Nakon 45 dana hoda i više od hiljadu kilometara pređenih bosanskohercegovačkim putevima, fizioterapeut i katolički evangelizator Josip Jelinić stigao je na svoje konačno odredište – Ramu. Njegovo hodočašće s osam kilograma teškim krstom na leđima nije bilo samo fizički izazov, već i duhovna misija pomirenja među narodima BiH. U razgovoru za BUKU, Josip otkriva s kojim izazovima se suočavao, kakvu je podršku doživio od ljudi svih vjera i nacija, te kako vidi nastavak svoje misije nakon što je simbolično „zapalio prvu svijeću ljubavi“.
BUKA: Dragi Josipe, nakon skoro dva mjeseca hoda prešli ste hiljadu kilometara kroz Bosnu i Hercegovinu. Je li bilo teško i jeste li pomišljali da odustaneš?
Teško je bilo, svaki dan je na svoj način težak bilo duhovno bilo fizički, ali kada doneseš čvrstu odluku sa čistom i iskrenom ljubavlju prema Bogu i čovjeku, Bog di da milost i tačno u svakom trenutku kada ti bude teško Bog doda gas i na kraju ispadne baš onako kako je Isus rekao, jaram je moj sladak a breme mu je lako. I ni u jednom trenutku stvarno nisam ni pomislio da odustanem još od onog trenutka kada sam donio odluku prije pet mjeseci, pa tako i do zadnjeg dana ovdje u Rami, ali da je bilo dionica kada sam imao duhovnih težina i kada je bio fizički teret dosta nezgodan sigurno da jeste, ali Bogu hvala ovo zato i jeste … put i zato je radost Uskrsa puno veća.
BUKA: Prateći vaš hod vidjeli smo da su vas srdačno dočekivali u svim bosanskohercegovačkim gradovima bez ozbira na nacionalnu i religijsku strukturu. Gdje vam je bilo najljepše i je li bilo iznenađenja?
Teško je izdvojiti gdje je bilo najljepše, bilo bi jako nezahvalno prema bilo kojem mjestu da nešto izdvojim. To je isto ko da pitate majke koje dijete više voli, stvarno je svuda bilo posebno i jedinstveno na svoj način ali rado sa srca svjedočim da i bošnjaci i srbi i hrvati, kao jedan narod BiH su pokazali da imaju otvoreno srce za mir i za dobro, još ni marke nisam potrošio a 44 dana hodam kroz BiH, to je dokaz koliko su ljudi otvoreni za ljubav, velikodušnost i jako sam sretan i ponosan što sam dio BiH.
BUKA: Nakon toliko hoda mislite li da ste ispunili cilj, koliko smo bliže pomirenju?
Smatram da je ovdje sada iskopan jako dobar temelj, i Bog je u tu rupu ulio puno ljubavi, mira i blagoslova. Sada to treba učvrstiti a meni predstoji drugo poluvrijeme koje se zove svjedočenje. Iza Uskrsa ću pripremiti par svjedočanstava i želja mi je doći u svaki grad u BiH, bilo u župe ili u domove kulture i tu posvjedočit 45 dana hodočašća kroz našu predivnu zemlju. Jedan dio cilja je definitivno ispunjen zato što je zapaljen požar ljubavi i zato što su i Džemal i Aleksandar i Mate prihvatili križ oprosta, a s druge strane to sada treba dobro utemeljit, dobro učvrstit tako da zauvijek BiH bude zemlja mira i ljubavi.
BUKA: Rekli ste da je ovo hod za pomirenje. Kako posmatrate kao građanin i vjernik odnose među narodima u BiH? Vidiš li uzrok zašto se narodi u BiH još uvijek nisu pomirili?
Rane rata su zasigurno jako duboke i potrebno je određeno vrijeme da se malo stanje smiri ali nakon određenog vremena potrebno je ući Bogom u to osjetljivo područje. Ja da sam krenuo bez Božje ljubavi i pomoći odustao bih drugi dan, ali Bog mi je davao snagu svaki dan iz dana u dan i on me slao na mjesta gdje su stradali i Hrvati i Srbi i Bošnjaci i tu sam padao na koljena iz ljubavi prema svakom čovjeku, molio za oprost i opraštao u ime Božje. Smatram da svi mi trebamo biti iskreni prema sebi i pokajati se, i Hrvati i Srbi i Bošnjaci, a kada se pokajemo tada će naše srce ozdraviti, doživjećemo jedno oslobošenje i onda će doći veliki blagoslov.
BUKA: Jeste li imali odvraćajućih komentara i jesu li ti ljudi postavljali pitanja: šta će ti uopšte to?
A sigurno u početku kada sam donio odluku nekim ljudima je bio šok zato što podvig je malo radikalan i na prvu zvuči pomalo i lud ali Biblija kaže lude svijeta izabra Bog da posrami mudre zato smatram da se treba ohrabriti za sve ono što ti Gospodin stavi u srce i ako počneš analizirati i razmišljati prije ćeš odustati nego krenuti na to. Ako se stvarno prepustiš u Božje ruke bez nekih analiza i kontrola, Bog će ti pomoći i sve će bit dobro. Sigurno da možda pojedinci i dan danas misle da je nemoguće da će ovaj križ oprosta pomirit tri naroda, ja smatram da ja ne mogu promijenit BiH ali ono što mogu je počet od sebe i dopustit Bogu da preko mene zapali prvu svijeću a preko vas će drugu, treću, petu.. Bog je pokazao koliko je moćan i velik i stvarno je zapalio jedan požar ljubavi koji je obuhvatio cijelo bosanskohercegovačko stanovništvo i jako sam ponosan na to.
BUKA: Mnogi su vam se pridružili na vašem putu i o kolikom se broju ljudi radi i koliko je trajalo to savezništvo na izgradnji mira?
Što se tiče ljudi, desetak dana sam hodao sam zato što je Gospodin htio da malo provedem i sa njim u samoći jedno određeno vrijeme jer neke bitke moram proći sam, ali preko 30 dana sam hodao sa ljudima, nekad bi bilo dvoje, nekad petero i više, juče je bilo 150. U Domanjevac je čak 200 ljudi je hodalo sa mnom a na Kupresu isto blizu 200. Smatram da križni put mora biti inicijativa gdje ima samoće ali i zajedništva sa ljudima ali ovo je najviše bilo meni osobno na izgradnju jer najviše je Bog meni srce otvorio za čovjeka i najviše sam ja izašo primijenjen iz ove inicijative jer koliko god sam dao drugima, drugi su meni dali sto puta više.
BUKA: Kako ste izabrali prvu i poslednju destinaciju?
Želja je bila započeti iz Međugorja sa Križevca, želja je bila da sve započne sa blaženom djevicom Marijom, jer ona je Isusova majka, Božja majka, majka svih naroda, samim tim i majka BiH. Želja je bila započeti sa Marijom na Međugorju i kada smo napravili krug zemljopisno i kada smo vidjeli da će tisuću kilometara pješice pasti na Ramu, želja je onda bila završiti i sa gospom ramskom.
BUKA: Susretali ste kako i katoličke tako i pravoslavne svećenike i imame, kako ste se osjećali dok ste molili u drugim bogomoljama, u pravoslavnim crkvama i džamijama? Jeste li se osjećali da ste zajedno sa muslimanima i pravoslavnima, bošnjacima i srbima molite jednome bogu?
Jesam stvarno, jako sam lijepo dočekan od mnogih efendija i hodža, imao sam priliku biti takođe dva puta u džamiji i 4,5 puta u pravoslavnom hramu i na mnogim spomen obilježjima gdje su stradali i Bošnjaci i Srbi, muslimani i pravoslavci i ponizna i iskrena srca došao sam se pomoliti za žrtve, za obitelji nastradalih, i da se pokaju ljudi koji su učinili zločine, sa koje god strane. Stvarno sam predivno dočekan kod predstavnika vjerskih zajednica, kako katoličkih tako pravoslavnih i muslimanskih, drago mi je da sam upoznao puno dobrih ljudi i stvorio se jedan mir, zajedništvo, kvalitetan dijalog između svih nas i stvarno me Gospodin iznenadio kako BiH ima predivnih ljudi i ljudi koji vjeruju u Boga, i uistinu otac nebeski jest nas sve stvorio i stvorio nas je sa jednakom ljubavlju i nježnosti i svi smo mi njegova stvorenja. Osjećao sam duboki mir dok sam se molio zajedno sa pravoslavcima, muslimanima zato što je naš Bog kralj mira i mir je potreban svakom čovjeku.