezika i prepoznata kao jedno od najvažnijih političkih štiva našeg vremena.
Snyder je vrhunski poznavalac totalitarnih sistema, a u ovoj knjizi — svojevrsnom priručniku za otpor — povezuje iskustva iz najcrnjih trenutaka 20. vijeka s događanjima našeg vremena. Knjiga je pisana s američkim kontekstom na umu, u svjetlu dolaska Donalda Trumpa na vlast, ali poruke koje nudi prevazilaze granice i epohe. Svaka od 20 lekcija primjenjiva je i u našem društvenom i političkom okruženju: od napada na institucije i istinu, preko rastućeg nacionalizma, do pasivnosti građana.
„Za trijumf zla dovoljno je da dobri ljudi ne učine ništa“, poručuje Edmund Burke — a ova knjiga je upravo vodič za one koji ne žele da ostanu nijemi, pasivni i pokorni.
U ovoj i narednim objavama, prenosimo lekciju po lekciju, sa ciljem da Snajderove poruke dopru do što šire publike.
Knjigu je sa engleskog jezika preveo Branislav Blagojević.
Lekcija 1: Ne pokoravajte se unaprijed!
Većina moći u autoritarnim režimima je slobodno data. U ovakvim vremenima, pojedinci unaprijed razmišljaju šta bi jedna represivnija vlada mogla da želi, a onda se nude iako ih niko još nije to tražio.
Građanin koji se ovako adaptira zapravo pokazuje aktuelnoj vlasti šta ona može da učini.
Preuranjeno pokoravanje je politička tragedija. Možda vladari u startu nisu znali da su građani voljni na kompromise sa nekom vrijednošću ili principom. Možda novi režim nije odmah imao direktna sredstva i načine da utiče na građane na ovaj ili onaj način. Nakon njemačkih izbora 1932. koji su omogućili Hitleru da formira vladu, ili čehoslovačkih izbora 1946. gdje su pobijedili komunisti, sljedeći krucijalni korak bilo je preuranjeno pokoravanje. Pošto je u oba ova slučaja dovoljan broj ljudi svojevoljno ponudio usluge novim liderima, i nacisti i komunisti su shvatili da mogu brzo da krenu ka kompletnoj promjeni režima. Prvi, bezglavi činovi konformizma su onda postali nezaustavljivi.
Početkom 1938. Adolf Hitler, do tada učvršćen na vlasti u Njemačkoj, zaprijetio je da anektira susjednu Austriju. Nakon što je austrijski kancelar popustio i pristao na to, preuranjeno pokoravanje Austrijanaca je onda zapravo zapečatilo sudbinu austrijskih Jevreja. Lokalni austrijski nacisti hvatali su Jevreje i prisiljavali ih da ribaju ulice kako bi se uklonili simboli nezavisne Austrije. Presudno u svemu tome je bilo to što su ljudi koji nisu bili nacisti, na ovo gledali sa interesom i zabavljajući se. Nacisti koji su imali listu jevrejske svojine ukrali su koliko su mogli. Presudan momenat, opet, bio je taj što su se ostali, koji nisu bili nacisti, pridružili krađi. Kako se sjećala politička teoretičarka Hana Arent, „kada su njemačke trupe izvršile invaziju na zemlju, a nejevrejske komšije počele napade na jevrejske domove, austrijski Jevreji su počeli da čine samoubistva.“
Preuranjeno pokoravanje Austrijanaca marta 1938. godine pokazalo je visokom rukovodstvu nacista šta je, zapravo, bilo moguće. Tog avgusta, u Beču, Adolf Ajhman je uspostavio Centralnu kancelariju za Jevrejsku emigraciju. U novembru 1938. slijedeći primjer Austrijanaca iz marta mjeseca, njemački nacisti organizovali su nacionalni pogrom poznat kao „Kristalna noć“ (Kristallnacht).
Kada je Njemačka izvršila invaziju na Sovjetski Savez 1941. godine, SS su preuzeli inicijativu da osmisle metode za masovno ubijanje, bez da im je to naređeno. Oni su pretpostavili šta su željeli njihovi nadređeni i pokazali šta je bilo moguće uraditi. Ispostavilo se da je to bilo daleko više nego što je Hitler zamišljao.
Na samom početku, pokoravanje unaprijed značilo je instinktivno adaptiranje na novu situaciju, bez refleksije. Da li samo Nijemci čine takve stvari? Psiholog sa univerziteta Jejl, Stenli Milgram, proučavajući užasne nacističke zločine, htio je pokazati da je postojala posebna autoritarna lična osobina koja objašnjava zašto su se Nijemci ponašali onako kako jesu. On je osmislio eksperiment da testira svoju pretpostavku, ali nije dobio dozvolu da ga izvede u Njemačkoj. Zato ga je na kraju izveo na univerzitetu Jejl 1961. godine, otprilike u isto vrijeme kada se Ajhmanu sudilo u Jerusalimu za učešće u Holokaustu nad Jevrejima.
Milgram je rekao svojim ispitanicima (neki su bili studenti na Jejlu, drugi su bili stanovnici Nju Hejvena) da će puštati elektrošokove drugim ispitanicima u okviru jednog eksperimenta o učenju. U stvari, ljudi koji su bili prikopčani na žice sa druge strane prozorskog stakla, bili su u dogovoru sa Milgramom, i samo su glumili udar struje. Kako su učesnici (vjerovali da su) elektrošokirali ljude (za koje su mislili da su učesnici) u eksperimentu o učenju, vidjeli su grozne prizore. Ljudi koje nisu poznavali i protiv kojih nisu imali ama baš ništa, su naizgled strašno patili – udarali u prozorsko staklo i žalili se na bol u grudima (srcu). Pa ipak, većina učesnika je poslušala uputstvo Milgrama i nastavila da primjenjuje (kako im je rečeno) još jače elektrošokove, sve dok neke od žrtava nisu naizgled umrle. Čak i oni učesnici koji nisu slijedili instrukciju do takvog kraja (naizgled) ubijajući drugo ljudsko biće, otišli su po završetku eksperimenta ne pitajući za stanje (zdravlje) drugih učesnika.
Milgram je došao do zaključka da ljudi zadivljujuće lako prihvataju nova pravila u novim okolnostima. Iznenađujuće su spremni povrijediti ili ubiti druge u službi neke nove svrhe, ako im tako naloži neki novi autoritet. „Otkrio sam toliku poslušnost“, sjećao se Milgram, „da nisam vidio razlog da eksperiment izvodim u Njemačkoj“.