Žižek: Protiv sam Putina, ali nije nužno osuđen na poraz. Zapad će izgubiti ako jednu stvar ne promijeni!

Slovenac Slavoj Žižek jedan je od najpoznatijih
svjetskih filozofa, inače lijeve provenijencije. Žižek dosljedno i
strastveno kritizira moderni kapitalizam i neoliberalizam, a nakon
početka ruske invazije na Ukrajinu rekao je kako je nekorektno ovom ratu
pristupati s isključivo pacifističkih pozicija te pozvao zapadne zemlje
da povećaju isporuke oružja Kijevu i ojačaju NATO.

Takav stav nije najpopularniji među mnogim zapadnim lijevim intelektualcima, od kojih velik dio simpatizira ruskog predsjednika Vladimira Putina ili je mišljenja da je za ovaj sukob “kriv Zapad”. U intervjuu za ruski neovisni portal Meduza
Žižek je, između ostaloga, govorio o tome kakva je po njemu ideologija
Rusije, može li je se nazvati fašističkom državom te zašto bi
ljevičarski pokret trebao preispitati svoje stavove o europskoj i
američkoj politici.

Na pitanje od čega najviše strahuje u modernoj Rusiji, Žižek kaže
kako je to nekontrolirana preraspodjela utjecaja. Dok neki, kako kaže,
na to gledaju s nadom jer Putina navodno napuštaju oligarsi i najbliži
saveznici, Žižek smatra da to samo umnožava opasnost.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

“Takva borba za vlast nema čak ni obilježja institucionaliziranog
sukoba, gdje postoje primjerice desnica s više nacionalističkih ideja,
liberalna stranka, ljevica i tako dalje. Umjesto toga, postoje sukobi
između oligarha i moćnih skupina, koje to sasvim otvoreno pokazuju u
svojim medijskim resursima. Savršen primjer je (vlasnik privatne vojne
tvrtke Wagner) Jevgenij Prigožin, koji napada (ruskog ministra obrane) Sergeja Šojgua i Ministarstvo obrane. U ozbiljnoj državi to se ne može”, kaže Žižek.

Također, Prigožin promiče ideju da je grupa Wagner najučinkovitija
skupina na ukrajinskom bojištu, što Žižek smatra paradoksom jer
provladini plaćenici tvrde da su bolji od regularne vojske, što si, kako
kaže, država koja normalno funkcionira ne može priuštiti.

Problem ideološke pozadine

“To me jako brine. Politički sukobi se sami po sebi ne mogu nazvati
beskorisnim (u političkom smislu). No, važno ih je provoditi u okviru
specifičnih, jasnih pravila. Druga stvar koja me brine je ideološka
pozadina. Neki moji akademski prijatelji (privatno) kažu: “Zanemarite
sve ove ‘desotonizacija‘, ‘korumpirani Zapad‘, ‘sodomija‘ i ‘sveti rat‘
besmislice. To je samo ideologija, nema ništa ispod. Zapravo, Rusija
samo želi pripojiti dio teritorija Ukrajine”. Ne slažem se baš s ovim.
Materijalnu moć ideologije ne treba podcjenjivati. Pogledajte nacizam –
antisemitizam je bio ideologija koja je imala ružne, praktične,
konkretne posljedice, milijune smrti, uništene obitelji i ljude
traumatizirane za cijeli život”.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Kaže kako ga ovakav stav čudi i podsjeća da se gotovo do zadnjih dana
Drugog svjetskog rata, kada je nacistička Njemačka već očito izgubila
rat, holokaust svejedno nastavio. Neki od racionalnijih, iako ništa
manje užasnih nacističkih političara, pokušali su iznijeti “logične”
argumente (protiv masovnog ubojstva Židova) i postavili pitanje zašto
ubijati milijune zdravih ljudi kada se svi sposobni ljudi mogu poslati
na bojište ili u tvornice streljiva. No, prevagnulo je, ističe, gledište
radikala.

“Čitam sulude priče, primjerice iz Grčke. Nijemci su odande otišli
1944. godine, ali su ipak poslali poseban brod da skupi Židove s raznih
otoka i odveze ih u Njemačku kako bi bili uništeni. Bojim se da bi se
ovo moglo ponoviti… Neka vas ne zavaraju pragmatični argumenti o
nemoći ideologije. Većina ljudi su cinici koji to ne shvaćaju ozbiljno,
ali ona i dalje djeluje. Čak i ako je ignoriraš, čak i ako joj se
smiješ”.

Meduza je konstatirala da je Rusija od prvih dana svoje moderne
povijesti pokušavala oblikovati nefunkcionalnu ideologiju, ali prema
nekim politolozima u tome nije uspjela te ih je zanimalo što Žižek misli
da bi ona mogla biti u ruskom slučaju i bi li njezino postojanje moglo
spriječiti rat. Žižek smatra da negativnu verziju ruske ideologije čine
misli konzervativnog ruskog filozofa Aleksandra Dugina i
njegovih kolega istomišljenika, što bi se moglo nazvati ‘euroazijskim
misticizmom‘, a riječ je zapravo o neofašizmu koji se, kao i njegov
prethodnik, promovira kao ‘treći put‘.

“Pojednostavljeno, može se okarakterizirati na sljedeći način: ‘U liberalizmu ima previše individualizma, u komunizmu previše kolektivizma. Fašizam je srednji put, koji sadrži najbolje od oba sustava‘. Još je apsurdnije gledište po kojem je Rusija ‘prava verzija Zapada‘ – ‘bez LGBT+ osoba i sotonizma‘. Takav ‘autentični Zapad‘ zapravo je proizveo (Adolfa) Hitlera! Reći ću nešto strašno. Vi znate da sam ja protiv Putina, ali kad je prije 10 godina rekao da Rusija pokušava izgraditi multikulturalno društvo, čak sam osjetio simpatije prema njemu. Ideologija Rusije mogla bi se graditi oko ove slike – ovdje je dom za Židove, muslimane i budiste. Naravno, potreban je federalizam. Idealna Rusija po mom mišljenju je istočna verzija Europske unije. Mislim da je EU prilično učinkovit sustav institucija. Rusiji je potrebna slična kooperativnost, koja bi se gradila na jedinstvenoj otvorenosti kultura. Takav pluralizam bio bi idealan i za Rusiju i za Ruse. Dopuštajući drugim narodima da napreduju, ruska većina neće biti percipirana kao tlačitelj, već kao jamac sigurnog prostora za ostale”.

Putin kao Staljin

O tome je, kaže, pisao i Vladimir Iljič Uljanov – Lenjin.
Iako više nije naivni lenjinist kao što je bio, ističe, Lenjin je, kako
kaže, doista želio SSSR učiniti zdravim, otvorenim društvom. S tim u
vezi, smatra da je raspad SSSR-a čak doista bio pogreška. “Da, (među
njezinim republikama) bilo je mnogo kulturnih razlika, kao s baltičkim
zemljama, primjerice, i trebalo ih je pustiti. No, veza s nizom drugih
zemalja mogla bi se održati u pluralističkom modelu po uzoru na EU. Sada
bi to super funkcioniralo. A možda čak i spriječilo rat”. Ukrajina se,
sa svoje strane, u ratu okupila kao nacija, kaže. Do 24. veljače u vezi
Rusije i Rusa sve je bilo mnogo mirnije i još uvijek se govorilo ruski.
No,sada su sve te veze potpuno uništene, invazija je, navodi, konačno
posve odgurnula Ukrajinu od Rusije.

Komentirajući konstataciju da Lenjina u Ukrajini smatraju jednim od
simbola sovjetske i ruske agresije, pa čak ruše njegove spomenike te
upitan je li spreman preispitati svoje mišljenje o njemu, Žižek kaže da
Lenjina osobno nikad nije smatrao idealnim vladarom i primjerom kako se
vodi država i da je očito on doista otvorio mogućnost Josifu Visarionoviču Džugašviliju – Staljinu
i staljinizmu. “No, bio je protiv ruskog šovinizma i zalagao se za veću
autonomiju nacionalnih republika. Mnogi zapadni ljevičari to nekako
ignoriraju. Osim toga, i Lenjin i (Lav) Trocki fanatično su se protivili ruskoj dominaciji u Ukrajini. Putin to zna i zato neprestano krivi Lenjina za stvaranje ove zemlje.”

No, treba, kaže, na umu imati i razliku između Lenjina i lenjinizma
jer je lenjinizam izumio Staljin i koristio se tim konceptom da
legitimizira svoju totalitarnu vlast. “Putin radi slične stvari –
izravno se poziva na Rusko Carstvo – na primjer, spominje Petra I. – i
govori o “denacifikaciji”, zamišljajući da je Ukrajina fašistička
država. Sukladno tome, u Ukrajini spomenici Lenjinu ne simboliziraju
samog Lenjina, već sovjetsku vlast općenito”.

Upitan kako komentira ideje mnogih zapadnih ljevičara, poput Noama Chomskog,
prema kojima bi Ukrajina trebala sjesti za pregovarački stol ili se čak
predati, Žižek kaže kako se radi o pogrešnom stavu. Pritom, ističe, čak
i ne govori o nekoj višoj moralnoj razini, nego o naprosto nelogičnoj
ideji. “Kad je počeo rat, mnogi moji napredni prijatelji potajno su se
nadali brzoj ruskoj pobjedi. Rekli su: “Da, bit će strašno, prosvjedovat
ćemo neko vrijeme, ali onda će sve brzo završiti”. Ukrajinski otpor
iznenadio je mnogo ljudi na Zapadu.

Ljevičarske predrasude i ‘glupi‘ kritičari

Iznenadio me broj ljevičara, posebno u Njemačkoj, u strankama
ljevice, koji se oslanjaju na grubi i ignorantski pragmatizam. Može se
formulirati na sljedeći način: “Naši će radnici zbog rasta cijena ostati
bez dijela plaća. Zašto bismo mi sudjelovali u ratu koji se vodi negdje
na istoku?”. No, ako negdje na horizontu postoji prostor za pregovore,
stvorila ga je (upravo) zapadna potpora Ukrajini – bez nje bi ukrajinske
oružane snage već bile izgubljene i postojali bi samo ruski uvjeti.
Ukrajinski otpor i zapadna pomoć stvorili su uvjete za pravedan svijet
(u budućnosti). A ovi “ljevičari” koji me stalno nazivaju “vukom u
klaunovskom ruhu” ili “dvorskom ludom kapitalizma” su nevjerojatno
glupi. Da, ukrajinske vlasti su pogriješile, ali oni su napadnuti, oni
brane svoju zemlju. Ovo je pravo čudo – vjeruju u svoju slobodu i bore
se za nju. Gospode, ako se nazivaš ljevičarom, dužan si suosjećati s
njima. Štoviše, treba napraviti iskorak i reći da Ukrajinci, pružajući
otpor Putinu, dugoročno pomažu Rusiji da se demokratizira”.

Drugi razlog je, kaže, taj što ljudi poput Chomskog imaju stare ljevičarske predrasude tipa ako su EU, SAD i NATO uključeni u nešto, čovjek automatski treba biti protiv toga. No, to nije točno, navodi Žižek. “Ideologiju Putina i ljudi oko njega prilično je lako iščitati – to je neofašizam. To uključuje imperijalne izjave o povratku zemlje te agresivnu vanjsku politiku i oslanjanje na oligarhe. Unatoč tome, stara ljevica i dalje misli da su glavni imperijalisti SAD i Zapadna Europa. Prema tome, “njihov neprijatelj je moj prijatelj”. Još uvijek se drže uvjerenja da se Rusija bori protiv globalnog imperijalizma”.

Komentirajući činjenicu da Kremlj ovaj rat naziva borbom protiv
zapadnog imperijalizma, slovenski filozof napominje da pojam
‘antiimperijalizam‘ ima jasnu vezu s fašizmom, odnosno da je njemačka
propaganda tijekom Drugog svjetskog rata govorila da su se vojne snage
Trećeg Reicha, okupirajući Europu, borile protiv britanskog i francuskog
imperijalizma, a da se tim se konceptom vodio i Japan.

“Bojim se da se Putin i njegovi pajdaši ne oslanjaju samo na (filozofa Ivana) Iljina
i Dugina, već se također konzultiraju sa skupinom ljevičarskih
mislilaca koji se bave “antikolonijalnim aspektom” u opravdavanju rata.
To, nažalost, ima odjeka u nekim zemljama trećeg svijeta – i tada,
primjerice, Rusija, Kina i Južnoafrička Republika izvode zajedničke
pomorske vježbe. To je vrlo opasno jer stvara novi sustav međunarodnih
odnosa. Ja to nazivam “brutalnim pluralizmom” – odnosi se na strpljenje
autoritarnih zemalja jednih prema drugima. Savršen primjer je kineski
dogovor s talibanima. Opasnost je da se iz toga formira nova
neofašistička ‘osovina‘. Moja najveća noćna mora je da će tu ideju
podržati europska i američka ‘nova desnica‘ i stvoriti antiliberalni
savez u svijetu. To može dovesti do katastrofe – ne nužno u vojnom
smislu, ali svakako u ideološkom”.

‘Ratni komunizam‘ i ‘demokratska militarizacija‘

Zemlje BRICS-a, upozorava, također igraju dvostruku igru jer
neutralnost ne može biti apsolutno neutralna. Ako se zauzme ‘neutralan
položaj‘ u sukobu, automatski se igra s jednom od strana, a tako je i s
ukrajinskim ratom. “Govoreći da ste ‘neutralni‘ više idete na ruku
Putinu i ruskim vlastima. Ponašajmo se barem kao (uvjetno) Staljin, koji
je rekao da se bori protiv kapitalizma i imperijalizma, ali da bi
pobijedio Hitlera, udružio se sa Sjedinjenim Državama”.

Govoreći o dugoročnom utjecaju rata na zemlje Zapadne Europe i
Sjeverne Amerike, Žižek je ukazao na njemačke Zelene, koji su, kako
navodi, okrenuli pragmatizam i umjetni pacifizam u pravom smjeru,
smislivši rješenje na način da se iskoristi ruska prijetnja za potpuni
prekid opskrbe naftom i plinom i tako okrenu gospodarstvo prema zelenoj
energiji. To je, navodi, idealno kreativno razmišljanje i tako
razmišljaju pravi ljevičari.

“Čak bih predložio još radikalniju opciju. Upozoravam – pojam je
odabran posebno da smeta i provocira ljude. Zalažem se za uvođenje
elemenata ratnog komunizma. Naravno, Zapadu ne treba komunistička
diktatura. No, važno je ojačati ulogu države u vitalnim sektorima,
primjerice u zdravstvu i okolišu. Ja to nazivam i “demokratskom
militarizacijom”. Naravno, ne mislim na prijenos vlasti na vojsku. Samo
što se u ratu stvari ne mogu prepustiti slučaju tržišta, potrebna je
državna intervencija. Zanimljivo, britanski liberalni novinar Simon
Jenkins nedavno je napisao nešto slično o britanskom zdravstvu. Protiv
krize uzrokovane ratom mora se boriti vojnim mjerama. Moj naivni san je
da će rat između Ukrajine i Rusije dati zapadnim zemljama poticaj da
krenu u tom smjeru. Za očuvanje temeljnih liberalnih sloboda potrebno je
povećati sudjelovanje države u gospodarstvima i povećati obujam
globalne suradnje”.

Na pitanje li ideju o kolektivnoj odgovornosti Rusa za rat, Žižek
kaže kako nije protiv Rusije i Rusa, među kojima “ima mnogo divnih
ljudi” kojima ništa ne zamjera te da se nikako ne može tvrditi da
Ukrajinci brane europsku civilizaciju od hordi s istoka jer bi to bila
ista terminologija kao ona Aleksandra Dugina kada govori o “ruskoj
istini protiv europskih laži”. “Rusi nisu neprijatelji. Rusija je sada
vrlo traumatizirana, podijeljena zemlja. Službeni diskurs postaje sve
radikalniji, možemo se prisjetiti govora Putinova propagandista
Vladimira Solovjova da je život precijenjen. I većina ljudi se
jednostavno boji. Rusija se ne može odbaciti kao država. Gomila koja
podržava Putina čak i ne plješće sama od sebe – rečeno im je što da
rade. Tek ćemo vidjeti procese demokratizacije u Rusiji.

Tragedija Rusije – nametanje beoliberalnog modela

Komentirajući može li se sadašnju Rusiju nazvati fašističkom zemljom,
kao što to čine neki politolozi, Žižek kaže kako sumnja da se taj pojam
može koristiti u odnosu na modernu Rusiju jer se zamaglio zbog
“lijenosti” ljevice. “Za mene je fašizam način izbjegavanja unutarnjih
proturječja proklamiranjem lažnog osjećaja solidarnosti. Rusija je
najpodjeljenije društvo, a ako se pravilno igra na kartu nacionalnog
jedinstva, to se može djelomično prikriti. Dakle, termin se može
primijeniti na Rusiju, ali je vremenski vrlo ograničen. Međutim, ne
branim zapadni neoliberalizam – u određenom smislu, on je razlog zašto
su se neofašistički režimi ponovno pojavili. Zvučat će malo
staljinistički, ali svaka kritika mora početi samokritikom. Tragedija
Rusije je u tome što joj je Zapad 90-ih pokušao silom nametnuti
neoliberalni model. Izravna posljedica su Putin i rat”.

Žižek kaže da Rusija nije nužno osuđena na poraz, kao ni Putinov
režim na pad. “Što ako Rusija nastavi držati okupirane teritorije
Ukrajine, paralelno republikanci pobijede na izborima u Sjedinjenim
Državama, a socijalno nezadovoljstvo poraste u zapadnoj Europi? Ljudi će
se samo umoriti. Za mene je pravo čudo činjenica da se otpor Ukrajine
nastavlja nakon gotovo godinu dana. Na samom Zapadu su se već svi
iscrpili, iako izravno ne sudjeluju u ratu”.

Putin je, pak, vrlo pragmatičan te smatra da će ruski vođa do kraja
koristiti prilike da zadrži vlast. “Nažalost, jedini izlaz je ostati
strpljiv i ne koristiti se ‘jezikom trijumfa‘: “Porazi Rusiju, uništi
Putina”. Što je još važnije, Ukrajina nužno mora preživjeti kao neovisna
država. To će dugoročno biti korisno i za Rusiju. Zapad ne bi trebao
skliznuti u moralnu nadmoć nad Rusijom, važnije je obratiti pozornost na
svoje pogreške. Zapadna ideologija funkcionira tako da sustav stalno
kritizira sam sebe, ali ništa se ne mijenja. Ako se to ne promijeni,
Zapad će izgubiti”, zaključio je Žižek.

Jutarnji.hr

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Najčitanije