Milorad Dodik prvi put je gostovao u mojoj emisiji neposredno nakon što je izgubio premijersku poziciju nakon svog prvog mandata na čelu Vlade Republike Srpske. Došao je pravo sa sjednice Narodne skupštine RS na snimanje emisije BUKA, koju sam tada u saradnji s Alternativnom televizijom snimao u Dječijem pozorištu Republike Srpske. Toliko mu je bilo stalo do gostovanja, jer su se u to vrijeme – dok je bio opozicionar – njegova medijska pojavljivanja prorijedila i bila rezervisana, kako bi on to rekao, za “sarajevske medije”.
Tema emisije bila je: Ima li Bosne i Hercegovine?
Uz Dodika, gost je bio i Josip Pejaković, čija je monodrama “On meni nema Bosne” bila jedan od ključnih motiva zašto sam se u tom periodu bavio tom temom i kasnije pokrenuo čitav ciklus intervjua pod istim pitanjem – Ima li Bosne?
Pitanje nije bilo slučajno. Svima sam ga postavljao kao prvo, jer niko od mojih sagovornika nije mogao na njega dati direktan odgovor. Svako bi se širio u argumentaciji, objašnjavajući, tražeći riječi, nesiguran u trajnost vlastitih stavova.
Ali o tome neki drugi put.
Razlog zbog kojeg jutros pišem je ono što je Dodik objavio zorom.
Milorad Dodik nas je jutros počastio literarnim radom na temu “Bosne i Hercegovine ima, pa kakva god da je”. Stilom pisanja podsjetio je dijelom na svoje reformističke dane iz devedesetih, kada je kao poslanik u Parlamentu BiH govorio da rata neće biti, da se treba okrenuti razumijevanju, radu, Evropi i svijetu. Taj reformski duh držao ga je sve dok prije gotovo dvadeset godina nije osvojio plebiscitarnu podršku u Republici Srpskoj.
Od tada, Dodik tu podršku koristi kao štit i izgovor, pozivajući se na volju naroda kao opravdanje za sve svoje poteze.
S tim da u njegovim “najavama novih činjenja”, zaštićenih izbornom većinom, već dugo nema ni Evrope, ni svijeta, ni napretka.Dodik je danas daleko od nasmijanog reformiste, koga se ni sam rado ne sjeća. Danas je Milorad prebogat, ljut, bijesan, ne bira riječi. Njegove vulgarne eskapade i uvrede postale su banalne, nepristojne – uveseljavaju još samo Zmaja od Šipova.
Ostali ga se boje.
Baš kao što se ljudi, po prirodi, boje nasilnika.
U svom jutrošnjem pisanju Dodik poručuje da niko ne treba da se boji rata i Republike Srpske, da smo ovdje oduvijek, da se volimo i mrzimo, ali da razumijemo jedni druge i treba da ostanemo i prihvatimo različitosti i nastavimo.
Nada se, kako kaže, ne preko nišana…
Ovo što jutros piše potpuno je kontradiktorno onome što je sinoć potpisao. Suprotno načinu na koji svoje odluke prijeteći objašnjava i pojašnjava. Suprotno djelima koja čini.
Jer jedan dan povratnike optužuje za zavjeru, već naredni sat im nudi zaštitu, opoziciju zove izdajničkom, pa ih zove na sastanak. Najvljuje svoj dolazak na dijalog u Sarajevo, da bi poručio da ovdje niko iz Sarajeva ne dolazi.
Tako i u ovom njegovom jutrošnjem pisanju život u miru u Bosni i Hercegovini izgleda moguć.
Ali u njegovim govorima, prijetnjama i političkim potezima – tog mira i suživota nema, nije moguć.
I to je suština.
Milorad Dodik može i dalje govoriti jedno, a misliti drugo.
Može narodu glumiti baju, a u miru napucanih restorana praviti dilove sa sebi sličnima s “druge strane”, od kojih nas navodno brani
Može jutrom pisati o miru, ali nad tim hoće li ga biti ili ne – on više nema nikakav uticaj.
I to je ono što ovu situaciju čini opasnijom nego ikad od potpisivanja mira u Dejtonu.
Mir u BiH više ne zavisi ni od sistema, ni od države, ni od parlamenta, ni od međunarodnih sila, ni od UN-a, ni od EU-a, a posebno ne od Amerike.
Milorad Dodik je prešao tu liniju.
Liniju nakon koje je možda još uvijek postojala mogućnost da se stvari završe po starom dobrom običaju – nekim političkim ustupkom ili tenderom zalivenim Đedovom rakijom.
Sada mir zavisi od pukog slučaja.
Od okolnosti.
Od toga hoće li većina koja decenijama ćuti i saučestvuje shvatiti da ovoga puta ne smije biti saučesnik u okolnostima koje bi nas ponovo uvele u sukob – jer još nismo zacijelili ni od prethodnog.
Rat je užas, poniženje i smrt.
A sada je dovoljan samo jedan mali incident da, poput domina, sruši i ovo malo mira i života što nam je preostalo.
I ne treba vam niko to posebno govoriti – ništa nije dragocjenije od mira i ovo malo života. Zato se za mir i život uvijek vrijedi boriti, a posebno onda kada borba izgleda beznadežno.
Upravo tada – najviše.