“Da li je ovo ono što želimo kao društvo?” Pitanje koje postavlja Željka Marić-Katanić, majka djeteta sa invaliditetom, koja već godinama ukazuje na nehumanost i nepravednost sistema prema porodicama sa invaliditetom. U posljednjih nekoliko dana, tokom revizije korisnika prava na tuđu njegu i pomoć, situacija se dodatno pogoršava za porodice koje već godinama vode borbu za osnovna prava. Dok zaposlenici u Centru za socijalni rad u Bratuncu možda nemaju doticaj sa stvarnim životnim izazovima ovih porodica, Željka se suočava sa stvarnim problemima svakodnevno, jer ona lično posjećuje porodice sa invaliditetom i svjedoči njihovoj borbi.
Jedan od najsvježijih primjera potiče od M.Š., povratnice koja ima kćerku sa teškim invaliditetom. Kćerka ne čuje, ne govori, ne razumije ništa i suočava se sa težim mentalnim teškoćama. Kompletna medicinska dokumentacija upućuje na trajno stanje, ali je komisija za procjenu invalidnosti poslala poziv M.Š. da odvede kćerku na preglede kod neurologa, psihologa i drugih stručnjaka, i to u Zvornik, udaljen 40 kilometara od Bratunca. Majka se sama brine o djetetu jer je suprug preminuo prije nekoliko godina, a iz Centra za socijalni rad nikada nisu posjetili ovu porodicu. Niko nije pomogao, a, kako kaže Željka, vjeruje da bi situacija bila mnogo drugačija da su nadležni posjetili majku i njezinu kćerku, umjesto da ih izlažu dodatnom stresu, putovanjima i neizvjesnostima.
“Majka M.Š. je danas plakala. Ova djeca, poput mnogih drugih, suočavaju se sa trajnim invaliditetom i potrebom za svakodnevnom pomoći. Revizija može biti korisna, ali zašto izlagati ove porodice dodatnom stresu u trenutku kada im je već teško?”, kaže Željka. Takođe, ona se pita kako je moguće da centar za socijalni rad u Bratuncu ni u jednoj opštini ne provodi reviziju i da su postupci prema ovim porodicama krajnje nehumaniji, posebno u zimskom periodu.
Slična situacija se događa i sa M.S., samohranom majkom koja se brine o četvoro djece sa invaliditetom, od kojih svako ima umjerene mentalne teškoće. M.S. je radila na nadnicu, kako bi obezbijedila osnovne potrebe za svoju djecu, ali kada je pokušala da preuzme poziv za reviziju koji nije bio dostavljen jer je bila na poslu, naišla je na odbijanje od strane Centra za socijalni rad. Kada je došla do centra, rečeno joj je da direktorica nije tu jer slavi Svetog Nikolu, a kada je pitala za pomoć, samo je dobila šutnju.
“Mogu li nas staviti pod još veći stres? Meni kao samohranoj majci, koja se brinem o svojoj djeci i imam invaliditet, putovanje u Zvornik i Srebrenicu sa djecom je nemoguće. Autobus iz Bratunca za Zvornik polazi u 5:30 ujutro, a vraća se u 22:00 u Zvornik, što je apsurdno za ovakve porodice”, kaže M.S. U njenoj situaciji, najosnovnija prava, kao što su zdravstvena zaštita i socijalna pomoć, ostaju nedostupna zbog neadekvatne organizacije i podrške.
Željka Marić-Katanić također navodi i slučaj svoje kćerke koja je 100% gluva zbog pogrešnih injekcija. Iako je već dva puta prošla reviziju, njena kćerka je opet pozvana na dodatne preglede. “Otišli smo u Zvornik, gdje su nas doktori ispitivali zašto smo uopšte došli, jer je sluh uništen do 100%. Niko iz komisije za procjenu invaliditeta očigledno ne razumije da je to trajno stanje”, navodi Željka, ističući kako je medicinsko maltretiranje njenih i drugih djece sa invaliditetom potpuno neprihvatljivo.
Navedeni primjeri samo su mali dio stvarne svakodnevice porodica sa invaliditetom, koji moraju svakodnevno balansirati između toga da prežive i da izdrže fizičke i psihičke napore. Kroz svaku od ovih priča, Željka upućuje ozbiljan poziv na buđenje – “Kako možemo kao društvo dozvoliti da porodice sa invaliditetom doživljavaju ovakve nepravde?”.
Sistemska nehumanost i nebriga za porodice sa invaliditetom u Bratuncu dovode u pitanje cijeli socijalni sistem. Umjesto da ove porodice dobiju pomoć i podršku od opštine i nadležnih institucija, one su ostavljene da se bore same, suočavajući se sa administrativnim barijerama i nehumanim postupcima. Troškovi za ove porodice su enormni, dok je podrška minimalna. “Zašto revizija? Zašto izlaganje već iscrpljenih ljudi dodatnom stresu, posebno tokom zime? Zar nije pravo ovih porodica da žive sa dostojanstvom?”, pita Željka.
Porodice sa invaliditetom u Bratuncu ne traže milostinju, već jednostavno pravo na osnovnu pomoć, pravo na ljudsko dostojanstvo i poštovanje. Ako ne dođe do hitnih promjena, pitanje je kako će ove porodice opstati, a kako će cijelo društvo reagovati na nehumanost koju trpe.