Posmrtni ostaci sedam žrtava genocida počinjenog u Srebrenici u julu 1995. godine spremni su za ukop na kolektivnoj dženazi koja će se klanjati danas, 11. jula, u Memorijalnom centru Srebrenica u Potočarima.
“I ove godine žrtve će biti ukopane uz svoje najbliže pa će otac naći smiraj uz svoga sina, brat će biti ukopan uz brata, sin će biti spušten u zemlju uz posmrtne ostatke svoga oca”, kaže u izjavi za Buku portparolka Instituta za nestale Bosne i Hercegovine Emza Fazlić.
Najmlađe žrtve koje će biti ukopane ove godine su dvojica mladića koji su u času smrti imali svega 19 godina.
Radi se o Avdić (Husejin) Senajidu i Mujić (Ramiz) Harizu.
Obojica su ubijena u julu 1995. godine, a konačan smiraj nalaze 30 godina kasnije.
“Posmrtni ostaci Avdića ekshumirani su na području Suljića u oktobru 2010. godine, a pronađeni su na površini ovog lokaliteta. Na površini terena, nesahranjeni, pronađeni su i posmrtni ostaci Mujić Hariza i to prilikom ekshumacije koja je izvršena u martu 2022. godine na lokalitetu Baljkovica, Zvornik, 27 godina nakon njegove smrti”, kaže Fazlić.
Senajidov otac Husejin kaže da iako su prije više od 10 godina pronađene kosti njegovog sina, sve do danas nije želio da ga ukopa.
“Čekali smo da pronađemo cijelo tijelo”, kaže u razgovoru za Buku.
Godine su prolazile, ali Senajidove kosti nisu pronađene. Porodica je odlučila da više ne čeka.
„Mislim se, lakše bi podnijeli tad da smo ga ukopali, bili smo mlađi“, kaže Huseijn.
Senajidov brat Zejad imao je 16 godina kada je njegov brat ubijen. Krenuli su put Tuzle u odvojenim grupama. Htio je biti uz brata, ali on je to odbijao. Godinama kasnije shvatio je zašto.
Zejad Avdić, foto: Buka/Slađan Tomić
“Možda iz razloga što su mnogi su očevi, sinovi, razdvajali se da ne bi, ako slučajno neko bude ranjen ili teže ranjen, drugi ne nastrada. Da da bar neko ode, da ne obraća pažnju na rasnjenog, da ne bi ostao zbog njega”, kaže Zejad.
Nije siguran kako je njegov brat ubijen, ali zbog lokacije na kojoj je pronađen vjeruje da je ubijen u zasjedi.
Godinama nije dolazio na kolektivne dženaze u Srebrenici jer ga to svaki put retraumatizira, ali ove godine morao je doći u Potočare.
“Kad to gledam na TV-u nekako mi se vrate te emocije, ne mogu da gledam, ali moram da gledam, hoću da gledam, ili da pričam, teško je da pričam, ali moram da pričam, da se to zna, da ne bisabi zaboravili.”
Iako je od smrti njegovo brata prošlo 30 godina, bol je ista, a sjećanje na posljednji susret ne blijedi.
“Kažete mi da je prošlo 30 godina, puno je to, ali meni je to kao da je bilo jučer, kao da se danas dešava.”
Priznaje da mu je teško, ali moram da živi sa bolom koji je ovih dana intenzivan.
“I samo želim da se nikad nikome ne ponovi.”
Najstarija žrtva koja će biti ukopana je Fata Bektić. Imala je 67 godina u času smrti.
Ona je ujedno i jedina žena koja će naći konačan smiraj ove godine u Potočarima. Njeni posmrtni ostaci pronađeni su 26 godina nakon njene smrti, prilikom ekshumacije koja je izvršena u junu 2021. godine u Potočarima.
“Posmrtni ostaci žrtava koje će naći konačan smiraj ove godine su pronađeni u grobnicama koje su otkrivene godinama unazad na lokalitetima Liplje, Baljkovica, Suljići, Kameničko brdo”, dodaje Fazlić.
U većini slučajeva radi se o nekompletnim tijelima, tako da će neke od porodica žrtava u zemlju spustiti jednu ili dvije kosti.
Posmrtni ostaci Hasiba Omerovića koji je imao 34 godine kada je ubijen ekshumirani su čak 1998. godine ali porodica upravo zbog malog broja pronađenih dijelova skeleta, sve do sada nije smogla snage da da saglasnost za ukop ove žrtve.
Ove godine u Potočarima će biti ukopani: – Senajid (Husein) Avdić, rođen 1976. godine; – Hariz (Ramiz) Mujić, rođen 1976. godine; – Fata (Huso) Bektić, rođen 1928. godine; – Hasib (Adem) Omerović, rođen 1961. godine; – Sejdalija (Alija) Alić, rođen 1961. godine; – Rifet (Mustafa) Gabeljić, rođen 1964. godine; – Amir (Ibrahim) Mujčić, rođen 1964. godine.
I dalje se traga za oko 1000 ljudi ubijenih na području Srebrenice. Iako su pronađene kosti nekoliko žrtava genocida oni još neće biti sahranjeni. Porodica se nada da će pronaći još neku kost.
U Podrinje identifikacionom projektu (PiP) u Tuzli nalaze se posmrtni ostaci devet žrtava koje su već identifikovane putem DNK metode i od strane porodica, ali porodice još ne žele da budu ukopani.
“Porodice se, uprkos protoku vremena, teško odlučuju na ukop zbog nekompletnosti skeleta pa stoga čekaju pronalazak i ostalih posmrtnih ostataka. I danas upućujemo apel porodicama koje su identifikovale svoje najmilije da ipak daju svoju saglasnost za konačan ukop žrtava, da još uvijek imaju vremena da donesu tu odluku prije kolektivne dženaze”, apeluje Fazlić.
U Podrinje identifikacionom projektu se nalaze posmrtni ostaci još 45 žrtava koje su identifikovane putem DNK metode, ali porodice nisu pristupile zvaničnoj identifikaciji.
“Razlog tome je mali broj skeletnih ostataka koji je do sada pronađen i identifikovan u odnosu na ove žrtve. U BiH se još uvijek traži 7581 nestala osoba, među kojima i nešto manje od 1.000 žrtava genocida.”