Za partiju je to stanje opozicije, više
stanje revitalizirajućeg posta, autofagije, nego stanje bolesti, atrofije,
degeneracije i propadanja. Kroz takav post, partija može izaći jača,
sposobnija, spremnija, vitalnija, čvršća. Nije opozicija, pa niti ona
dugotrajna odveć opasna po partiju, niti vodi u njen nestanak.
Opasan je trenutak u kojem iz te
opozicije, partija nespremna i nepripremljena uđe u vlast, pa otpočne izvoditi
stihijske pokrete, arhaične plesove, neartikulirane procese kadroviranja,
donositi besmislene i prazne odluke, te gubiti kontrolu nad vlastitim tijelom.
Olako u takvom transu, gdje su oči uprte u daljinu, a um zakovan fiksiranjem
šanse, udovi počnu raditi za sebe, organi potencirati na autonomiji, a tiha moć
parazita nad cijelim partijskim organizmom, dolazi do izražaja u punom
kapacitetu.
Trenutak je to u kojem razne paše i subaše krenu sa vlastitim programima,
opstrukcijama i ucjenama. Prilika je to da baje
i batani, pruže svoje pipke duboko u
tkivo zajednice, da svoje sisaljke priljube uz vitalne organe, kako bi crpili i
muzli, kako bi namirili nadolazeće generacije, što su se izlegle iz njihova
sjemena. Ako su prije vlasti otimali gradska dobra i zemljišta na ime svojih
žena i ljubavnica, sada su dobili priliku da krčme županijska i tako u krug,
bez kraja i početka.
U tom sumanutom sitnosopstvenički
motiviranom kadroviranju, kako bi se preko svojih poslušnika spustila šapa ili
pipak na đigere opšteg dobra, koje još od socijalizma nije svačije, već ničije,
pa svako gleda da ga kapitalizira u svoju korist. Kao što je u carskom Japanu,
imperator, morao strepiti od svojih šoguna, tako partijski organi u Bosni,
strepe od svojih lokal-šerifa! Nema te ideje niti vizije, koju takvi kantonalni
vlastodršci ne mogu uništiti i zagaditi. Oni su sami sebi kadrovske komisije,
eksperti za sve i bogovi u svom ataru. Oni su ti koji se sve pitaju i koji
nikog ne pitaju. Njima partija, čitaj japanski car, ništa ne mogu i sve
prepuštaju na volju, radi mira u kući, jer u suprotnom može doći do pobune, pa
da izgubiš osnovnu organizaciju, a toga je cara strah, jer ne gleda dovoljno
daleko, pa da zna, da on tu organizaciju svakako nema.
Tako u ZeDo kantonu, predložiše vladu,
kojoj se izruguju po društvenim mrežama. Nemojte da se lažemo pričama o tome
kako to spinuje SDA, jer je to jeftina laž. Spinuje SDA, kao i uvijek, ali sad
se Osmorko i tvoje članstvo buni, pita se šta to radiš i jesi li svjesna kako
lošu poruku šalješ!
Kao socijaldemokratu me najviše
poljuljala činjenica, kako je moja ljevica za ministra obrazovanja predložila
krajnje pogrešnog kandidata. Kakva kadrovska politika može vjerovati u to, da
jedan mašinac nešto zna o obrazovanju, a pogotovo ukoliko je studij i
magisterij završio na privatnom fakultetu u Vitezu, a biografija mu stane na
dvije strane. Ministar obrazovanja treba da razumije osnovne principe odgoja i
obrazovanja, da poznaje dječiji razvoj i mogućnosti od predškolske, preko
školske do odrasle dobi. Obrazovanje je temelj društva, vitalni nacionalni
interes, pa se pitam kakva je poruka poslana sa takvim kadroviranjem. Ne može
kadroviranje vršiti mesar ili električar (izuzev ako se kadrovira u mesnoj
industriji), već to treba da rade oni koji znaju šta su to kompetencije,
kriteriji i vrijednosti u onim područjima za koje se kadrovira.
Vjerovatno će odbrana prozvanih biti
zasnovana na tome, kako eto ja hoću da budem ministar obrazovanja a nisam, pa
sam nezadovoljan i kritikujem. Tako je! Smatram da sam bio najbolji čovjek u
ZeDo kojeg je ljevica imala za tu poziciju i smatram da imam puno pravo da to
javno kažem, a nek oni argumentuju zašto je i ko od mene za tu poziciju bio ili
jeste bolji.
No ovdje nije sporno biranje boljeg ili
manje dobrog između kompetentnih, već biranje nekompetentnog, jer su tako
šoguni rekli!
Neki će reći i kako sam uvijek kontra,
u nekoj opoziciji spram onih koji vladaju. Slažem se i sa tim. Vjerujem kako mi
je posao upravo da budem kontra dominantne struje, ako želim biti
intelektualac.
Zamišljam ponekada da sam pastrmka! Sebe
i sve druge, poput mene, što prkose nepravdi i kontra nje dižu glas, vidim kao
pastrmke! U prirodi je potočke pastrmke, da pliva kontra struje! Njena suština
se kleše kroz suprotstavljanje toku. Šauberger kaže kako pastrmke tako mogu
postojati u kontinuiranom kontriranju, jer ne ulažu napor, već levitiraju!
Doseći dakle suštinu intelektualca, podrazumijeva, da budeš kontra struje, a da
se ne trošiš, da ne ulažeš energiju, već da svo tvoje djelovanje, mišljenje,
stavovi, egzistiraju u svojoj produktivnoj samoodrživosti, a ti jednostavno
levitiraš!
Još uvijek se trošim, još uvijek ne
levitiram, ali se također još uvijek nadam stanju tog bestežinskog postojanja!