Izraelci vole ratove, posebno kada počinju. Još nije bilo rata a da (ceo) Izrael u početku nije navijao za njega. Još nije bilo rata, osim onog iz 1973, da se (ceo) Izrael u početku nije oduševljavao neverovatnim vojnim i obaveštajnim sposobnostima naše vojske. I još nije bilo rata koji se nije završio u suzama. Menahem Begin je euforično ušao u Libanski rat, a iz njega izašao sa kliničkom depresijom. I on je samo jedan primer. Velika je šansa da se to dogodi i sa ratom protiv Irana. Početna euforija je tu, spremna je himna „Pobeda nad Iranom“, ali na kraju nam se piše crno.
Krila pilota našeg ratnog vazduhoplovstva, umrljana krvlju hiljada dece i desetine hiljada nevinih ljudi, postala su čista nakon nekoliko letova ka Iranu. Kakvi heroji, takav opšti hvalospev ratnoj avijaciji nismo čuli još od čuda Šestodnevnog rata. Kako su samo usmerili raketu kroz terasu, a zatim tako da izađe kroz prozor. Čak je i Benjamin Netanjahu preko noći povratio legitimitet i ponovo je naš Vinston Čerčil, barem za mnoge od nas. Televizije i društvene mreže su eksplodirale od samohvalisanja. „Kada želimo, mi znamo kako da pogodimo metu“, pohvalila se Liat Ron na portalu „Walla“. „Trinaesti juni, još jedna istorijska prilika. Ne smemo je propustiti. Svaka čast izraelskoj vojsci i neka živi država Izrael“, napisao je Amit Segal, čovek koji se smatra najuticajnijim novinarem u zemlji.
Prvi dani rata su uvek naši najlepši, najopojniji i najbolji dani. Ah, kako smo uništili tri vazduhoplovne jedinice 1967, a tek kako smo ubili 89 saobraćajnih policajaca prvog dana operacije Oferet Jecuka protiv Hamasa 2008. Uvek isti hibris, stalno veličanje herojstva vojske i Mosada. Prekjuče je bilo nekih koji su nakon 100 borbenih naleta promenili i režim u Iranu. Ovaj polet uvek prati i osećaj pravednosti. Nismo imali izbora 1967, ni 1982, pravednijih ratova od tih nije bilo. Prekjuče opet nije bilo izbora. Filmski uzlet na početku, tragedija na kraju.
Osećaj zadovoljstva je splasnuo već u subotu uveče, posle tri sirene koje su milione Izraelaca naterale u skloništa, nakon čega su usledili razaranje i smrt. To nije moglo da nadomesti devet ubijenih iranskih nuklearnih fizičara, a uteha nije bio ni ubijeni komandant Revolucionarne garde (za koga se već našla zamena). Izrael je požurio u rat koji se mogao izbeći da Netanjahu nije 2018. naterao Donalda Trampa da se povuče iz nuklearnog sporazuma Baraka Obame, sporazuma koji bi Tramp danas rado potpisao.
Izrael uvek ima suženje svesti posle prvih uspeha i nikada ne razmišlja o danu posle. Posle nekoliko meseci noćnih silazaka u skloništa, sa razorenom privredom i još više moralom, počećemo da se pitamo da li je cena previsoka i da li zaista nismo imali drugog izbora. Ali ovakva pitanja sada nisu čak ni legitimna.
Koliko strpljenja ima Iran, a koliko Izrael? Dokle Tel Aviv može da izdrži pod senkom pretnji raketnih napada, a da se ne pretvori u Kijev? Koliko može Teheran? To je trebalo da se upitamo pre nego što smo krenuli na Natanz, a ne kada su se piloti vratili ovenčani slavom. Ne radi se o kvarenju radosti, već o trezvenom sagledavanju stvarnosti, posebno prošlosti, iz koje Izrael odbija da izvuče bilo kakve pouke. Da li je ijedan rat osnažio ovu zemlju? Da li smo vodili neki rat bez alternative drugačijeg rešenja? Kampanja protiv Irana bi mogla da se pretvori u rat kakav do sada nismo videli. Jedina i slaba šansa za skori izlazak iz njega zavisi u velikoj meri od hirovitog predsednika u Vašingtonu. Ovo je najopasniji rat u istoriji Izraela. To je možda rat zbog koga ćemo zažaliti kao nikada pre.
Haaretz, 15.06.2025.
Prevela sa hebrejskog Alma Ferhat
Peščanik.net, 16.06.2025.