Upitate li vjernike na temelju čega dokazuju postojanje Boga, spremno će vam odgovoriti da ni vi ne možete dokazati njegovo nepostojanje. Religija se zasniva na vjeri, kažu, baš kao i ateizam – samo što nevjernici nisu toga svjesni pa su time i inferiorni.
Teret dokaza
Uobičajen i sasvim prikladan odgovor na ovu pseudointelektualnu papazjaniju jest da teret dokaza nije na ateistima, nego na vjernicima, oni su ti koji dolaze s jakom tvrdnjom za koju ne nude ništa osim vlastitog uvjerenja.
Kako je to još davno objasnio Bertrand Russell ilustracijom s pretpostavljenim čajnikom koji kruži između Zemlje, Marsa i Sunca: oni koji govore da taj teleskopima nedostupan čajnik stvarno postoji ne mogu se izvući sofističkom vratolomijom da zapravo sumnjalice moraju dokazati da ga nema. Inače biste mogli izreći hrpu tvrdnji o navodno postojećim stvarima i onda slavodobitno se hvastati kako vam nitko nije crno na bijelo dokazao suprotno pa ste, nogometnim rječnikom rečeno, jedan jedan.
Nikada niste vidjeli vuka koji govori? To ne znači da ne postoji, nego samo to da je vaša spoznaja ograničena, rekli bi brojni internetski stručnjaci za iskrivljavanje argumenata.
Ateizam će nestati
Svejedno, možemo krenuti i drugačijim putem – dokazati da je ateizam načelno potvrđen, neusporedivo bolje nego bilo kakav teizam. Što bi ujedno značilo da ateizam nije nikakva vjera, nego razumna opcija utemeljena na svemu onome što znamo.
Da bismo objasnili obranu ateizma, trebamo ga bolje razložiti. Osobno, nerado se izjašnjavam kao ateist, ne zato što bih se toga stidio ili imao kakvih dvojbi, nego zato što je ateizam moje sekundarno uvjerenje. Moje primarno uvjerenje jest naturalizam – ideja da je Priroda sve što postoji.
Priroda je materijalna stvarnost u kojoj se sve zbiva po slijepim i nesvjesnim zakonima. Ateizam logički slijedi iz naturalizma jer ako se sve zbiva po nekim prirodnim zakonitostima, onda nam nije potrebna nikakva natprirodna stvarnost da bi se išta objasnilo.
On je zapravo odgovor na tvrdnju da Priroda nije dovoljna, nego da moramo uvesti i nekakav svjesni duh koji je stvorio Prirodu. Iz činjenice da se ateizam pojavljuje tek kad se pojavi teizam slijedi da će ateizam i nestati kad nestane teizam. No i nakon nestanka ateizma ostat će naturalizam kao temeljno ontološko učenje.
Dokaz naturalizma
Ako ste ovo dobro shvatili, ateizam se ni ne mora dokazivati, dovoljno je utvrditi istinitost naturalizma i stvar je gotova.
Naravno, već čujem drvene filozofe (zapravo, teologe) koji će odmah uskliknuti kako je i naturalizam tek jedno moguće uvjerenje i da je njega nemoguće dokazati.
I sad moram napraviti istu stvar kao i kada sam kao stopostotni vjernik raspravljao o dokazima postojanja Boga (koje, usput rečeno, nikada nisam prihvaćao). Dakle, objasniti kakav dokaz zapravo tražimo.
Odmah moram reći da pazim kako ću i kada upotrijebiti riječ dokaz: strogo govoreći, dokaz pripada jedino oblasti matematike (i formalnih znanosti općenito).
Dokazi na sudu
No riječ dokaz se koristi i na suđenjima, dakle, u pravnom smislu. Od onih koji vjeruju u Boga ne tražim matematički dokaz, jer Bog nije teorem, nego samo onaj dokaz koji bi prošao na sudu. To da je Göring bio ratni zločinac nije dokazano poput Pitagorina teorema, nego na temelju brojnih potvrda i svjedočanstava.
Svejedno, ako i nije matematički dokaz, mi presudu da je Göring bio zločinac smatramo istinitom, kako glasi znamenita američka pravna fraza, izvan svake razborite sumnje. Postoji i nerazborita sumnja, poput rasprave o tome postoji li uopće vanjski svijet ili je sve samo totalna iluzija, to nije argument s kojim bi se itko izvukao na sudu.
Naturalizam na sudu
I kako bi onda u jednom takvom procesu prošao naturalizam? Koliko imamo potvrda i svjedočanstava njemu u prilog?
U prilog naturalizmu idu zapravo sve znanstvene spoznaje iz posljednjih nekoliko stoljeća. Sve ono što nekoć nismo znali objasniti – počevši od udara groma (kojega se isto tako nekoć pripisivalo božanstvu) pa do razvoja svemira i čovjeka objašnjeno je na temelju čisto prirodnih uzroka.
Kretanje čestica i svih nama poznatih tijela, spajanje elemenata u kompleksne molekule, promjene DNA, sve su to milijun puta potvrđene činjenice kojima je dosad objašnjeno sve što znamo o nama, Zemlji i svemiru. Napokon, i nastanak religija objašnjen je prirodnim uzrocima. I brojne biblijske priče o čudima pokazane su kao legende koje su nastale i stoljećima nakon navodnih događaja.
Obrana naturalizma na sudskom procesu vjerojatno bi, iz čisto pravnih razloga, trajala mjesecima, ako ne i godinama. Svaka normalna porota i svaki razboriti sudac na kraju bi presudio u korist naturalizma.
„Teška pitanja” naturalizmu
Naravno, znam da će odmah nagrnuti brojni fejsbučni znalci s pitanjima poput kako se objašnjavaju brojne priče o čudima. To je zasebna tema, ali mora biti znakovito da o čudima ili čitamo u starim knjigama ili slušamo od ljudi koji su ih navodno doživjeli, a mi sami ih nikada ne vidimo. Zašto se Djevica Marija ne bi ukazala svima nama, a ne samo određenoj skupini ljudi, kojima onda moramo vjerovati na riječ? Možda zato što se nije nikome ukazala.
Drugi pak mudruju da svemir nije mogao nastati onako kako ga objašnjavaju znanstvenici. “Kako je to nešto iz ničega jednostavno puklo i iz toga nastao cijeli ovaj uređeni svemir?”, dvoje oni koji su marljivo markirali s nastave prirodnjačkih predmeta u školi.
Iako znanost smatram najvišim oblikom spoznaje, nisam naivni optimist koji misli da će se na sva pitanja dati odgovor. Veliki prasak (iako nije bilo baš praska i eksplozije) znanstveno biste mogli definitivno potvrditi tek nekim eksperimentom na razini stvaranja svemira. Po svemu sudeći, takav finalni eksperiment nećemo nikada izvesti.
No sve dosad što znamo o nastanku i razvoju svemira apsolutno ne upućuje na potrebu za nekim nadnaravnim objašnjenjem. Možda nikada nećemo znati što se dogodilo na samom početku takozvanog Planckova vremena (puno kraćem od milijarditog dijela sekunde). Ali sve što smo dosad naučili jasno upućuje na Prirodu kao prvi i jedini uzrok.
A tamo gdje je Priroda sve, nema potrebe za bilo čime iznad nje. I ateizmu za dokazivanje savršeno ništa više ne treba.