U kući su, sve do 1992. godine, živjeli Zorana Vlaho Medan,
sa suprugom Dušanom i djecom, Nikolim i Anom.
Odmah nakon rata, 1997. godine, Zorana je popunila prvu
aplikaciju za sredstva za obnovu kuće kod Komisije za izbjeglice, da bi ih, u
godinama koje su uslijedile, popunila još na desetine.
Sve to vrijeme čekanja
na obnovu kuće, živjeli su na dvije odvojene adrese – Mostar i Novi Sad,
i plaćali kirije.
Nažalost, Zorana je preminula u aprilu prošle godine, ne
dočekavši obnovu rodne kuće, a porodica je nastavila njenu borbu, ali i život
“pod kirijom” u dva grada.
Sa Zoraninom kćerkom Anom prvi put smo stupili u kontakt
krajem prošle godine, kada je putem društvenih mreža pokrenula akciju za
prikupljanje novca za obnovu djedove kuće, poznate pod imenom “Vlahina kuća”.
Tom prilikom nam je rekla da se prikupljanje novca uopšte ne
postiže, da samo dobija “tapšanje po ramenu”, ali i da se na ovaj korak
odlučila jer su do sada bezuspješno aplicirali na sve moguće adrese, od domaćih
do međunarodnih.
Pojasnila nam je i da se kuća nalazi u istorijskom gradskom
području Mostara, kao i u Zoni Nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine, te da
je istovremeno i pod zaštitom UNESCO-a, tačnije u Buffer Zoni UNESCO-a.
Od Ane smo saznali i da je kuća sagrađena 1922. godine, iste godine
kada je oformljen FK Velež, te da je njen pradjed Mirko Vlaho bio u prvoj
upravi Veleža. Vlaho je bio i prvi zvanični zastupnik kompanije Singer za
šivaće mašine u Jugoslaviji. Jedinstvena je i po tome što je to bila prva
građevina od armiranog betona 1922. godine u ovom dijelu BiH.
Nakon razgovora sa Anom Medan, obratili smo se na adrese
više bh. institucija, kako bismo saznali zašto kuća još nije obnovljena, u čijoj
je nadležnosti njena obnova, te ima li izgleda da bi do obnove moglo doći u
skorije vrijeme.
Već na početku naše poratage, u Ministarstvu civilnih poslova
BiH nam je rečeno da se kuća porodice Medan ne nalazi u zoni pod zaštitom
UNESCO-a, već samo u zoni nacionalnog spomenika „Historijsko gradsko područje
Mostara“.
Istu tvrdnju ponovio
je i Ante Vujnović, Ma arheol./pov.,direktor Zavoda za zaštitu spomenika u
sastavu Federalnog ministarstva kulture i sporta. Kako je pojasnio za BUKU,
uvidom u dokumentaciju, neosporno je da je parcela izvan zone upisane na Listu
svjetske baštine „Područje Starog mosta Starog Grada Mostara“, ali je u
neposrednoj blizini zamišljene linije obuhvata „crvene zone“. U ovom slučaju,
dodaje, s obzirom da se predmetni objekat nalazi u zoni nacionalnog spomenika
„Historijski urbani krajolik Mostara“, proglašenog nacionalnim spomenikom
Odlukom Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH („Službeni glasnik BiH“
br.: 66/19), u administrativno tehničkom smislu sve aktivnosti podliježu
mjerama zaštite koje propisuje Odluka o proglašenju.
Vujnović kaže i da je Zavod za zaštitu spomenika uključen u
proces obnove Vlahine kuće, kroz razne aktivnosti, od 2015. godine.
Međutim, najveći je problem, kaže, što za obezbjeđivanje
sredstava za zaštitu graditeljskog naslijeđa nema sistemskog rješenja.
“Na nivou Federacije BiH, svake godine odvajaju se određena
sredstva za zaštitu i prezentaciju nacionalnih spomenika koja se implementiraju
putem Transfera za obnovu kulturnog i graditeljskog naslijeđa koje provodi
Federalno ministarstvo kulture i sporta. Međutim, ta sredstva su ograničena i
ne mogu pokriti troškove koje iziskuju konzervatorsko-restauratorski zahvati u
obimu koji ovakvi objekti zahtijevaju. Uz neke oblike sufinansiranja, moguće je
zaokružiti finansijsku konstrukciju, znajući da i druga federalna ministarstva
imaju slične programe finansiranja gdje se može obezbjediti sufinansiranje projekata.
Pored toga, potrebno je da i niži nivoi -kantononalne i općinski, također
odvoje sredstva za obnovu graditeljskog naslijeđa. Nadalje, moguće iznaći i
druge oblike sufinansiranja preko fondova UNDP-a i sličnih domaćih i
međunarodnih vladinih i nevladinih organizacija”, istakao je za BUKU Vujnović,
ujedno napominjući da Zavod
za zaštitu spomenika ne upravlja sredstvima odobrenim putem Transfera za naslijeđe, te samim tim nije u mogućnosti da planira ili
odlučuje koje bi intervencije trebalo prioritetno izvoditi.
Obzirom da su nas iz
Ministarstvu civilnih poslova BiH uputili da odgovore potražimo u nadležnim
institucijama Federacije BiH- Federalnom
ministarstvu prostornog uređenja i Zavod za zaštitu spomenika FBIH, kontaktirali
smo i ove institucije.
U Federalnom
ministarstvo prostornog uređenja za BUKU
kažu da kao jedinu mogućnost finansiranja zaštite nacionalnih spomenika vide
Javni poziv za odbir korisnika za program raspodjele sredstava “Kapitalni
transferi drugim nivoima vlasti i fondovima učešće Vlade FBiH u sufinansiranju
kantonalnih i lokalnih zajednica – zaštita nacionalnih spomenika”, na godišnjem
nivou.
Javni poziv će, naglašavaju, vjerovatno biti objavljen i
tokom ove godine, te je potrebno pratiti njihovu stranicu.
Iz Agencije „Stari
grad”, bivšeg Zavoda za zaštitu spomenika, za BUKU kažu da su tri puta
aplicirali na Javne pozive Federalnog ministarstva kulture i sporta.
Podsjećaju da im je
Ministarstvo kulture i sporta FBIH u 2015. dodijelilo 4.000 KM za izradu
projekta rekonstrukcije Vlahine kuće, iako su tražili 9.360 KM, pa su iz
neutrošenih sredstava iz ranijih godina izdvojili 1.721, 30 KM, te tako u
iznosu od 5.721, 30 KM sa PDV-om
izradili glavni projekt rekonstrukcije Vlahine kuće.
Kako za BUKU kažu u Agenciji, još tokom 2015. godine su sa
dva akta izdali preporuku organima Federacije BiH da se Vlahina kuća uvrsti
među prioritetne za obnovu, radi građevinske intervencije, jer je pomenuta kuća
značajno devastirana. Osim toga, Agencija je, kažu, 2021. godine izdala
preporuku da se ova kuća uvrsti u prioritete
za obnovu od strane ovog ministarstva, a povodom javnog poziva koji je
tada raspisan.
Za sada jedina, barem donekle pozitivna vijest, stiže iz Federalnog ministarstva raseljenih osoba i
izbjeglica, gdje su nam potvrdili da se kuća porodice Medan nalazi na 7. mjestu
konačne rang liste, sa 160 bodova za Grad Mostar, po Javnom pozivu koji je
raspisan 2021. godine.
“S obzirom da su finansijske mogućnosti sa kojima raspolaže
ovo ministarstvo, a koje pruža pomoć za obnovu stambenih jedinica u svrhu
povrtka, ograničene, moram istaći da nije moguće uvrstiti sve potencijalne
korisnike sa konačne rang liste u program obnove. Konačne rang liste
potencijalnih korisnika iz 2021. koristiće se do 2023. godine kada će biti
objavljen novi Javni poziv”, rekao nam
je Nisvet Mujanović, pomoćnik ministra.
Sa druge strane, u Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine za BUKU
kažu da, iako Zakon o izbjeglicama iz BiH i raseljenim osobama u BiH ne sadrži
ograničenja kada je u pitanju pravo na povrat imovine, zakonom su jasno
propisani kriteriji za dodjelu pomoći u okviru implementacije projekata obnove
i izgradnje stambenih jedinica iz Aneksa 7. DMS.
Naime, pomoć koja se dodjeljuje izbjeglicama i raseljenim
osobama na ime rješavanja pitanja povratka je negotovinska pomoć u obnovi
stambenih jedinica po sistemu “ključ u ruke”.
“U slučaju kada bi porodica Medan bila izabrana kao korisnik
za dodjelu pomoći, pošto se u konkretnom
slučaju objekat mora rekonstruisati prema posebnim propisima koji se odnose na
specifičnu zaštićenu kategoriju – to je za projektovanje, kao i izvođenje
radova i stručni nadzor nad istim obavezno angažiranje dobavljača koji
ispunjavaju posebne kvalifikacione kriterije, što procedurama javnih nabavki u
okviru projekata obnove u svrhu povratka nije predviđeno. O finansijskim
ograničenjima da i ne govorimo. Dakle, rješenja za obnovu ovog objekta ne mogu
se iznaći u skladu sa važećim pravnim okvirom kojim se regulišu pitanja
izbjeglica i rasljenih osoba, te je ista potrebno adresirati na neki drugi
način za što Ministarstvo nije nadležno”, rekli
su nam u Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice BiH.
Na kraju je pristigle
odgovore za BUKU prokomentarisala i Ana Medan. Prije svega, kaže da su navodi Ministarstva civilnih poslova BIH netačni, a kao dokaz navodi dopis šefa kancelarije UNESCO u BiH Siniše
Šešuma, u kome se navodi da se objekat nalazi
u Buffer Zoni Svjetske baštine UNESCO-a.
“Buffer zone su važan
alat za očuvanje imovine sa Liste Svjetske baštine. Kroz istorijat
implementacije Konvencije Svjetske baštine, zaštita Buffer zona se smatra
suštinski važnom komponentom strategije konzervacije, kako kulturnih tako i
prirodnih dobara”, pojašnjava Medan, dodajući da je samim tim i navod direktora Zavoda za zaštitu, Ante Vujnovića, netačan.
Zato, kaže, što
“zamišljena linija” – Granica centralne i Buffer zone UNESCO-a – prolazi kroz zid njihove kuće, i poklapa se
sa linijom Historijskog gradskog područja, ali je objekat u Buffer zoni.
“Zavod za zaštitu
spomenika je bio uključen u obnovu kuće kroz finansiranje dijela projektne
dokumentacije preko Agencije Stari grad, koja ne želi učestvovati u popravci
privatnih objekata u Zoni spomenika, ali gdin Vujnović i dalje ne zna gdje se
objekat nalazi i šta je u njegovoj neposrednoj blizini. Netačan navod, jer su mi
iz UNDP-a u Mostaru 2019. poslali odgovor da ne popravljaju objekte u Zoni
spomenika, kao ni povratničke objekte. Nivoi vlasti koje pominje, npr. Agencija
Stari grad, uporno tvrde da se privatni objekti u ovim zonama ne popravljaju po
njihovim nadležnostima. Komisija za zaštitu nacionalnih spomenika u Mostaru nam je
odgovorila da objekat jeste u zoni, ali nije spomenik, ali je neophodna sva dokumentacija
kao da je spomenik i mi smo svu tu dokumentaciju pribavili”, naglašava Medan.
I odgovor iz Federalnog
ministarstva prostornog uređenja Medan je okarakterisala kao netačan, a kao dokaz toj tvrdnji navela Rješenje iz ovog Ministarstva koje je porodica Medan dobila 07.07. 2022.
“Godine 2022. smo
aplicirali na ovaj poziv preko udruženja. Nismo prošli, naravno, a obrazloženje
zamjenika ministra je bilo da tekst javnog poziva u Službenom listu FBIH nije
dobro napisan – greška u kucanju, da je trebalo pisati da se finansiraju
kantonalne i lokalne zajednice koje su vlasnici nacionalnog spomenika i – zašto opština
ne podnese prijavu u naše ime”, rekla je Ana Medan i dodala: “Činjenica je da je
kuća izgorila u ratu 1992. godine, Dejtonski sporazum je potpisan 1995. godine,
i za ovaj objekat vlasnici 30 godina ne mogu ostvariti svoja prava, jer položaj
objekta ukazuje na Aneks 8, što pobija Aneks 7 u Ministarstvu za ljudska prava
i izbjeglice BIH. Najjednostavnija rečenica umjesto objašnjenja
Federalnog mininistarstva prostornog uređenja i Zavoda za zaštitu spomenika jeste – nećemo da vam
popravimo kuću iako se nalazi u zoni naše nadležnosti. A popravka ove kuće
uključuje tri AB ploče, jačanje zidova i krov uz obezbijeđen prostor za
gradilište i izvođenje radova. Napominjem da imamo imenovanog izvođača i nadzor, sve dozvole, da za objekat uredno plaćamo struju i
vodu, a internet ćemo možda aktivirati kad otopli. Od ove popravke su pojedina
ministarstva napravila nemoguću misiju kroz prebacivanje nadležnosti sa jednih
na druge, a sve bi bilo riješeno da je svako od njih dodijelilo dio sredstava“, zaključila je Ana Medan, istaknuvši da porodici ne preostaje puno osim da se nadaju sredstvima od Federalnog ministarstva raseljenih osoba i izbjeglica.