Države na Balkanu su opasne po život. Sve možeš završiti – svaku kontrolu, svaku dozvolu, svaki sertifikat. Ako ne možeš sam, može neko za tebe. Ako ne može za cvaju, može za 100, 200, 1000 maraka ili eura. Toliko, otprilike, vrijedi i naš život – u autobusu koji možda neće stići na odredište, u saobraćaju gdje neko kupi vozačku umjesto da je položi, u kući ispod kamenoloma bez dozvole, u klubu bez požarnog izlaza, na mostu kojem se niko godinama nije sjetio provjeriti stabilnost, ispod nadstrešnice koja može pasti u svakom trenutku.
Naizgled obične situacije, dok ne postanu tragedije.
Sinoć je u Kočanima 59 mladih ljudi krenulo u noćni provod, a završilo u plamenu. Makedonija, država najveselijih ljudi na Balkanu, zavijena je opet u crno. Proveo sam nekoliko mjeseci svog života u ovoj zemlji i iskreno suosjećam s njihovim bolom.
Još jedna balkanska država-šampion korupcije, kao i sve u komšiluku. Sada hapse, privode, traže krivce – prekasno. Do ovoga nije smjelo doći. Broj odgovornih je mnogo veći od onih koji su samo lupili pečat na dozvolu ili zažmirili na činjenicu da ne postoji adekvatna protivpožarna zaštita.
Korupcija je odsustvo bilo kakvog reda. Pravila su prepuštena slučaju i iluziji da se nesreća neće desiti baš nama, nekom našem. Navikli smo da sistema nema, da se pravila ne poštuju – pa ako prođemo bez posljedica, dobro je. Samo što nije.
Jer koji je ovo klub koji gori s djecom unutra? Ko zna koji. I niko ne može da tvrdi da je posljednji. Vikendima su klubovi i izlazišta krcati, ljudi se guraju, ne može se kretati, jedva se ulazi, a kamoli izaći u slučaju nesreće. Ne postoje planovi evakuacije, požarni izlazi, niti iko poštuje maksimalni broj ljudi u objektima.
I tako decenijama. Sve dok ne dođe red na nekog od nas.
A do tada, većina neće preduzeti ništa da se stanje promijeni. I to je, možda, najtragičnije od svega