Više od 100 ratnih sukoba plamti širom svijeta. Bliski istok se klacka na rubu regionalnog rata. U Ukrajini, Rusija polako ali sigurno napreduje na istoku, pretvarajući gradove u ruševine.
“Olimpijsko primirje” se, očito, ne poštuje.
Uoči svake Olimpijske igre u proteklih 30 godina, Ujedinjene nacije donose rezoluciju kojom se održava olimpijsko primirje, koje u teoriji zaustavlja sukobe kako bi se sportistima osigurao siguran prolaz i kako bi se promovisao mir u svijetu. Trebao bi trajati od sedam dana prije početka Olimpijskih igara do sedam dana nakon završetka Paraolimpijskih igara. Uprkos tome, vijesti o raketnim napadima, borbama i pojačanim napetostima su sveprisutne.
“Zakoračivši u Olimpijsko selo, shvatite, kao i generacije olimpijaca prije vas: ‘Sada sam dio nečeg većeg od sebe. Sada smo dio događaja koji ujedinjuje svijet u miru’, rekao je predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbor Thomas Bach sportistima na ceremoniji otvaranja. Ublažio je svoj uobičajeni snažni optimizam priznanjem da živimo u “svijetu koji razdiru ratovi i sukobi”.
Duh olimpijskih igara trebalo bi da nadjača sve podjele i ujedini svijet.
Stvarnost je, međutim, surova.
Nakon atentata na lidera Hamasa u Iranu, Olimpijski odbor je zauzeo mnogo pesimističniji stav.
“Kultura mira ono je što pokušavamo stvoriti na vrlo skroman način”, rekao je glasnogovornik MOO-a Mark Adams na konferenciji za novinare. “Nismo u stanju donijeti mir. Možemo pozivati na mir, ali ga vjerovatno nećemo postići.”
Adamsovi komentari kao da su signalizirali odustajanje od ambicija MOO-a, barem u ovom trenutku.
“Možemo samo ono što možemo. Mi smo sportska organizacija”, rekao je. “Naš je posao pustiti političare, nažalost, da se bave onim što žele.”
Olimpijsko primirje ponovno je oživljeno u periodu neposredno nakon Hladnog rata, s korijenima u staroj Grčkoj.
“Živimo u podijeljenom svijetu u kojem se sukobi dramatično šire. Užasna patnja u Gazi, naizgled beskrajni rat u Ukrajini, užasna patnja od Sudana do DR Konga, od Sahela do Mjanmara”, rekao je glavni sekretar UN-a António Guterres nakon sastanka s Thomasom Bachom prije ceremonije otvaranja. “U ovakvom trenutku, važno je reći da je prvi zapis u istoriji (prave) mirovne inicijative bilo olimpijsko primirje.”
I tada i sada, nikad nije uspjelo. Sama je Rusija tri puta prekršila primirje, posljednji put 2022. godine invazijom na Ukrajinu — nekoliko mjeseci nakon što je glasala za rezoluciju UN-a. (Ovaj put je bila suzdržana.)
U novembru je 118 zemalja glasalo za usvajanje rezolucije. Nijedna zemlja nije glasala protiv, iako se Sirija pridružila Rusiji u suzdržanosti. Proteklih je godina rezolucija dobila sveobuhvatniju podršku – UN ipak ima 193 države članice – ali među onima koji su glasali za “izgradnju mirnog i boljeg svijeta kroz sport i olimpijski ideal” bili su Iran, Izrael i Libanon, koji su umiješani u najnovije ratne sukobe.
“Kada govorimo o sportu, ujedinjavanju ljudi i zbližavanju ljudi, da, to je ideal kojem težimo”, rekla je Lindsay Sarah Krasnoff, stručnjakinja za sportsku diplomatiju koja predaje na Tisch institutu za globalni sport Sveučilišta New York. “I puno toga je stvarnost. Kad pogledate, generalno govoreći, sport ima tu moć.”
Olimpijske igre su alatka u potrazi za mirom, kazala je ona. “Ne mislim da same Igre mogu nadići svjetske ratove, sukobe i složene, komplikovane probleme”, rekla je. “Ali mislim da ono što one mogu učiniti jeste da osiguraju prostor za razgovore.”
Može li idealizam pomoći u haotičnom svijetu?
U konačnici, primirje je plemenita ideja, ali bez stvarne moći da se provede u djelo. Kršenje olimpijskog primirja nema nikakvih posljedica, osim moguće osude od strane svjetskog javnog mnijenja.
Na primjer: uoči Igara, francuski predsjednik Emmanuel Macron javno je predložio prekid vatre između Rusije i Ukrajine za vrijeme trajanja Olimpijade. Obje strane su to odbile, a rat se nastavio istim intenzitetom.
Rusiji i Bjelorusiji zabranjeno je učešće na Igrama u Parizu nakon dugotrajne kampanje Olimpijskog odbora Ukrajine, koji je tvrdio da se ruski sportisti ne bi trebali takmičiti čak ni pod neutralnom zastavom, dok moskovske trupe istrajavaju u svojoj smrtonosnoj invaziji.
Ukrajinski sportisti nemaju iluzija o olimpijskom idealizmu. Za njih na Olimpijskim igrama više nisu najbitnija njihova postignuća. Njihovo učešće je dokaz da je njihova zemlja još uvijek živa uprkos ratu koji je počeo dok je posljednji olimpijski plamen još gorio. Oni ne vide Igre kao predah od rata; to je prilika da se o tome glasno viče kako svijet ne bi zaboravio.
Na pitanje zašto svijet održava ideju olimpijskog primirja, uprkos neprestanim sukobima, Krasnoff je odgovorila. “Svima nama se sviđa ideja da sport sam po sebi može biti svemoćan, iako znamo da u stvarnosti nije.” “Mislim, to je na neki način i suština sporta”, rekla je, povlačeći analogiju. “Ne razmišljate o onome što niste uspjeli postići u nekom nastupu. Kažete: ‘OK, pa, to je bila ta utakmica. Idemo na sljedeću.'”