- Hej, heej, pas, paas!! Pa dodaj, majku mu. –
- Nikola, pazi desno, pazii – pa se okrenu od žičane ograde razočaran, trljajući lijevo oko savijenim kažiprstom.
- Dobro, dobro, nema veze. Idemo dalje. – reče jedan dedica sijede brade bodreći unuka koji se snuždio jer su upravo primili go.
- Pa šta radiš! Nemoj tu u zadnjoj liniji da se zajeba… – gotovo otpjeva jedan otac, grubo sastavljajući samoglasnike.
Pištaljka se sa terena čula čitav dan. Njen reski zvuk označavao je da je lopta otišla u aut ili korner. Ponekad da je napravljen faul, a može bit’ i penal. Na kraju, dupli otegnuti zvuk, pomalo već umoran, značio bi da je mini utakmica gotova i da fudbalski rat prestaje.
Sa nekoliko paralelnih i nekoliko udaljenih terena povremeno bi se čuo aplauz i bodrenje. Uglavnom kada bi neka od ekipa postigla pogodak.
- Bravo Jovane! Konačno da je podigneš gore – sa vidnim olakšanjem u glasu zborio je jedan bezimeni tata.
Po stepenicama i malim tribinama su defilovale mame, sestre, braća, ponegdje čak i babe, ali najčešće očevi i đedovi. Zapetljanih prstiju visoko fiksiranih u žičanoj ogradi, jedan otac je gotovo ležao na toj međi, blizak malom terenu na vještačkoj travi i patuljcima koji su se tu premetali, kretali, sudarali.
U ponekom timu bilo je i djevojčica koje su se u ovom uzrastu razlikovale samo po dugim, lijepim kosama najčešće svijenim u dugačke repove. Znale bi i one primiriti loptu i iznijeti je lijevo ili desno do bočnih igrača. Ne znam zašto, ali većina ih je igrala u odbrani.
***
Sretao sam uređene mame sa filerima koje drže mlađeg brata ili sestru za ruku, razdrljene očeve sa velikim stomacima, nervozne taksiste što puše, romske porodice koje zajedno bodre svoje ljubimce na terenu. Svi su oni činili jedan neobičan eko-sistem oko malih fudbalera koji često nisu znali ni pertle da vežu. Čudna simbioza.
Ponekad, imao sam osjećaj da čitave porodice plešu u ritmu dešavanja na terenu, proživljavaju radosti i tuge koje su direktna posljedica grubog starta, promašene šanse, dobre odbrane golmana. Telefoni u rukama su brižljivo skupljali fragmente sjećanja koji bi u budućnosti mogli postati dio istorijskog, fudbalskog naslijeđa nacije.
Kakav samonametnuti pritisak na roditelje i njihovu nedužnu djecu. Oni su samo naše male sunđeraste replike. Sa karakterom.
- Bravooo, bravooo. – jedan trener je gotovo pjevao, melodično podsjećajući na neku kratku ariju. Visoke lage, pa niske lage, sve u jednoj pjevačko-trenerskoj fazi.
- Gledaj daljee, gledaaaj – davao je upute, a zatim nakon propuštene šanse ili lošeg šuta dodavao – nema veze, bravoo. Nek’ si se nagradio udarcem. Idemo daljeee. –
Roditelji su i dalje ćućorili oko terena gledajući šta njihovi nasljednici rade. Bili su to samo devetogodišnjaci ili desetogodišnjaci. Većina njih još uvijek samo željna dječje igre. Dobar dio njih nije ni bio sportski građen. Niko nije mario za to.
U povratku sa turnira i utakmica, male uši dječaka slušale su savjete grupe popularno nazvane hiljade selektora kako im tupi sledeće – gdje i kako su trebali da se postave, da udare loptu, zašto da trče u prostor, da budu malo čvršći kao pravi muškarci i bezbroj drugih dobronamjernih sugestija. Prepoznajem bivšeg sebe u ovim nastojanjima.
***
Dugo me mučilo razumijevanje uzroka popularnosti ovakvih i sličnih školica gdje djeca često imaju dresove sa svojim prezimenom, a čitav tim iste, moderno oslikane, ilustrativne dresove.
Promišljam, razgovaram, interesujem se, te kroz razgovor saznajem da se u radu sa mlađim selekcijama jedino u ovakvim početnim fazama zarađuje. Sve ostalo je gotovo neisplativo, naravno osim menadžerskih aktivnosti na kupoporodaji mladih fudbalera, ali o tom nekom drugom prilikom.
Naime, radi se o masovnosti, odnosno ekonomiji obima. Skupi se dvadesetak ili tridesetak i više uglavnom dječaka sa ponekom djevojčicom, oni treniraju i plaćaju članarine. Zatim se kroz takozvani cross sale (unakrsnu prodaju) prodaje i sportska oprema, ide na pripreme, odlazi na turnire, itd. Sa svakom od tih aktivnosti, klub i/ili trener po malo (ili malo više) zarade. Naravno, ima i onih klubova i trenera koji jedva pokrivaju kraj sa krajem jer iznajmljuju terene na kojima djeca treniraju, nemaju kritičnu masu djece, nemaju redovne platiše, itd. Dakle, sigurno da nije sve idealno, ali oni koji su već etablirani i prepoznati kao dobri i poznati, sigurno zarađuju pristojno.
Ali, otkuda tolika masovnost i pomama djece i roditelja, odakle toliki hype?
Kažu da je fudbal najvažnija sporedna stvar na svijetu. Danas je takođe jedan od velikih svjetskih integratora jer se igra skoro na svim svjetskim meridijanima. Afrika, Azija kao najmnogoljudniji kontinenti današnjice, zatim Sjeverna i Južna Amerika, Australija, Bliski Istok, te Evropa standardno. Svijet kao veliko fudbalsko igralište i vaše dijete kao dio te globalne i uspješne bajke.
Uvođenjem takmičenja Liga Nacija u Evropi i mijenjanjem formata Lige Šampiona i drugih evropskih klupskih takmičenja, čini se da fudbalska prvenstva, lige i takmičenja ne prestaju. Fudbalski perpetuum mobile. Lopta skače, okreće se i lova samo kaplje, televizori i kablovski kanali zvrče. Bez predaha i bez pardona.
Skoro je prirodno da i vi sa vašim djetetom elegantno uskočite u taj voz proklamovane uspješnosti i galantnog života.
Naravno, stvarnost je malo (malo više 😊) drugačija.
Kao prvo, sve pobrojano, kao i same školice fudbala hrane ovu iluziju kod roditelja da će možda baš njihovo dijete da uspije i postane profesionalac. To se danas ne radi direktno i na seljački način, već suptilno kroz individualne razgovore, iskazivanje dobrih osobina djeteta, bodrenjem, itd. Vjerovatno je to i vid suptilne manipulacije sa dijelom roditeljima i njihovom djecom koja su podložna tome. Takođe, pritisak sredine može biti ogroman i okrutan.
Kao drugo, dok to shvatiš i dok tvoje mladunče uklaviri da nije baš za taj sport, prošle su već dve ili tri godine, projekat školice uspio, čekaju se sledeći ispisnici. Važno je da se dijete kreće i da voli sport, misli roditelj u sebi. Nema veze što si im do sada ostavio dve hiljade evra. Važno je da je dijete sretno. A da li je?
Kao treće, statistički manje od 1% onih što počnu da treniraju postane profesionalni igrač fudbala tako da se šanse uspjeha mjere u promilima. Da ne spominjemo povrede, sreću i druge faktore.
Kao četvrto, već od kadetskog uzrasta vrli menadžerski soj kreće da vršlja, premješta, upravlja, prisiljava, forsira timove, igrače, trenere, tako da sav taj fudbal i trening prestaju da budu igra (kako bi trebalo) i počinju da bude velika, nepravedna muka gdje gledaš razne gadosti koje u suštini i ne moraš.
I danas pamtim riječi velikog čovjeka i dobrog fudbalskog trenera Nindže koji mi je jednom prilikom rekao – ne treba ti ovo V. Ti si dobar i pametan momak. Idi uči školu. Ovaj fudbal kod nas je pakao – krv, znoj i suze. Najviše gnoj. Bježi što dalje od njega. Možeš samo da propadneš.
***
Neću da mračim previše, ali zrelija društva znaju da ono što je komercijalno često nije i najbolje. Od onog što je komercijalno, od toga se najbolje zarađuje i od toga neko ima korist. Naša djeca sigurno ne.
Novinar popularnog kanala Sport Klub – Vladimir Todorović često piše i propagira da postoje tri bazična sporta koja su najbolja za razvoj mlađe djece, a to su – plivanje, atletika i gimnastika. To je baza (sportski) zdrave nacije i naroda. Trebalo bi tu da provedu nekoliko godina, pa onda iz ljubavi i afiniteta da izaberu sami šta će da treniraju.
To je ispravan put.
Ali neka svako bira svoj, ako ima takav luksuz.
Cijenu ćemo poslije plaćati svi zajedno. Kao društvo.
Bez obzira na visinu ceha ..