Vedran Lekić, svjetski prepoznatog eksperta seizmologije i profesora pri Univerzitetu Maryland u
College Parku (Sjedinjene Američke Države), za BUKU je prokomentarisao jake
potrese koja su zadesili graničnu oblast Turske i Sirije i izazvale ogromne
žrtve i materijalnu štetu. Dotakli smo se i potresima u Tadžikistanu, a prije
toga u Rumuniji I Italiji.
Lekića smo pitali i da li je moguće da su jedni
potakli da se ovi drugi brže dese, obzirom da smo mogli čuti da meteorolozi iz
Srbije navode da je zemljotresom koji se desio na granici Turske i Sirije
“oslobođena ogromna energija koja pomjera ploče koje dolaze iz dubine Zemlje i
da je zahvaćen region od oko 600
kilometara, cijelom dužinom”.
Kako pojašnjava naš sagovornik zemljotresi su manifestacija
iznenadnog oslobađanja energije koja se nakuplja na rasjedu godinama ili
stoljećima. Vremenom se tektonske ploče kreću brzinom od nekoliko centimetara
godišnje (slično brzini kojom rastu nokti), a pokreće ih nekoliko procesa kao
uranjanje okeanskih ploča u plašt u zonama subdukcije i generalna cirkulacija
(konvekcija) plašta. U periodu između zemljotresa, pojašnjava naš sagovornik,
obično nema relativnog pomaka tektonskih blokova na suprotnim stranama rasjeda,
tako da deformacija (savijanje) samih blokova omogućava kretanje ploča.
“Ova deformacija pohranjuje elastičnu energiju koja se
iznenada oslobađa u potresu. Na primjer, najveći potres koji se dogodio 6.
februara doveo je do pomicanja anadolske tektonske ploče nekoliko metara prema
jugoistoku u odnosu na arapsku ploču. Sam potres ne oslobađa svu pohranjenu
energiju deformacije i njegova pojava može ublažiti pritisak ili ga povećati na
obližnjim rasjedima. Na primjer, potres magnitude 7,8 povećao je stres na
obližnjem rasjedu (Sürgü rasjed) koji je sutradan puknuo u zemljotresu
magnitude 7,5.”, pojašnjava profesor Lekić.
Osim toga, dodaje, zemljotresi ne pomjeraju sve dijelove
rasjeda jednako. Neki dijelovi rasjeda se pomiču manje, a drugi više, tako da
oslobađanje pritiska nije jednako ni duž cijelog dijela rasjeda koji je pukao u
potresu. Ova neravnomjerna preraspodjela pritiska rezultira popratnim potresima
koji se dešavaju sedmicama ili čak godinama nakon glavnog šoka.
“Iako ne možemo predvidjeti precizne lokacije, veličine ili
vremena kada će se naknadni potresi pojaviti, uočili smo neke statističke
odnose koji nam mogu reći šta možemo očekivati o pojavi popratnih potresa.
Obično je najveći naknadni potres za 1,2 jedinice magnitude manji od glavnog
udara. Ovo je u skladu s onim što smo vidjeli u Turskoj, kao, na primjer,
nedavni (20. februara) potres jačine 6,3 stepena. Također, cijeli rasjed ne
pukne u potresu, tako da potres poveća pritisak na dijelovima rasjeda koji nisu
pukli. Na primjer, u zemljotresu 6-og februara puklo je oko 200-300 km
istočno-anatolijske zone rasjeda”, pojašnjava dodajući: “Koliko se pritisak
promijeni na drugim rasjedima zbog potresa ovisi o relativnim orijentacijama
rasjeda i kretanju nastalom u potresu. Isto tako, promjena pritiska se smanjuje
sa daljinom od centra potresa, tako da postaje zanemarljivo mala na razdaljini
od nekoliko stotina kilometara. Okidanje na većim udaljenostima je moguće i zavisi
od toga koliko je drugi rasjed spreman da pukne. Nažalost to je jako teško
odrediti”.
Slijedom svega rečenog, profesor Lekić smatra da zemljotresi
u Rumuniji, Italiji i Tadžikistanu nisu direktno povezani sa zemljotresima u
Turskoj.