Ovih dana, 26. septembra, obilježavamo godišnjicu rođenja Martina Hajdegera – možda i najbriljantnijeg mislioca XX vijeka. Još kao student filozofije imao sam love&hate odnos prema njemu: s jedne strane, fascinirala me dubina, jasnoća i snaga njegovih misli, te naročito moćni jezik kojim je govorio; sa druge strane, finalni sudovi koje je izvodio bili su mi odbojni, užasavajući i potpuno neprihvatljivi. Bio sam uvjeren da on negdje griješi.
Pitanje krivice intelektualaca
Hejdegerov slučaj postavlja mnogo pitanja. Jedno od njih glasi: koliko intelektualac snosi odgovornost za konsekvence svojih stavova. Ta sjenka proganja svakog ko progovori sa stanovišta akademskog autoriteta. Naime, Hajdeger je bio nacista, i kao rektor univerziteta u Frajburgu agitovao je za Firera, a njegova podrška nije bila irelevantna u kritičnim momentima konsolidovanja nacističkog režima. Hans Georg Gadamer, njegov student, kasnije i sam filozof svjetskoga glasa, opisao je kako su se studenti u čudu pitali kako je moguće da tako briljantan um toliko zastrani. Do te mjere da izbacuje profesore Jevreje sa univerziteta, a svom mentoru Huserlu čak zabrani pristup univerzitetskoj biblioteci. Zaključili su: “Jedino objašnjenje je da je poludio.” Ili, kako je njegova slavna studentkinja Hana Arendt rekla: “On je naprosto budala.”
Ali to je isuviše lak odgovor. Hajdegerov slučaj mnogo je neugodniji i poteže mnogo teža pitanja. Naime, njegov politički stav proizilazi iz specifične i moćne filozofske naracije, koju je korisno razumijevati i danas, jer mnogim skretanjima koja su njega odvela na političku stranputicu i danas svjedočimo na političkoj sceni. U svom izlaganju tzv. “kasni” Hajdeger, naime, tvrdi metafizičku nužnost hijerarhijski ustrojenog totalitarnog vođenja društva. Takav mračni scenario neizbježan je u svijetu tehnike i tehnologije.
Svijet nakon “Smrti Boga”
Kako on to argumentuje? U spisu Prevladavanje metafizike, Hajdeger počinje sa ključnim aksiomom Moderne – ničeanskom dijagnozom “smrti Boga” – koja znači: u modernom svijetu religijske metanaracije izgubile su moć da definišu i određuju živote ljudi. Čak i najveći vjernici svoje stvarne egzistencije više ne upravljaju prema zahtjevima onostranog. Religija, kao i ostale (filozofija npr.) “slike svijeta” izgubile su djelatnu moć. To znači dramatičnu stvar: jasni kriteriji dobro/zlo potpuno su nestali. U takvom svijetu čovjek je dezorijentisan i “bludi kroz beskrajno ništa” (Niče), kroz “polje lišeno razlika” (Hajdeger). Jedino što čovjek u takvoj situaciji može jeste da se okrene povećanju moći. On ne može ništa bolje do da praksisom proizvodi ono proizvodivo – rad postaje jedino mjerilo, a čovjek “radna životinja prepuštena zanosu svojih proizvoda”. Kapitalistička beskonačna produkcija produkata svih vrsta, potrošačko društvo, nije stoga samo nekakva istorijska slučajnost, već neizbježna stvarnost. Hajdeger poentira tumačenjem Ničeove kategorije “Volja-za-moć”: “Svo smjeranje na održanje samo je radi povećavanja.” Histerija oko stalnog rasta GDP najočitija je ilustracija toga. Kako je moguće da Putin, predsjednik najveće države na svijetu, poseže za još teritorije? Zato što je smisao upravo u samom rastu, a ne u zadovoljenju potreba.
Tehnika
Pojam tehnike drugi je bitan korak ovog izlaganja. Kada je Vanja Sutlić pisao disertaciju o Hajdegeru posjetio ga je u njegovoj planinskoj kolibi. Tu ga je Hajdeger pitao: “Šta je po vama sidrišni pojam moje filozofije?” Nesretni Sutlić je pokušao sa očitim odgovorom: “Bitak”. “Pogrešno – ‘tehnika’ je ključ.” Mnogi su tvrdili da su kasniji Sutlićevi problemi sa alkoholom uzrokovani ovom nesretnom epizodom.
U Pitanje o tehnici, Hajdeger uočava da se moderna tahnika, počivajući na egzaktnoj prirodnoj nauci, razlikuje od stare zanatske tehnike time što je u stanju da akumulira energije u svrhu njihovog korištenja u druge svrhe. Proizvođenje nije više (kao u zanatstvu ili npr. vjetrenjači) cilj, već i sâmo spada u sredstvo. Hajdeger to objašnjava na primjeru energije uglja koja se koristi u svrhu izrade rudokopača – koji se opet ne može ponašati striktno kao svrha, jer je instrumentum koji se vraća u rudnik da bi tamo bio sredstvo. Dakle: cilj je “ispostavljen” kao sredstvo. U tom smislu i sam čovjek postaje “stanje”. Ciljevi su ranije bili sredstvo da se zadovolji čovjek. Sada i čovjek postaje sredstvo: “Šumara, koji premjerava oboreno stablo … danas ispostavlja drvnoprerađivačka industrija, znao on to ili ne. On je ispostavljen za ispostavu celuloze.” U zloglasnom predavanju u Bremenu, Hajdeger kaže: “Proizvodnja kukuruza u kombajnima načelno se ni po čemu ne razlikuje od proizvodnje leševa u gasnim komorama. Njima u pozadini stoji ista metafizička osnova.”
Ako pogledamo upotrebu čovjeka kao sredstva, i ljudstva u smislu “stanja”, koju svjedočimo u savremenim industrijama ili ratovima, lako ćemo se složiti sa Hajdegerovom dijagnozom. Liberalna apologija individue i ljudskih prava djeluje kao smiješna anahronost u svjetlu ovakve stvarnosti. Svaki put kada se zapitam kako je moguće da danas, u XXI vijeku, neke političke vođe tako bezočno gaze prava čovjeka-pojedinca, uvijek se vratim na ovu naraciju. Smisao se danas postavlja kao zadaća permanentnog rasta, a taj put se dovršava u zapovijedi ovladavanja svijetom. Pri tome je sam čovjek postao sredstvo tog ovladavanja, a ne njegova svrha. Biopolitika je, logično, elitna grana savremene filozofije.
Tehnika i dominacija računskog uma [minimalna sredstva za maksimalne učinke] protežu se, dakle, i na područje ljudskog koje postaje “ljudski materijal”. Zdravstvena politika, kontrola rađanja, genetski inženjering, kloniranje, itd. jesu legitimna sredstva da se “lutanje” podvrgne maksimalnoj mogućoj proračunljivosti. Hajdeger je nedvosmislen: “Nemojmo da zbog zastarjelog prenemaganja tražimo utočište u razlikama koje više ne postoje. Potreba za ljudskim materijalom podliježe istom regulisanju pripremnog sređivanja kao i potreba za lakim knjigama i pjesmama.” Totalna mobilizacija, tj. pogonski karakter savremene civilizacije traži maksimalnu iskoristivost svega, pa i ljudskog materijala. Eugenika nije puka politička ekscentričnost, već metafizički zahtijev sistema koji hoće da odgovori pogonskom karakteru bića. Mengele bi se desio i da ga nije bilo.
Pogonski karakter modernih nauka
U Doba slike svijeta, Hajdeger određuje novovjekovnu nauku kao djelatnost čija se bit ispoljava u dvije karakteristične pojave: institutskom karakteru sistema nauka i specijalizaciji. Obje su suštinski povezane i ukazuju na jednu drugu temeljnu karakteristiku novovjekovne nauke koju on imenuje odličnom riječju pogon: zadatak nauke nije više da spoznaje i razumijeva svijet, već da omogući ovladavanje svojim sektorom svijeta – npr. biologija je primarno fokusirana na proizvodnju kukurza i sl., a samo kao sredstvo za to ona se bavi istraživanjem života. Otuda sveopšta histerija oko “tržišnog usmjerenja” Univerziteta i zahtjevi za “isplativosti” katedri. Naše RS udruženje poslodavaca sačinilo je prijedlog reforme Univerziteta koji je paradigma za ovo na šta ukazuje Hajdeger: čemu srpski jezik i književnost, filozofija, teologija, i slične pogonski neupotrebive discipline?
Poenta je da ni jedna nauka to ne može postići sama. Usljed zahtjeva specijalizacije one su izgubile svoju antičku sveobuhvatnost. Tu dolazimo do kritične tačke: potrebna je objedinjujuća sila koja će sve sektore pogonske proizvodnje, uključujući samo ljudstvo, harmonizovati u jedinstven sistem.
Kult Vođe
Potreba organizujućeg raspoređivanja svih sektora stvarnosti, zahtjev za “organizacijom haosa” koji je postavljen kao metafizički, objašnjava suštinsku ulogu računskog uma: pogonskom karakteru savremenog svijeta saobrazna je “bezuslovna vladavina računskog uma.” Otuda je “tehnika najviša forma racionalne svijesti”: “osnovna forma pojavljivanja, putem koje volja-za-moć u nepovjesnosti svijeta dovršene metafizike organizuje i izračunava sebe samu, može sažeto da se nazove ‘tehnikom’. Pri tom, ovaj naziv obuhvata sve oblasti bivstvujućeg, koje pripremaju cjelinu bivstvujućeg: popredmećenu prirodu, stvari kulture, vođenu politiku i nadgrađene ideale.” Da bi naglasio ovu tehničku suštinu postmoderne kulture Hajdeger za sve opšte aspekte kulturne produkcije upotrebljava termin “sektori”. Njihova je svrha da tako služe organizovanju, proračunavanju i projektovanju stvarnosti da omoguće održanje i rast. Pogledajmo, recimo, režim u Srbiji: on je upregao u svoje i crkvu, i medijski “sektor”, i vojsku, i ekonomiju – praktično sve sektore sem Beogradskog univerziteta, koji još pruža otpor. Taj totalitarni projekat se ne opravdava “moralno” – naprotiv, on je moralno gadan – već isključivo svojim kapacitetom da obezbjiedi (navodni) rast.
Međutim, “sektori” traže ruku koja će im upravljati. Stoga je Niče upotrijebio manje dvosmislenu formulaciju: “vladavinske tvorevine”. Sektori, najočitiji je primjer masovna kultura, nisu više primarno produkti kroz koje se simbolički realizuje čovjek, već tehnička sredstva vladanja-upravljanja, kojima se prije svega postiže to da potčinjeni ostanu u stanju potčinjenosti, a upravljači obezbijede stanje opstoja držeći haos, koji masa objektivno jeste, u stanju apatije. Razvodnjavanje energija revolucije industrijom kulture, PINK/Happy TV i sl. tipični su primjeri toga. Treba naglasiti: to se ne dešava u cilju sebične eksploatacije potčinjenih – naprotiv, njima se može ponuditi sve više blagostanja i potrošnje proizvoda, već u svrhu osiguranja opstoja i resursa za rast. Mnogi liberani mislioci su ponavljali: najveći neprijatelji slobode su sretni robovi.
Time smo došli do postavljanja hipoteze nužnosti vođenja: “odnosno proračunavanja koje planski obezbjeđuje cjelinu bivstvujućeg. U tom smislu treba organizovati i pripremiti takve ljude koji će služiti vođenju.” Vođe su tu puka tehnička lica: “‘Vođi’ su mjerodavni radnici pripremanja, koji nadgledaju sve sektore obezbjeđenja iskorišćavanja bivstvujućeg, jer razumiju cjelinu svih sektora i tako gospodare lutanjem – u onoj mjeri u kojoj se ono dâ izračunati.” To, dakle, više nisu kraljevi i carevi, već puki društveni inženjeri, u biti administratori. Kako je prva svrha vođe da objedinjuje sve sektore u cjelinu, on uopšte ne mora biti ekspert za bilo koji sektor ponaosob, već mora imati takvu volju koja ima snage da izvrši funkciju objedinjavanja. Beskonačno šarlatanisanje Vučića na svim medijima paradigma je primjer ovog.
Takav karakter vođenja u postmodernom pogonskom društvu čini da se za figuru vođe može zapravo odabrati malo kompetentna ličnost – da se ovdje blago izrazimo, koja međutim ima kapacitet da objedni naciju u pogon. Lako nam je u našoj i svjetskoj savremenosti pronaći ovakve primjere. Na svjetskom nivou oni imaju mnogo veću odgovornost nego na lokalu: oni moraju spriječiti da se društvo enormne moći, sa neumitnom tendencijom povećanja moći, samouništi. Hajdeger na jednom mjestu kaže: “Pastiri, daleko od naših očiju, brinu se da stvar funkcioniše, potpuno neopterećeni moralnim snebivanjem onih koji još uvijek ne razumiju o čemu se radi.”
Moć
Karakteristična kretnja savremenih ekonomskih struktura ka planiranju, te monopolnim, kartelnim i trustovskim organizacijama [organizovanom kapitalu] i sindikatima [organizovanom radu], te korporativnoj državi, zadata je kao nužna, ne samo u smislu ekonomske efikasnosti, tj. pogonske performativnosti, već i u smislu proračunavajuće kontrole. Jasno je da je pojavljivanje supermonopola fundamentalno za utemeljenje totalitarnog sistema i njegovog razumijevanja.
Stoga kada jednom krene na put organizujućeg planiranja, Država nužno izrasta u Levijatana koji mora vladati svima: u društvenom sistemu koji je planski uređen svaki čovjek je šraf u mašineriji sistema koji, da bi mašina nesmetano funkcionisala, mora efikasno obavljati postavljene zadatke. Stoga se kompletan sistem mora apsolutno disciplinovati. Hayek je ispravno uočio: “Još prije 1933. god. Njemačka je dostigla stupanj kad je, u stvari, morala da bude pod diktatorskom vladom.” Jer, ako se hoće planski organizovati cjelokupan društveni prostor, neminovno je potrebno ostvariti mnogo veći stepen saglasnosti atomizovanih individulnih interesa nego što to ikada može stvarno spontano postojati. Otuda planski sistemi moraju željeti i prigrliti moć. Objedinjavanje politike i ekonomije stvara sistem enormne moći jer objedinjuje sve segmente gospodarenja i sile. U tom kontekstu u totalitarnom sistemu zaista se dešava identitet države i društva u Šmitovom smislu. Modeli ovakvog društva su fabrička organizacija u mirnodopskim uslovima i ratna mašinerija u uslovima rata, a suštinski se briše diferencija tih stanja. Kako je lijepo uočio Ernst Junger: Radnik postaje drugo lice Ratnika, a Odmetnik je sveden na anomaliju u sistemu. Očigledno je: ključna karakteristika fabričke i vojne organizacije jeste hijerarhijsko ustrojstvo i mehanicizam. Hajdeger nas podsjeća: “Niče je prvi shvatio metafizički karakter stroja.”
“Pobijedilo je isto”
Snaga Hajdegerovog koncepta, nalazi se u tome što on ne uspostavlja diktaturu na nivou političkog sistema, nacionalnih ili ideoloških koncepcija, ili političke antropologije, već ju izvodi ontološki. To znači da drugačije ne može biti – radi se samo o nijansama i dekorima. Hijerarhijski totalitarni poredak je apriorni zahtjev (uslov) organizacije ljudske društvenosti u svijetu kakav jeste. Hajdegerova mistična rečenica-komentar 1945.: “Pobijedilo je isto” može biti čitana: pobjednici su, da bi pobijedili, usvojili svjetonazor pobijeđenih. Načelno, na fundamentalnom nivou, – nema nikakve razlike između nacifašizma, staljinizma i liberalnih republika. Kada je Hajdeger nastavio uporno šutjeti o Aušvicu, on je odbio primijeniti moralnu osudu na nužnost, tj. na pervertirani simbol onoga što je neminovnost?
Zašto se institucionalna demokratija pretvorila u svoju suprotnost? Hajdeger nam s podsmijehom kaže: zato što nema mogućnosti za drugo. U svijetu kakav jeste lideri moraju dejstvovati u skladu sa temeljnim načelima opstoja, tj. organizirajućeg poretka, i rasta. Mnogi su teoretičari totalitarizma ukazivali na nesuštinski karakter poraza Osovine. Temeljni tok ostaje kretnja ka totalitarnom uređenju. Koncept individualističkih sloboda pojedinca nema šanse u svijetu tehnološki supermoćne civilizacije današnjice. Ta civilizacija isporučuje zahtjev za proračunavanjem, organizacijom, koncentracijom, a sve u svrhu rasta kao rasta, za šta su najefikasniji instrumenti monopoli u ekonomiji, instituti i pogonski karakter nauka, hijerarhijski organizovana, ali monolitna politička struktura itd. A to su sve atributi totalnog poretka. Musolini je pred smrt prorekao da je “fašizam skup ideja kojem je suđeno da preživi poraz i ostane središnja tema XX vijeka.”
Hajdegerova greška
Sto godina nakon ovih izlaganja mi svi svjedočimo da su se predviđanja u mnogo čemu obistinila. Ne čudi da je ova doktrina tako privlačna i danas i još uvijek ima masovne pristalice. Ali mi danas imamo razrađen sistem stavova koji pobija ovu mračnjačku ideologiju. Razvili su ga korifeji (neo)liberalne misli. U suštini, Hajdeger nije uočio trivijalnu stvar: tehnika/tehnologija, pored toga što je supermoćno sredstvo dominacije i ovladavanja masama, takođe je i supermoćno sredstvo borbe protiv tiranije: slučajevi poput WikiLeaks, Snowden, Anonimusi i bezbrojni drugi, svjedoče o kapacitetima kontrole vlasti od strane običnih građana koje im tehnika isporučuje. Narod je dobio moćno sredstvo borbe protiv svojih diktatora. Internet je polje slobode, a nova globalizacijska ekonomija, upravo suprotno od onog što je Hajdeger predviđao, očito ide u pravcu masovne disperzije i sve veće difuznosti, koja će sve više otežavati diktatorima kontrolu. Hajek je, u sjajnoj knjizi Put u ropstvo, još 1943. objasnio zašto je to metafizički nužno: superkompleksni sistemi, kakvi su savremena društva i ekonomije, ne mogu se centralno planirati. Ona se mogu upravljati samo apstraktnim pravilima (ljudskim pravima i pravnim poretkom) – a ne zapovijedima nekog Firera ili Politbiroa. Poraz nacizma i staljinizma je zakonomjeran i ne proizilazi iz njihove vojne ili ekonomske inferiornosti, već, srećom, iz same biti savremenih društava. Jednako tako zakonomjeran je i poraz putinističke diktature, kao i svih mali-Putin lokalnih diktatura. Kao što je neminovan i poraz “Duboke države” – najsofisticiranije izvedbe hajdegerovskog modela politike. Ti i takvi sistemi su dugoročno inkompatibilni sa savremenim superkompleksnim društvima i čovječanstvom XXI vijeka. Margaret Tačer je bila u pravu: “Nema alternative” – liberalna globalizacija, individualizam, ljudska prava i vladavina prava itd. su naša metafizički neizbježna sretna budućnost.
Kada sam prije nekih 10-tak godina iz svoje nastave na Univerzitetu izbacio teme Hajdegera, fašizma, totalitarizma i sl., vodio sam se logikom da je taj sistem stavova prevladan i jednom za svagda stavljen ad acta. Međutim, novija dešavanja, i kod nas i u svijetu, svjedoče da Vampir ipak pokušava da ustane iz groba, i treba dobro naoštriti neoliberalni glogov kolac da ga se tamo opet vrati. Iskustvo Hajdegerove stranputice odličan je lajtmotiv.