HIROO Onoda (19. ožujka 1922. – 16. siječnja 2014.) bio je japanski vojnik, časnik obavještajne službe Carske japanske vojske, koji je postao poznat kao jedan od posljednjih japanskih vojnika koji su odbili predaju nakon završetka Drugog svjetskog rata 1945. godine.
Onoda je proveo gotovo 29 godina skrivajući se u džunglama otoka Lubang na Filipinima, vjerujući da rat još traje, sve do svoje predaje 1974. godine. Njegova priča simbolizira ekstremnu odanost dužnosti i japanski vojnički kodeks, ali i izaziva pitanja o posljedicama takve nepokolebljive posvećenosti. Ovaj članak temelji se na provjerenim izvorima poput engleske Wikipedije i enciklopedije Britannice, pružajući točan i detaljan pregled njegova života.
Rani život i vojni počeci
Hiroo Onoda rođen je 19. ožujka 1922. u selu Kamekawa, prefekturi Wakayama, u tadašnjem Japanskom Carstvu. Odrastao je u obitelji srednje klase; njegov otac bio je učitelj, a majka domaćica.
U mladosti je pokazivao sklonost prema disciplini i fizičkoj aktivnosti. Godine 1939., sa 17 godina, zaposlio se u trgovačkoj tvrtki Tajima Yoko u kineskom gradu Wuhanu, no njegov miran život prekinut je 1942. kada je pozvan u vojsku usred Drugog svjetskog rata.
Onoda je prošao obuku u školi Nakano, japanskom centru za obavještajne operacije, gdje je stekao vještine u gerilskom ratovanju, propagandi i tajnim operacijama.
Kao mlad poručnik, 26. prosinca 1944. poslan je na otok Lubang na Filipinima s izričitim naređenjem da vodi gerilske operacije protiv savezničkih snaga i da se nikada ne preda niti oduzme vlastiti život. Ova naredba, izdana od strane njegova zapovjednika, majora Yoshimija Taniguchija, duboko će oblikovati njegov život u narednim desetljećima.
Život u džungli: 29 godina rata nakon rata
Kada su savezničke snage, predvođene Amerikancima, osvojile Lubang u veljači 1945., Onoda i trojica njegovih suboraca – Yuichi Akatsu, Shoichi Shimada i Kinshichi Kozuka – povukli su se u planine otoka.
Japan se službeno predao 2. rujna 1945., no Onoda je odbio povjerovati u tu vijest. Leci bačeni iz zraka i poruke od obitelji smatrao je savezničkom propagandom, uvjeren da je njegova dužnost nastaviti borbu.
Onoda i njegovi ljudi preživljavali su jedući banane, kokose i ukradenu rižu od lokalnog stanovništva, povremeno loveći stoku. Vodili su gerilske akcije, uključujući okršaje s mještanima i filipinskom policijom, što je rezultiralo smrću oko 30 civila tijekom godina.
Akatsu se predao 1950., Shimada je ubijen 1954., a Kozuka 1972., ostavljajući Onodu samog posljednje dvije godine njegova “rata”. Unatoč brojnim pokušajima da ga se pronađe i uvjeri u kraj rata, Onoda je ostao nepopustljiv, čvrsto vjerujući u svoje naređenje.
Predaja i povratak u Japan
Onodin život u džungli završio je 1974. godine zahvaljujući upornosti japanskog studenta Norija Suzukija, koji ga je pronašao u veljači te godine. Suzuki je uspio uspostaviti kontakt, ali Onoda je odbio napustiti dužnost bez izravne naredbe svog zapovjednika.
Suzuki se vratio u Japan i organizirao dolazak majora Taniguchija, koji je, sada kao umirovljeni knjižar, 9. ožujka 1974. doputovao na Lubang. Taniguchi je službeno oslobodio Onodu dužnosti, čime je okončano njegovo 29-godišnje skrivanje.
Onoda se predao filipinskim vlastima 10. ožujka 1974., odjeven u dotrajalu uniformu, noseći funkcionalnu pušku Arisaka Type 99, municiju i ručne bombe.
Filipinski predsjednik Ferdinand Marcos pomilovao ga je za zločine počinjene tijekom godina, uzimajući u obzir da je Onoda djelovao u uvjerenju da rat traje. Po povratku u Japan dočekan je kao heroj, ali i kao relikt prošlosti u zemlji koja se drastično promijenila.
Kasniji život i nasljeđe
Nakon povratka, Onoda se borio s prilagođavanjem modernom Japanu, često izražavajući nezadovoljstvo materijalizmom i gubitkom tradicionalnih vrijednosti. Godine 1975. preselio se u Brazil, u japansku koloniju u São Paulu, gdje je postao stočar.
Oženio je Machie Onuku, učiteljicu čajnih ceremonija, i povremeno se vraćao u Japan. Godine 1984. osnovao je Prirodnu školu Onoda u Japanu, kamp za mlade fokusiran na preživljavanje u prirodi, želeći prenijeti svoje iskustvo na novu generaciju.
Hiroo Onoda preminuo je 16. siječnja 2014. u Tokiju od zatajenja srca uzrokovanog upalom pluća, u dobi od 91 godine. Njegova smrt označila je kraj jedne nevjerojatne sage koja je zaintrigirala svijet.
Zašto je Onoda bitan?
Onoda je važan zbog svoje jedinstvene priče koja baca svjetlo na japanski vojni kodeks bushido, koji je naglašavao čast, odanost i dužnost iznad svega. Njegov slučaj pokazuje kako ekstremna posvećenost može imati i herojsku i tragičnu dimenziju – odbijanje predaje učinilo ga je simbolom ustrajnosti, ali je istovremeno uzrokovalo nepotrebne žrtve i izolaciju.
Njegova autobiografija, No Surrender: My Thirty-Year War (Bez predaje: Moj tridesetogodišnji rat), objavljena 1974., dodatno je učvrstila njegov status kulturne ikone.
Onodin život također podsjeća na šire posljedice rata i propagande, kao i na poteškoće s kojima su se japanski vojnici suočavali vraćajući se u društvo nakon poraza.
Dok su ga u Japanu mnogi slavili kao primjer samurajskog duha, drugi su njegovu tvrdoglavost vidjeli kao besmislenu i tragičnu. Njegovo nasljeđe ostaje predmet rasprava – od divljenja do kritike – ali njegova priča i dalje fascinira kao svjedočanstvo o ljudskoj izdržljivosti i granicama odanosti.