Nakon incidenta u Širokom Brijegu kada je vjernici zabranjeno da obavlja dnevnu molitvu – namaz, i nakon što je otjerana sa javne površine u medijskom i javnom prostoru otvorila se tema međureligijskog razumijevanja.
Ovaj incident izazvao je osudu Međureligijskog vijeća u BiH, a pojedinci i organizacije počeli su samostalno djelovanje najavivši masovnu molitvu u Širokom Brijegu. Organizator Sanin Musa je na putu do Širokog Brijega pozvan na saslušanje u FUP pa je planirani vjerski obred otkazan.
O nedostatku razumijevanja, vjerskim praksama i pojedincima koji „uzimaju pravdu u sovje ruke“ razgovarali smo za Almirom Fatićem, redovnim profesorom Tefsira (tumačenja Kur'ana) na Fakultetu islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu.
BUKA: U Širokom Brijegu smo prije nekoliko dana svjedočili verbalnom napadu na vjernicu jer je obavljala molitvu na javnoj površini. Kako Vi gledate na taj čin i kako odgovarate na argumente da bi vjera trebalo da bude privatna stvar i da se praktikuje u privatnim prostorijima?
Sama činjenica da je neko nekog, kako ste rekli, verbalno napao zbog obavljanja molitve je žalosna, štaviše: morbidna stvar. Ona govori, prvo, da u savremenom bosanskohercegovačkom društvu imamo, nažalost, dosta onih koji ne poznaju ili uopće ne razumiju vjerske obrede ili molitve kod pripadnika drugih religijskih zajednica. I to uprkos našoj hvali o religijskom suživotu i zvaničnoj konfesionalnoj vjeronauci u obrazovnom sistemu. Hoću reći da još uvijek jedni druge slabo religijski poznajemo! To je, dakle, nivo religijskog.
Nadalje, ovaj slučaj je karakterističan i po tome što se to desilo u gradu koji je dominantno, gotovo stopostotno, naseljen hrvatskim, katoličkim življem, tako da on dobiva i svoju međunacionalnu dimenziju. Zatim, koliko prezentirani snimak pokazuje, riječ je o ženi, i to nebošnjakinji, koja je tu vjerovatno zbog turističkih razloga. Tako da ovaj slučaj ima i tu dimenziju. Dakle, navedeni slučaj ima mnogo dimenzija, pa i onu politički i sigurnosnu, a, ako hoćete, možda, i obavještajnu.
Naime, čudno je uopće kako je snimak dospio u javnost, da li je već bio unaprijed planiran, ko ga je snimio i pustio u medijski prostor? Kome je to trebalo? Da li je makar obavljen razgovor sa onim ko je izrekao ”verbalni napad”? Što se tiče drugog dijela pitanja, moj odgovor je sljedeći: vjera je i privatna i javna stvar. I ona se, shodno tome, praktikuje i u samoći, privatnost, ali i u javnosti. Vjerski objekti su javne i vidljive ustanove, neki vjerski obredi su javni, prenose ih državne televizijske kuće.
Javni prostor dijele i vjernici i oni koji to nisu. I u tom dijeljenju ima dosta međusobnog nerazumijevanja. Ipak, naglašavam, prava pobožnost je ona skrivena, intimna. Danas neki ”pate” od pokazivanja, napadne pobožnosti, ali ipak, u suštini, nesigurni u sebe i u sebi.
BUKA: Očito je da se, makar jednim dijelom, ovdje radi o nedostatku razumijevanja. Kako smo kao društvo došli do toga da ne razumijemo ljude s kojima živimo?
Upravo sam to istakao kao prvu dimenziju ovog slučaja. Kompleksno je to pitanje našeg nerazumijevanja drugog, ono je posljedica više faktora: neznanja, predrasuda, agresije i rata protiv Bosne i Bošnjaka, zločina i zločinačkih poduhvata, genocida, nacionalnih i političkih mitova, podijeljenosti države, nedovršenosti državnih institucija, političke kratkovidosti i drskosti političkih vođa, probuđenog nacionalnog ekstremizma i religijskog fanatizma, etničke zatvorenosti, etničkog i religijskog obilježavanja (da ne kažem onaj lascivniji izraz!) teritorija, površnog obrazovanja, nakaradnog obrazovnog sistema (fenomen modernog aparthejda pod imenom ”dvije škole pod istim krovom”), medijskog i internetskog huškaštva, obavještajnih tajnih mešetarenja i montiranja, svakovrsnih moralnih posrtaja, poremećaja pravih vrijednosti…
E, sada, svaki od ovih faktora zaslužuje posebnu elaboraciju, za što ovdje nije mjesto. No, i pored svega ovoga, Bosanski narod u cjelini (i Bošnjaci, i Srbi, i Hrvati), čini mi se, počinje shvatati i prepoznavati stvari i pojave: huškače, zavađivače, obavještajne podvale, upakovane laži, patriotske licemjere, nacionalne ”prodavače magle”, medijske dezinformacije i internetske spinove.
BUKA: Kako komentarišete poteze Sanina Muse koji je najavio i na kraju odustao da povede 1000 ljudi u Široki Brijeg da klanjaju? Je li to svrsishodno i koliko takvi istupi pojedinaca sa problematičnim potezima u dosadašnjim postupcima nanose štete?
Ne vidim nikakvu svrsishodnot takvog postupka i istupa. Naprotiv, donosi samo štetu i narušava imidž muslimana Bošnjaka u balkanskom, evropskom i svjetskom kontekstu. Ne treba posebno podsjećati da pojedini politički predstavnici u Bosni i Hercegovini, te u regiji i šire, upravo žele to da vide: radikalizirane Bošnjake kao islamiste, džihadiste, i kakve još sve jezičke rugobatnosti nisu izmišljene. Sjetimo se, zakratko, kako su jugoslovenski mediji (najviše oni beogradski) u bivšoj Jugoslaviji i njihovi sateliti u bosanskohercegovačkoj štampi u predvečerje agresije na BiH plašili ondašnju jugoslovensku i bosanskohercegovačku javnost napisima o tzv. islamskoj državi, islamskom fundamentalizmu, islamskim fundamentalistima, radikalnom islamu itd., a sada je, nadam se, svima jasno čiji su fundamentalizmi i radikalizmi i koje i kakve države počinili i danas čine stravične masakre i genocid nad onima kojima su ampitirali i amputiraju tzv. islamski fundamentalizam, terorizam i radikalizam.
Zašto biti tako politički kratkovid, zašto nasijedati na taj narativ i hraniti ga? Bošnjaci nisu politički naivan narod. A oni koji to među njima, pak, jesu, srećom, procentualno i politički su zanemarivi. Da, i istinski vjernici mogu biti i istinske neznalice, političke i svake druge!
BUKA: Nije bilo brze reakcije Islamske zajednice. Je li to otvorilo prostor za djelovanje pojedinaca ili je to pametan potez?
Pa mislim da se trebala oglasiti. Mada, koliko sam primijetio, mediji i portali su prenijeli mišljenje IZ-e, odnosno nadležnog vjerskog autoriteta o pitanju obavljanja namaza (molitve) na javnim mjestima. No, očigledno nekima se i to mišljenje ne uklapa u njihovu mentalnu sliku i pogled na svijet.
Ponovljeno oglašavanje IZ-e i dodatno vjersko argumentiranje smanjilo bi, možda, intenzivne i žustre međumuslimanske ”učene” rasprave po bespućima fejsbuka, u koje se uključuje svako onaj ko misli, odnosno umišlja da zna (a takvih je, nažalost, mnogo), govorim o vjerskom znanju, te citira izvore islama Kur'an i Sunnet nekompetentno, krajnje doslovnjački i nekontekstualno, ali bitno se oglasiti, pokazati i egu udovoljiti.
BUKA: Kako amortizivati štetu nastalu potezima pojedinaca koji su doprinijeli širenju islamofobije budući da smo u javnom prostoru čuli ocjene o “radikalnim islamistima”, a pored toga smo imali poziv pojedinca o nošenju oružja?
Vidite do čega može dovesti i dovodi riječ, verbalno obraćanje. I kako se u BiH lahko iskomplikuju stvari. Kur'an sugeriše da ”ljudima govorimo lijepe riječi”. Ovdje mi naumpada jedna misao velikog muslimanskog teologa El-Gazalija (u. 1111) koji kaže, parafraziram, da šteta koji može prouzrokavati jedan neznalica ili vjerski fanatik, ne može je nikako ili je teško može popraviti čak stotinu znalca ili učenih. Također, ovdje i država ima svoj udio odgovornosti.
Na pojedinim turističkim mjestima u BiH istaknuto je: ”Nije dozvoljeno vršiti vjerske obrede”. Da li je to u skladu s evropskim vrijednostima, odnosno ljudskim pravima? Kao što znamo, u razvijenim zapadnim zemljama imamo posebne prostorije za molitvu na aerodromima, hotelima i sl. Na to su svi navikli, i tu nema problema, nikome niko ne smeta, i niko nikoga ne uznemirava. Zar mi kao država ne želimo u Evropsku uniju? Zar to nisu evropske vrijednosti? I to država u saradnji sa turističkim i vjerskim zajednicama u BiH može iznaći odgovarajuća rješenja, na zadovoljstvo svih, kako bi se spriječili eventualni budući ispadi ove vrste. Na greškama valja učiti.
BUKA: Međureligijsko vijeće u BiH je osudilo zabranu obavljanja vjerske molitve. To je potez koji doprinosi međureligijskom razumijevanju, ali nedostaje li nam na lokalu takvih primjera. Poziva na mir, razumijevanje… u hutbama, propovijedima, poslanicama?
Drago mi je da je reagiralo Međureligijsko vijeće tako kako je reagiralo. I slažem se da to doprinosi međureligijskom razumijevanju, ali se ne slažem da nema poziva na mir i razumijevanje u hutbama, propovijedima, misama, poslanica – toga ima, ali, nažalost i počesto, samo kao puka fraza.
Ono što nam nedostaje jeste – praksa, praktična primjena, pa i od strane onih koji tome verbalno pozivaju. Na primjer, zamislite kakav bi to bio gest, i kako bi odjeknuo u javnosti, da je neki svećenik ili vjernik katoličke Crkve, nakon tog verbalnog napada, našao i pozvao spomenutu gospođu i ponudio joj da pored crkve ili u njegovom dvorištu obavi svoju molitvu?!
Nedavno je zabilježen primjer u Srednjoj Bosni – vjerovatno ko refleksija na događaj u Širokom – gdje se jedan katolik pridružio molitvi dvojici muslimana koji su klanjali na zemlji koja je vlasništvo tog katolika (a nisu ga čak ni pitali da tu obave obred – možda griješim, ali sam tako negdje pročitao).
BUKA: Imali smo nedavno i otkazivanje konferencije rabina. Mislite li da se u BiH vjera i religija često instrumentalizuju u političke svrhe?
Nažalost, da, ne samo često, nego i prečesto. Dugo će trajati proces, da tako kažem, deinstrumentalizacije religije u BiH i na Balkanu, ako se ikada i okonča. Odnosno, započet će onda kada jednoga dana BiH postane punopravna članica Evropske Unije i NATO-a. Potrebno je naglasiti da stepen intrumentalizacije vjere u političke svrhe nije na istom nivou i istog intenziteta kod naših vjerskih zajednica i njihovih vođstava.