Onoga trenutka kad je hrvatski premijer svojim privatnim posjetom Marku Perkoviću Thompsonu blagoslovio nacionalistički dernek na zagrebačkom Hipodromu i kada je i službeno dopustio korištenje pozdrava “Za dom spremni” u javne svrhe, Hrvatska se uputila tamo gdje nikad nije bila. Ali gdje očito želi biti.
Nakon što je “Za dom spremni” aboliran sa samog vrha demokratski izabrane vlasti, nakon što je pola milijuna ljudi pred Thompsonom podiglo desnicu na nacistički pozdrav, a među njima i Plenkovićevi ministri, koji su čitav taj oralni vašar i organizirali, nakon što su svoje zadovoljstvo i viđenim i obavljenim izrazili i policija i Crkva, Republika Hrvatska s ponosom može objaviti kako je pljunula na vlastiti Ustav i odrekla se najslavnijeg i najbistrijeg dijela svoje mutne i nedovršene povijesti.
Kad se dogodi narod, obično bude kasno. A hrvatski narod upravo se događa Plenkoviću pred očima. S posljedicama koje će biti dalekosežne. I nepopravljive.
Najbolje se to vidjelo u nedjelju navečer na Hajdukovu stadionu. Navijači, oni koji sebe nazivaju Torcida, vodili su navijanje, a ostatak gledatelja, njih više od 25.000, zdušno ih je pratio. Torcida je uzvikivala “Za dom!”, a ostatak Poljuda uzvraćao je sa “Spremni!”. A odmah potom uslijedila bi zajednička pjesma “Ajmo, ajmo, ustaše!”, da slučajno netko neupućen, recimo neki povjesničar s Hrvatskih studija, ne bi pomislio da navijači Hajduka, kluba koji se davno odrekao najslavnijeg i najbistrijeg dijela svoje mutne i nedovršene povijesti, koristeći “stari hrvatski pozdrav” čestitaju Dan pobjede i domovinske zahvalnosti.
Ovih dana možemo pratiti polemiku treba li srušiti Poljud. Naravno da ne treba i naravno da je u pravu kolumnist Jutarnjeg lista Jurica Pavičić kad kaže kako bi to bila ludorija ravna rušenju Peristila, no nakon utakmice Hajduka i Istre, koja je počela u mraku, da bi u mraku dobrim dijelom bila i odigrana, ta polemika je definitivno završena. Poljud će se, naime, sam srušiti. Od srama.