Moderne zapadne države su po definiciji “građanske”. Šta to znači? Prvo treba razjasniti da to nema nikakve veze sa onim što pod “građanskim” podrazumijeva tzv. “političko Sarajevo” – naime, besmislicu “jedan čovjek jedan glas”. Naprotiv, mnoge uspješne “građanske” države su jake konsocijacije, gdje su određenim grupama (ili teritorijalnim jedinicama) dati i jači veto-mehanizmi nego što je to slučaj u BiH. Štaviše, u etnički podijeljenim državama tzv. “čisti većinski” ili “vestminsterski” model demokratije često vodi u situaciju “tiranije većine”, tj. antigrađanski je po svojoj suštini.
“Građanska” država znači da je to država u kojoj su građani (a ne neki monarh, vlast ili država) “suvereni”. Monarh VLADA nad PODANICIMA koji su obavezni da slijede njegovu volju. Predsjednik republike SLUŽI GRAĐANIMA provodeći njihovu volju. Često svojim studentima kažem da postoji nekoliko lakih načina da padnu na ispitu – jedan od njih je da izlete sa “država je suverena”. Jer savremena država to, striktno govoreći, nije – suveren je narod tj. građani. “We the people of”, kako to stoji u prvoj rečenici američkog Ustava. I Ustav Srbije počinje sa:
Ovako shvaćena, moderna država je samo puka agencija za provođenje volje građana kroz sistem institucija. Zato se kaže, na primjer, da izabrani poslanici, imenovani ministri itd. “služe” narodu dok su u “ofisu”. Oni provode suverenu volju građana (i u unutrašnjim i u međudržavnim politikama). Ako to ne rade, već nameću svoju volju građanima, oni su uzurpatori i građani imaju ustavno, ali i PRIRODNO pravo na neposlušnost i otpor takvoj vlasti, mogu u bilo kom trenutku da pokrenu impeachment proceduru i opoziv bilo kog izabranog državnog “službenika”, a ako se vlast ne povinuje volji naroda, građani imaju tzv. “pravo tiranicida” (to je ono što je zadesilo Miloševića 5. oktobra).
1.
Šta ova politička filozofija znači u političkoj praksi? To znači da, kada vlada ili bilo ko od državnih službenika učini nešto što se kosi sa voljom građana (čak i ako je to učinjeno u skladu sa zakonskim procedurama), građani imaju pravo da primoraju vladu da promijeni svoju odluku. Kako oni to rade? Najjednostavniji i najčešće primjenjivan način su građanska okupljanja – tj. ono što je u Članu 2. Ustava Srbije nazvano “narodna inicijativa”. Kada se suoče sa odlukom koju smatraju nepravednom ili pogrešnom građani modernih država imaju ustavno pravo da se okupe na demonstracijama ili nekim drugim vidom protesta upozore vladu da griješi i da treba da revidira svoju odluku. Ako su ti protesti dovoljno masovni (tj. očito imaju podršku većine), pametna vlada će shvatiti da je pogriješila i ispoštovati zahtjev građana.
Važna napomena je da ovo nema nikakve veze sa stranačkim peripetijama i vlast-opozicija igrama. Ovdje se radi o osporavanju neke konkretne odluke donesene od vlade (ili zakona donesenog od parlamenta), i konsekvencama ako se vlast ne povinuje volji naroda. Nije u pitanju smjeni vlasti – za to postoje različiti drugi mehanizmi, poput vanrednih izbora. Ovdje se osporava neka odluka vlasti, ali ne i sama vlast. Na primjer, tipičan slučaj te vrste je ono što ovih dana vidimo u slučaju novinara Morače: protest od strane novinara, novinarskih udruženja, ali i stručne javnosti
To nije antisistemska pobuna već unutarsistemska korekcija odluka – pametna vlada će to shvatiti kao važnu informaciju šta narod, zainteresovane grupe i stručnjaci misle o potezu vlasti i shodno tome se korigovati. Naravno, uvijek postoji mogućnost zloupotrebe. Što bi rekao Šešelj: “Spontano je samo ono što je dobro organizovano”. Zato kod ovih stvari treba biti oprezan i ne podleći manipulacijama kojekakvih demagoga i “službi”. Ali, načelno posmatrano, stvar je kristalno jasna i ne izaziva nikakve kontroverze: “The people's power is a fact of life.”
2.
Postoji bezbroj primjera za ovu vrstu ograničavanja vlasti. Kao ilustraciju možemo pogledati otpor koji su američki građani pružili Trampovom “Refugees Ban” – rasističkoj uredbi kojom se zabranjuje ulazak u SAD građanima sedam muslimanskih država. Tako je Bob Ferguson (javni tužilac iz Vašingtona) čak tužio Predsjedika. Sjajna dama Sally Jates (vd saveznog javnog tužioca), odbila je da provodi uredbu tražeći od sudija da je ne poštuju. Sudija federalnog apelacionog suda James Robart ocijenio je uredbu o izbjeglicama kao antiustavnu. Istovremeno, pokrenut je širok otpor javnosti i masovne demonstracije. Žestoke kritike došle su i od strane kulturnih korifeja. Meril Strip je održala antologijski govor prilikom dodjele Zlatnog globusa za 2017. god, dajući sažetu definiciju Trampovog populizma: “There was nothing good about it. But it was effective and did its job.” Glumac Alec Baldvin napravio je seriju inteligentnih skečeva na račun Trampovog rasizma. Madona je aktivno podržala demonstracije, a pridružio se gotovo kompletan Holivud. Pisci i umjetnici iz organzacije PEN uputili su otvoreno pismo Trampu tražeći povlačenje uredbe o vizama, s argumentom: “Vibrant, open intercultural dialogue is indispensable in the fight against terror and oppression, Its restriction is inconsistent with the values of the United States and the freedoms for which it stands.” Bivši svjetski prvak u šahu Gari Kasparov, i sam “izbjeglica” u SAD, pridružio se ovim kampanjama. Izvršni direktor Starbucksa, Howard Schultz, najavio je da će, kao otpor Trampovoj uredbi, u narednih pet godina zaposliti 10 000 izbjeglica iz muslimanskih zemalja. Coca Cola je izbacila reklamu “America the beautiful” kojom slavi razlike unutar američkog društva. Itd, itd. Ovaj koordinisani pritisak na kraju je urodio plodom: uredba je povučena.
3.
Tako djeluju ljudi koji žele da budu suvereni, tj. slobodni građani. Zato antidemokratske vlade mnogih savremenih država, koristeći tehnologije masmedija i razne druge “hljeba i igara” tehnike, pokušavaju kontuzovati svoje stanovništvo i pretvoriti ga u amorfnu masu zombija ispranih raznim vrstama Pink/Happy smeća. Srbija je možda i najtamniji od svih tamnih vilajeta po ovom pitanju. Tamo se desilo bezbroj takvih gadosti koje jedan narod, koji ima i mrvu samopoštovanja, ne bi otrpio. U masi jezivih stvari najjezivija je ipak ova o sinu Željka Mitrovića, koji je kažnjen na godinu dana kućnog zatvora nakon što je svojim vozilom usmrtio pješaka Andreu Bojanić. Miljenici i šrafovi režima nekažnjeno ubijaju djecu po Srbiji, gaze građane na rampama i slično, a Srbi ćute i nijemo to posmatraju kao da se ništa ne događa. Ovo je ubijena djevojčica:
A krivac je sin jednog od režimskih gebelsa. Sjetimo se samo koliko drugačije su Amerikanci reagovali kada je npr. policajac upucao crnca u Fergusonu ili kada su policajci zadavili Džordža Flojda – Black Lives Matter pokret i dalje postoji i nadgleda šta radi policija.
Najnoviji primjer, i neposredan motiv za ovaj tekst, je smjena dvije hrabre tužiteljke, koje su se usudile da rade svoj posao i procesuiraju državne „službenike“ koji nisu služili kako treba.
A ovo je slika ljudi okupljenih u ime protesta:
Tuga. Kada se slična svinjarija dogodila prije par godina u Rumuniji, na ulice je izašlo 90 000 građana, braneći integritet hrabre tužiteljke Laure Kodruti Kovesi.
Srbi će u četvrtak imati i drugu šansu da pokažu da su slobodni ljudi:
Nadajmo se da je neće propustiti.
4.
Postavlja se pitanje zašto se onda vlast Srbije ne bi ponašala kako se ponaša? Ako stanovnici jedne zemlje ne žele da budu građani, već prihvataju da budu podanici, onda je najprirodnije ponašanje bilo koje vlasti koja ima gram mozga (a nula državotvorne vizije), da bude monarh i vladar, a ne puki službenik – izvršilac. Republika traži republikance – građane. Nema republike bez aktivnog građanstva. To nije nešto što možete jednom uspostaviti i gotova stvar. Monarhija, pak, traži podanike. U našem slučaju je čak i gore: podanici ne žele slobodu i treže autokratiju kojoj mogu robovati. Cijena izdaje ovih hrabrih tužiteljki od strane građana Srbije će biti velika: kada se sutra neko od njih pojavi pred sudom/tužilaštvom, neće biti objekt vladavine “građanskog” prava, već korumpiranih sudija koje presuđuju po nalogu nekog od vođa. Na pitanje: “Da li mislite da je ovdje u pitanju uklanjanje ‘nepodobnih’ tužilaca?” – smijenjena tužiteljka Savović je odgovorila baš kako treba: „To će morati javnost da zaključi, odnosno da li je premeštaj najiskusnijih tužilaca bez njihove saglasnosti, namera ili neznanje.“ Tužiteljke su obavile svoje. Na građanima Srbije je da odluče da li će njihovo djelo odbraniti.
Mi Srbi smo, kao narod, često bili u stanju da ustanemo protiv spoljnjeg okupatora i izborimo svoju slobodu. Međutim, vrlo često smo ju onda bez borbe prepuštali domaćim uzurpatorima. Nama je zbog nečega problem da robujemo strancu, ali nije nam ni najmanji problem da nas potčine “naši” domaći autokrati. Zorana Đinđića, posljednjeg koji je (možda?) želio da od Srba napravi građane, a od Srbije građansku državu, likvidirali smo po kratkom postupku.
