U laktaškim selima, Krnete, Bakinci, Riječani, na veliko su u pogonu rakijski kazani.
Toplo je vrijeme, a voće prevrelo. Mnogi domaćini, poput Miloša Vujnića, peku rakiju od šljive.
Kazandžija Stanko Milanović kojem pomaže Stevo Opačić, ima mnogo posla.
To je i prilika da se društvo okupi, porazgovara, našali, da pomogne ali i da popije.
“Nekada se mnogo pilo kod rakijskog kazana. Sada je to manje, neuporedivo. Sada nema pijanaca kod kazana a nekada tu niko nije bio trijezan, osim žena. Bilo je naroda, bilo mnogo ljudi u selu. Neki su, nestrpljivo čekajući da poteku prve kapi, donosili od kuće staru, prošlogodišnju rakiju. Peklo se danima i noćima. Sada je to mnogo manje. I rjeđe. Rakiju peku potpuni trezvenjaci, gradiraju pomoću uređaja a nekada se kvalitet rakije određivao kašikom i jezikom, i grlom, na kraju”, ispričao nam je Stevo Opačić iz Bakinaca.
On se sjeća tih vremena i priča sa sjetom. Mlađi slušaju i ne vjeruju. Čude se.
“Nekada nije bilo toliko vrsta rakije, kao sada. Pekla se i pila šljivovica i jabukovača, a zimi, kada se sve popije, proizvodila se komadara. To je rakija od kukuruza od koje mamurluk ne popušta sedam dana. Sada se peku jake i kvalitetne vrste rakije, odstranjuju košpice, kom je u čistom posuđu, u urednim buradima i bačvama. Nekada su kokoši spavale na drvenim kacama punim šljive za pečenje, pa se opet niko nije otrovao. Jeste glava boljela, ali nisu kokoši krive za to”, pripovijeda Stevo, upoređuje dva perioda, davnašnji i sadašnji način proizvodnje rakije.