Putin je napravio mnogo grešaka, ali ako ćemo biti iskreni, tri stvari je uradio baš kako treba

Ruski predsjednik Vladimir Putin mnogo je pogriješio kada je odlučio napasti Ukrajinu. Precijenio je vojnu moć svoje vojske. Podcijenio je moć ukrajinskog nacionalizma i sposobnost njenih nadjačanih oružanih snaga da odbrane svoju domovinu. Čini se da je krivo procijenio i jedinstvo Zapada, brzinu kojom su NATO i drugi priskočili u pomoć Ukrajini, te volju i sposobnost zemalja uvoznica energije da nametnu sankcije Rusiji i prekinu sa kupovinom ruskih energenata. Možda je precijenio i spremnost Kine da ga podrži: Peking kupuje puno ruske nafte i plina, ali Moskvi ne pruža glasnu diplomatsku podršku niti vrijednu vojnu pomoć. Sve te greške skupa za rezultat su imale negativne posljedice po Rusiju koje će trajati dugo nakon što Putin ode s pozornice. Kako god da se rat završi.

Međutim, ako ćemo biti iskreni prema sebi – a biti brutalno iskren je ključno u ratnim uslovima – moramo priznati da je i ruski predsjednik neke stvari napravio kako treba. Ništa ne opravdava njegovu odluku da započne rat ili način na koji ga Rusija vodi; ovo su samo aspekti sukoba u kojima su se njegove procjene do sada pokazale tačnim. Ignorisati ove elemente značilo bi činiti iste greške kao i on: podcjenjivanje protivnika i pogrešno tumačenje ključnih elemenata situacije.

Što je dobro uradio?

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Prvo, Bidenova administracija se nadala da će prijetnja “sankcijama bez presedana” odvratiti Putina od invazije, a potom se nadala da će nametanje ovih sankcija ugasiti njegovu ratnu mašinu, izazvati nezadovoljstvo naroda i prisiliti ga da promijeni smjer. Putin je krenuo u rat uvjeren da Rusija može izdržati bilo kakve sankcije koje bismo joj mogli nametnuti. Još uvijek postoji dovoljan apetit za ruske sirovine (uključujući energiju) tako da njena ekonomija nastavi uz tek blagi pad BDP-a. Dugoročne posljedice mogle bi biti teže, ali bio je u pravu kad je pretpostavio da same sankcije neće još dugo odrediti ishod sukoba.

Drugo, Putin je ispravno procijenio da će ruski narod tolerisati visoke troškove i da vojni neuspjesi neće dovesti do njegovog svrgavanja. Možda je započeo rat nadajući se da će biti brz i jeftin, ali njegova odluka da nastavi nakon početnih neuspjeha – i na kraju da mobilizuje rezerve i nastavi borbu – odražavala je njegovo uvjerenje da će se većina ruskog naroda složiti s njegovom odlukom i da može suzbiti svaku opoziciju koja bi se pojavila. Mobilizacija dodatnih trupa možda je bila simbolična prema našim standardima, ali Rusija je uspjela zadržati velike snage na terenu uprkos ogromnim gubicima i bez ugrožavanja Putinove vlasti. To bi se moglo promijeniti, naravno, ali do sada se pokazalo da je u pravu i po ovom pitanju.

Treće, Putin je shvatio da će druge države slijediti svoje interese i da on neće biti univerzalno osuđivan za svoje postupke. Evropa, SAD i još neki su oštro i snažno reagovali, ali ključne članice globalnog juga i neke druge istaknute zemlje (poput Saudijske Arabije i Izraela) nisu. Rat nije pomogao globalnom imidžu Rusije (kao što su pokazali jednostrani glasovi koji su osudili rat u Generalnoj skupštini UN-a), ali je konkretnije protivljenje bilo ograničeno na manji skup svjetskih nacija.

Najvažnije od svega: Putin je shvatio da je sudbina Ukrajine važnija Rusiji nego Zapadu. Imajte na umu: Rusiji to nipošto nije važnije nego Ukrajincima, koji podnose ogromne žrtve za obranu svoje zemlje. Ali Putin ima prednost u odnosu na glavne pristalice Ukrajine kada je u pitanju spremnost na troškove i rizike. On ima prednost ne zato što su zapadni lideri slabi, malodušni ili kukavice, već zato što će političko svrstavanje velike zemlje u neposrednoj blizini Rusije uvijek biti važnije Moskvi nego što će biti važno onima koji žive u bogatoj i sigurnoj zemlji s druge strane Atlantskog okeana.

Ova fundamentalna asimetrija interesa i motivacije je razlog zašto su Sjedinjene Države, Njemačka i veliki dio ostatka NATO-a tako pažljivo osmišljavali svoje odgovore i zašto je američki predsjednik Joe Biden od samog početka isključio mogućnost slanja američkih trupa. Shvatio je (ispravno) da bi Putin mogao misliti da je sudbina Ukrajine vrijedna slanja nekoliko stotina hiljada vojnika da se bore i možda umru, ali Amerikanci nisu i ne bi se osjećali isto što se tiče slanja svojih sinova i kćeri da im se suprotstave. Možda bi vrijedilo poslati milijarde dolara pomoći Ukrajincima da odbrane svoju zemlju, ali taj cilj nije bio dovoljno važan za Sjedinjene Države da izlože vlastite trupe opasnosti ili da se izlože značajnom riziku od nuklearnog rata. S obzirom na ovu asimetriju motivacije, pokušavamo zaustaviti Rusiju bez direktnog uplitanja američkih trupa.

Ova situacija takođe objašnjava zašto su se Ukrajinci — i njihove najglasniji pristalice na Zapadu — jako potrudili povezati sudbinu svoje zemlje s mnoštvom nepovezanih pitanja. Ako ih poslušate, ruska kontrola nad Krimom ili bilo kojim dijelom Donbasa bila bi smrtonosni udarac ” međunarodnom poretku temeljenom na pravilima “, poziv Kini da preuzme Tajvan, blagodat za autokrate posvuda, katastrofalan neuspjeh demokratije, nuklearnu ucjenu koju bi Putin mogao iskoristiti za marširanje svoje vojske sve do La Manchea. Tvrdolinijaši na Zapadu iznose ovakve argumente kako bi nam se sudbina Ukrajine učinila jednako važnom kao što je Rusiji, ali takve taktike zastrašivanja ne piju vode. Budući tok 21. vijeka neće biti određen time hoće li Kijev ili Moskva na kraju kontrolisati teritorije oko kojih se trenutno bore, već time koje zemlje kontrolišu ključne tehnologije, klimatskim promjenama i političkim razvojem na mnogim drugim mjestima .

Prepoznavanje ove asimetrije takođe objašnjava zašto nuklearne prijetnje donose samo ograničenu korist i zašto su strahovi od nuklearne ucjene neumjesni. Kao što je Thomas Schelling napisao prije mnogo godina, budući da je nuklearna razmjena tako zastrašujuća perspektiva, pregovaranje u sjeni nuklearnog oružja postaje “takmičenje u preuzimanju rizika”. Niko ne želi upotrijebiti ni jedno nuklearno oružje, ali strana kojoj je više stalo do određenog pitanja biće spremna izložiti se većem riziku, pogotovo ako su u pitanju vitalni interesi. Iz tog razloga, ne možemo u potpunosti odbaciti mogućnost da bi Rusija upotrijebila nuklearno oružje ako bi doživjela katastrofalan poraz, a ta spoznaja postavlja ograničenja koliko daleko bismo trebali biti spremni to gurati. Opet, ne zato što su zapadni vođe neodlučni ili kukavice, već zato što su razumni i razboriti.

Znači li to da podliježemo “nuklearnoj ucjeni”? Bi li Putin mogao iskoristiti takve prijetnje kako bi dobio dodatne ustupke negdje drugdje? Odgovor je ne, jer nam asimetrija motivacije ide u prilog što dalje pokušava ići. Kad bi Rusija pokušala natjerati druge na ustupke u pitanjima u kojima su uključeni njihovi vitalni interesi, njeni zahtjevi bi naišli na zid. Zamislite da Putin nazove Bidena i kaže da bi mogao izvesti nuklearni napad ako Sjedinjene Države odbiju predati Aljasku Rusiji. Biden bi se nasmijao i rekao mu da se javi kad se otrijezni. Nuklearne prijetnje suparnika imaju malo ili nimalo kredibiliteta kada je ravnoteža odlučnosti u našu korist,

Međutim, postoji jedan način na koji se ova situacija može promijeniti, a to nije utješna misao. Što više pomoći, oružja, obavještajnih podataka i diplomatske podrške koju Sjedinjene Države i NATO daju Ukrajini, to njihov ugled postaje više vezan za ishod. To je jedan od razloga zašto predsjednik Volodymyr Zelensky i Ukrajinci i dalje zahtijevaju sve sofisticiranije oblike podrške; njima je u interesu da Zapad što tješnje vežu za svoju sudbinu. Uzgred, ne krivim ih ni najmanje za to; to bih i ja napravio da sam na njihovom mjestu.

Iako su reputacijske posljedice često preuveličane, takve bojazni mogu nastaviti ratove čak i kada vitalni materijalni interesi nisu u pitanju. Godine 1969. Henry Kissinger je shvatio da Vijetnam nema stratešku vrijednost za Sjedinjene Države i da ondje ne postoji mogunost pobjede. Ali on je insistirao da je “posvećenost 500 000 Amerikanaca riješila pitanje važnosti Vijetnama. Jer ono što je sada uključeno je povjerenje u američka obećanja.” Na temelju tog uvjerenja, on i predsjednik Richard Nixon nastavili su učešće SAD-a u ratu još četiri godine, u uzaludnoj potrazi za “časnim mirom”. Ista se lekcija može primijeniti na slanje tenkova Abrams ili F-16 u Ukrajinu: što više naoružanja predamo, postajemo predaniji. Nažalost, kada obje strane počnu misliti da njihovi vitalni interesi zahtijevaju nanošenje odlučnog poraza protivniku, okončanje ratova postaje teže, a eskalacija vjerovatnija.

Da ponovim: ništa od navedenog ne sugeriše da je Putin bio u pravu što je započeo rat ili da je NATO u krivu kada je pomogao Ukrajini. Ali Putin nije u svemu pogriješio, a prepoznavanje onoga u čemu je bio u pravu trebalo bi oblikovati kako će Ukrajina i njezini pristalice postupiti u nadolazećim mjesecima.

Piše Stephen M. Walt, kolumnist časopisa Foreign Policy i profesor međunarodnih odnosa na Harvardu. 

Prevod Buka

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Najčitanije