Dok pojedini građani još nisu primili uvećane decembarske račune, danas smo dobili potvrdu od resornog ministra Petra Đokića o novom poskupljenju struje. Tako bi za samo šest mjeseci struja u Republici Srpskoj poskupila dva puta! Dok ministar objašnjava da je proizvodnja struje „proces“, čak pet puta je ponovio frazu „mnogo troškova“: Ovo zahtjeva jako mnogo troškova. Mi imamo jako stare termoelektrane na koje se oslanjamo uz staru opremu u koju je potrebno kontinuirano ulagati. Svi materijali koji su potrebni za rekonstrukciju, održavanje konstantno rastu i to povećava troškove proizvodnje električne energije. Troškovi u rudarskoj proizvodnji takođe su jako visoko i konstantno rastu. Ovo povećava ukupnu vrijednost svih troškova koju ima Elektroprivreda Republime Srpske. Rastu troškovi i održavanja postojeće distributivne mreže”. Postavio je i retoričko pitanje: „Kako sistem da funkcioniše, kako da nabavimo novac?“
Plač nad zastarjelim sistemom
Njegova žalopojka nad starim termoelektranama, zastarjelom opremom i sve većim troškovima održavanja, završava obavještenjem da država nema rezervni fond iz kojeg bi mogla uzeti potrebna sredstva. Stoga zaključuje da nisu mogli ništa drugo nego “prihvatiti promjene cijena“.
Finansijska realnost RS–milionski gubici
Samo dan ranije, prvi čovjek Elektroprivrede RS, Luka Petrović, iznio je još nevjerovatnije podatke — Republika Srpska je plaćala čak 2 miliona KM dnevno za uvoz struje, zbog nepovoljne hidrološke situacije u 2025. godini. Ujedno je upozorio da bi, ukoliko se nepovoljni uslovi nastave, cijene električne energije mogle dodatno rasti.
Neprofitabilne i preskupe termoelektrane
I Đokić i Petrović neprestano ponavljaju kao mantru da imamo najnižu cijenu struje u regionu, što bi nas, valjda, trebalo usrećiti. Međutim, istina je poražavajuća: uz ovakvu energetsku politiku, teret loših tranzicionih odluka i odsustvo bilo kakvih dugoročnih rešenja, suočavamo se samo s produženom agonijom – kako za građane, tako i za privredu.
A da je rast cijena električne energije neminovan i da će biti sve češći, struka godinama upozorava.
Jedan od njih je Damir Miljević, član Upravljačkog odbora RESET Centra za održivu energetsku tranziciju. Prema njegovim riječima, oko 50% naše struje dolazi iz uglja, a svi rudnici i termoelektrane u državnom vlasništvu uglavnom su neprofitabilni, a proizvodnja uglja se subvencioniše.
Poskupljenje i 2026.
„Stvarni troškovi 1 MWh električne energije iz termoelektrana kreću se od 35 eura u najmodernijoj TE u Stanarima do 55 eura u TE Kakanj. Kada se na tu cijenu dodaju gubici i subvencije, stvarna cijena koštanja 1 MWh električne energije u BiH daleko premašuje 50 eura. Sa ovakvom cijenom proizvodnje nismo tržišno konkurentni“, ističe Miljević.
A već odavno znamo da će cijena električne energije u cijeloj BiH poskupiti od 2026. godine, samo je pitanje u kojem procentu. Razlog je usklađivanje preuzetih obaveza u primjeni evropske regulative u pogledu zelene energije, prije svega, uvođenje takse na emitovanje ugljen-dioksida (CO2).
Po logici stvari, najviše će biti pogođeni izvoznici struje, a zatim i oni kojima električna energija ima veliko učešće u finalnom proizvodu ili kako je Miljević naveo: Željezara Zenica, Koksara Lukavac, Cementara Lukavac i Kakanj, Aluminij Mostar, veliki broj metaloprerađivača, EFT Stanari.
„A onog momenta kada TE Stanari ne bude mogla izvoziti u EU, pitanje je koga će ‘potopiti’ – neku termoelektranu i rudnik u BiH ili regionu. Ljudi će za jedan dan ostati bez posla, kao što se desilo sa mostarskim Aluminijem. To je najgori scenario, a ništa se ne radi da se on spriječi”, naveo je Miljević.
Dodatno, ističe, neki izvoznici mogli bi pokušati nadoknaditi gubitke povećanjem cijena na domaćem tržištu, što bi opet negativno uticalo na privredu i stanovništvo.
Cijena struje = socijalni mira
I profesori sa Mašinskog fakulteta u Banjaluci su još prije dvije godine upozorili da je rast struje neminovan. Diplomirani inženjer mašinstva i docent na Mašinskom fakultetu u Banjaluci, Milovan Kotur, je prilikom uvođenja blok tarifa rekao da svaka država svoje resurse koristi da zaštiti domaće tržište.
„Način da se ograniči potrošnja električne energije, jer je trošite previše, što jeste tačno, dok se istovremeno struja izvozi po 4 do 5 puta većoj cijeni? Njima se jednostavno ne isplati da tu energiju troši domaće stanovništvo; hoće da je izvezu i onda se nađe neko obrazloženje.“
Petar Gvero, profesor Mašinskog fakulteta, kaže da je kod nas nesreća to što mi zadnjih 30 godina imamo državu, odnosno vladajuće partije, koje su vršile stalni uticaj na elektroprivredne sisteme, i onda se nešto što je bila tržišna kategorija, a električna energija to jeste, prevelo u socijalnu kategoriju: “Mi smo smo jednostavno navikli da imamo najjeftiniju struju. Zašto? Zato jer smo strujom kupovali socijalni mir, jer da to nije urađeno procenat energetsko siromašnih ljudi bi bio puno veći. A kada imate državu u kojoj se isplati grijati na struju, u odnosu na bilo koji drugi energent, tu imate debeo problem i sa državom i sa tarifom i sa svim ostalim”.
U ovoj igri struje, političari se skrivaju iza fraza o „troškovima“ i „proizvodnji“, opravdavajući svoje poteze potrebom za održavanjem sistema, dok jedino rešenje vide u zavučenju ruke u džep potrošača. Kako dalje – opcija je sve manje, a pritisak sve veći?