Državni vrh Srbije je, reklo bi se iznenada, jednog dana, riješio da je vrijeme za popravljanje odnosa sa Hrvatskom. Nalog koji je predsjednik Aleksandar Vučić dao svojim saradnicima glasio je da se pokrene akcija, kako je navedeno, odleđivanja odnosa sa Hrvatskom. Taj zadatak povjeren je ministru spoljnih poslova Ivici Dačiću, a Božićna posjeta Zagrebu 6. januara bila je prvi korak u tom pravcu.
Odnosi Srbije i Hrvatske već godinama su na niskom nivou i uglavnom ih obilježavaju pikantne izjave političara s obje strane. Klasičnu diplomatsku komunikaciju zamijenile su medijska prepucavanja i nadmudrivanja. Hrvatska je pri tom skoro pa opsesivna tema predsjednika Srbije i njegovih glasača: upoređivanje ekonomskih (ne)uspjeha, odmjeravanja ko je bolje prošao u epidemiji kovida, procjenjivanje količine zla koje su dva naroda nanijeli jedan drugom, procjene ko ima bolju/goru muzičku estradu, stalne komparacije sportskih (ne)uspjeha… Pomalo nezdravo rivalstvo dvije zemlje obilježilo je godine vladavine Srpske napredne stranke.
Podilaženje Evropskoj uniji
Kako za DW ističe Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji, „rano je procjenjivati da li je ta namjera za popravljanjem odnosa iskrena ili nije. Međutim, istovremeno sa posjetom Ivice Dačića Hrvatskoj, u Beogradu su i Aleksandar Vulin i Ana Brnabić govorili o Hrvatskoj kao ustaškoj zemlji“, podsjeća naša sagovornica.
Moglo bi se reći da je namjera da se poprave odnosi dijelom i politika podilaženja Evropskoj uniji, dodaje Biserko. „Ne smijemo zaboraviti da ovdje ne govorimo samo o odnosima Srbije i Hrvatske, već da imamo i druge neuralgične tačke na Kosovu, u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini. Vjerovatno se sada smatra da bi tu trebalo pokazati neku dobru volju što se tiče regiona, imajući u vidu pritiske koji dolaze iz Moskve i ideje o ‘srpskom svijetu’ od koje se nije odustalo.”
„Mislim da je u svakom slučaju ovo dobar momenat za ovakav korak“, kaže za DW Zoran Stojiljković sa Fakulteta političkih nauka. „Postoji potreba Srbije da ne uđe u neku vrstu evropske izolacije. Odnosi u regionu su važni za proces evropskih integracija, ali isto tako mislim i da je ta vrsta politizacije međusobnih odnosa izgubila moć okupljanja i mobilizacije kod desnih snaga u obje države”, ocjenjuje Stojiljković.
Dačić kao faktor pomirenja
Teško je zaobići i simboliku činjenice da se otopljavanjem odnosa bavi Ivica Dačić, koji se svakako prepoznao u riječima premijera Hrvatske Andreja Plenkovića koji je istakao da je „Hrvatska bila žrtva agresije Miloševićevog režima“.
„Naslijeđe rata i ratnih politika još uvijek je problem za sve odnose u regionu“, smatra Sonja Biserko. „Srbija u tom smislu nije spremna da prizna bilo kakvu odgovornost i to je očigledno nastavak Miloševićeve politike, jer svi nosioci te politike su sada na važnim mjestima i oni na svoj način tumače ono što se dogodilo“, naglašava predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji.
Autentični predstavnici te politike su se uvijek bolje razumjeli, ocjenjuje Zoran Stojiljković. „U takvim situacijama nemate ko da vam se buni s desne, nacionalne strane. Ta vrsta aranžmana između Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) i sličnih partija u Srbiji bila je nekako trajnija i uspješnija, i sve je to manje dovođeno u pitanje nego kada su na vlasti bili Socijaldemokratska partija Hrvatske (SDP) u Hrvatskoj i Demokratska stranka (DS) u Srbiji”, primjećuje Stojiljković.
„Republika Srpska kao ratni plijen”
Ako se pružila ruka Hrvatskoj, s druge strane je odnos Srbije i Bosne i Hercegovine na silaznoj putanji. Beograd je ignorisao pozive koji su stizali iz Sarajeva da se ne prisustvuje obilježavanju Dana Republike Srpske 9. januara i to je svakako dodatno zakomplikovalo međusobne odnose.
Razlog za to je što je Hrvatska, kao članica EU i NATO, ispala iz „srpskog svijeta“, napominje Sonja Biserko, „dok je ostala Republika Srpska kao ratni plijen od koga se ne odustaje. Premještanje obilježavanja 9. januara iz Banjaluke u Istočno Sarajevo je takođe dodatna provokacija, jer ne znam šta bi to drugo trebalo da manifestuje nego spremnost na sukobe“, skreće pažnju Biserko.
Zoran Stojiljković tu situaciju vidi kao spojene sudove i kaže kako „postoji rezerva u Sarajevu prema politici Zagreba i Beograda koji ponekad povišenim glasom izražavaju bojazan za položaj pripadnika svojih naroda u Bosni i Hercegovini. Stoga se i nakon samo naznake neke normalizacije odnosa između Srbije i Hrvatske nervozno reaguje u nekim krugovima u Bosni i Hercegovini. Tu se može vidjeti neka bojazan od pretnje zajedničkog tutorstva Srbije i Hrvatske nad Bosnom i Hercegovinom“, zaključuje Stojiljković.
DW