Dejan Restak: Lektira bez koje se ne mogu razumeti krajnji dometi Svesrpske deklaracije

Nemačka je pretrpela poraz u Prvom svetskom ratu, ali za razliku od epiloga Drugog svetskog rata, nije bilo promene svesti i prihvatanja istine i odgovornosti kao preduslova za pomirenje sa ostatkom sveta. Nemci su verovali da su vodili pravednički rat i da su Evropu čuvali od najezde boljševika i komunizma, a da ih zli Zapad nije u tome podržao, već naprotiv, pomogao boljševicima da ih poraze.

Njihov tadašnji odnos prema Zapadu nije bio puno drugačiji od naprednjačkog u Srbiji nakon ratova devedesetih. Parlamentarizam doživljavaju kao izum tog Zapada i imali su veliki otpor uvođenju demokratije. Sve vreme su zapravo pripremali teren za velikog vođu koji će sve Nemce ujediniti i nekoliko godina kasnije povesti u rat “koji će ispraviti nepravdu Prvog svetskog rata”.

Da bi se jedan narod ujedinio pod moćnim autokratom, potrebna je jaka zajednička emocija.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Najlakša zajednička emocija je mržnja prema spoljnom neprijatelju i prema “nižim rasama” ili drugim klasama u sopstvenom društvu.

No taj proces uopšte nije bio jednostavan posle Velikog rata i onako demorališućeg poraza. Narod je izgubio veru, došlo je do međusobnih optuživanja klasa i političkih grupacija. Levica je za poraz optuživala desnicu i obrnuto itd itd

Kreće uporan rad intelektualaca na procesu ujedinjena koji će rezultovati psihozom fašizma na čelu sa Hitlerom i paklom Drugog svetskog rata.

U procesu ujedinjenja učestvovali su najumniji ljudi Nemačke poput Huga Preussa o kom piše profesor Aleksandar Molnar u svojoj knjizi “Rasprava o demokrtskoj ustavnoj državi” (Samizdat 2002).

Dobar deo tih ljudi nije u tom procesu učestvovao sa predumišljajem Aušvica, već sa naizgled plemenitom idejom oporavka nacionalnog duha i morala. Još manje je narod Nemačke bio svestan hipnoze koja mu se priprema.

“Ako Nemačka posle svega što se dogodilo, hoće da se podigne među nacije, ona mora još mnogo više nego pre da naglašava svoje jedinstvo” uzvikivao je Hugo na jednom od Sabora svenemačkih (da skup se baš tako zvao, A. Molnar nam prenosi orginalne zapise).

Još uvek ne sanjajući šta stvara, u očajnoj želji da mobiliše i ujedini Nemce, Hugo je na Ustavotvornoj skupštini 24. februara 1919. branio ideju da Nemačka ostane “Rajh” zbog njegovog emocionalno-integrativnog i simboločko-mobilizacijskog potencijala.

On u tom govoru kaže “Rajh ima viševekovnu tradiciju i inkorporira čežnju raspršenog nemačkog naroda za jedinstvom” (Svesrpska deklaracija ima nešto drugačiji raspored reči).

Oživljavanje nemačkog narodnog jednistva bilo je uspešno i u prvi mah spasilo je Nemačku od dezintegracije, ali jednom kada iz boce pustite demone nacionalizma, njih više ne možete kontrolisati. Čudovište Vajmarske republike sazdano je od novog nemačkog nacionalizma, vaskrslog iz ratnog poraza poput feniksa. Hugo poput doktora Frankeštajna posmatra monstruma u čijem je stvaranju učestvovao, kako odlazi da traži diktatora koji će zavladati nemačkim narodom i koji će osloboditi demokratiju od zlog Zapadnog parlamentarizma (Srbija je ovde u prednosti, jer vođa već postoji i jako se dobro kotira).

Džaba se tada Hugo odlučno suprostavlja zahtevima novog nemačkog nacionalizma. Ribe su skuvane.

Kao dosledni levi liberal, glavni pisac Vajmarskog ustava, na kraju krajeva i kao Jevrejin (put do pakla je popločan dobrim namerama) on je mogao sasvim dobro da primeti da upravo iz ovog pravca preti najveća opasnost po Vajmarsku republiku. Kasno, prekasno.

Iako je jasno uočio opasnost, pogrešio je u jednoj pretpostavci. Smatrao je da novi diktator neće moći da ujedini Nemačku, da neće dobiti podršku celog nemačkog naroda.

On je zanemario dugoročan učinak propagande kojom su se služili “lažni pororoci” novog nemačkog nacionalizma, urušavanja institucija Vajmarske republike i slabljenja konstruktivne opozicije u njoj. (opet napominjem, ovo sve piše u knjizi Aleksandra Molnara iz 2002. godine, dakle ne opisujem ja sarkastično Srbiju danas. Ostaje da se zapitamo šta bi tek bilo da su imali ovako moćne medije kao srpski naprednjaci sada)

Svi ti procesi kulminirajući u izdizanju kulta ličnosti nemačkog narodnog vođe dovešće do urušavanja Vajmarske republike, a da pri tom Nemačka ne bude uvučena u građanski rat, izuzev ograničenog terora nad političkim neistomišljenicima.

Mitologija i mržnja

Profesor Molnar piše da je glavni tvorac mitologizacije socijalističkih (komunističkih)učenja početkom 20. veka bio Sorel. On je izvršio potom ključni uticaj na Musolinijev fašistički spoj komunizma i nacionalizma, da bi konačno Karl Šmit nacionalističi teoretičar nacističke Nemačke bio jedan od ključnih protagonista mitologizacije nemačkog naroda. Sasvim slučajno, žena mu je bila srpkinja, devojačkog prezimena Todorović.

Šmit tumači Sorela tako što prepoznaje da je jedna od osnovnih funkcija mita da kanališe i intenzivira mržnju prema određenom objektu.

Za komuniste je taj objekat recimo bio “buržoazija”. Mitska predstava buržoazije, koliko god iskrivljena i nerealna bila, za komuniste je važnija od onoga što buržoazija zaista jeste, pošto ojačava njihov borbeni moral i pospešuje njihovu spremnost za klasni rat.

Šmit ide dalje od toga i shvata da mržnja protiv buržoazije nije dovoljna za mobilizaciju najširih masa. On otkriva da mnogo intenzivniju mržnju kod ljudi koji se osećaju pripadnicima jednog naroda izazivaju predstave o nekom drugom narodu spolja ili o manjini koja je “parazit” u sopstvenoj državi. (sami prepoznajte nekog spoljnog neprijatelja i manjinu u Srbiji. Shvatili su da imaju problem u količini neprijatelja, te sada rade na smanjivanju broja)

Iz ruskog i italijanskog iskustva Šmit tačno prepoznaje da različiti narodi imaju sklonosti prema različitim mitovima i da je za eksplozivnu mobilizaciju potreban samo adekvatan mit i dobar megafon preko koga će on biti permanentno emitovan. (npr nacionalne televizije sa državnim frekvencijama)

Što su mitovi iracionalniji i luđi to su delotvorniji otkriva Šmit i zaključuje: “Ludilo postaje čudovišni izvor energije i nagoni pojedine ljude, kao i cele narode, na zanosne nade i dela.”

“U prijemčivosti za mit leži kriterijum za to da li jedan narod ili neka druga socijalna grupa ima istorijsku misiju i da li je njegov istorijski trenutak nastupio.” … “trgovačkoj slici balansa suprostavlja se jedna druga ratnička predstava jedne krvave, konačne, uništavajuće odlučne bitke.”

Još 1923. Šmit je zagovarao raspaljivanje novih suludih mesijanskih ratničkih mitova, koji će biti u stanju da “izabrani narod” (nebeski narod), pokrenu na ispunjavanje njegove mesijanske misije i ulazak u njegovu apokaliptičnu “konačnu bitku”. (Kosovsku bitku)

Ključni deo mita je neprijatelj. Slika neprijatelja kojom operiše mit nije nešto što nužno mora odgovarati realnosti. Ako sam neprijatelj ne daje dovoljno delotvornu sliku o sebi, onda je mit sam mora dopuniti.

U svakom slučaju, neprijatelj po Šmitu mora biti uzdignut u mit.

Suština Šmitove mitomanije je u tome da neko uvek mora biti neprijatelj, pošto su mitovi bez neprijatelja neubedljivi i nedelotvorni.

Suprotnost neprijatelju čine prijatelji, tj sunarodnici koje mit homogenizuje i bešavno spaja u jednu organsku celinu. Svaki narod mora sam da odluči ko mu je neprijatelj a ko prijatelj, a u politiku spadaju sve aktivnosti kojima se okončavaju unutrašnji razdori i pospešuje njegovo ujedinjenje protiv zajedničkog neprijatelja. Totalni neprijatelj, totalni rat ,totalna država, uzvikuje Šmit u zoru nacističke Nemačke.

Koncipirajući svoju teoriju naroda i njegovih neprijatelja Šmit pred očima ima narod koji samo čeka na mig svog vođe da bi jurnuo u obračun sa svojim neprijateljem. (eno ga narod na Drinskoj regati, peva Vidovdan i čeka mig)

“Za svakog pojedinca sloboda je jednostavno ono što je jaka država voljna da mu prizna, a ne nešto što bi on mogao da zahteva od nje!” (na primer da ne kopa litijum pored njegove njive)

Zbog toga će Šmit po dolasku Adolfa Hitlera na vlast moći spremno da tvrdi kako nemački vođa ima ekskluzivno pravo da određuje neprijatelje svog naroda i pokreće ga u rat protiv njih. Na užas Evrope i celoga sveta to se upravo i dogodilo.

Poenta ovog pisanija je da pokušate sami da uočite neke sličnosti u politici i ideologiji naprednjačko-socijalističke koalicije (svaka sličnost je namerna) Nemačke između dva rata i istoimene koalicije u Srbiji, iskreno se nadam, ne između dva rata.

Razlike u kontekstu su velike, ali u hronologiji, emocijama, mitovima, mržnji i ne toliko. Na primer Nemačku u tom periodu nije imao ko da “pritiska” i da drži pod kontrolom, tako da se samo radilo o tome kada će se dovoljno naoružati i ekonomski ojačati za novi rat. Od Vulina i sličnog naprednjačko-socijalističkog ološa ovde smo često slušali maštarije o promeni svetskog poretka i ostvarivanju te slobode za mesijansku konačnu bitku. Eno šešeljevci vide šansu za tako nešto u dolasku Trampa na vlast, te svi nose njegove majice. Koji je drugi smisao njihovog postojanja osim mesijanski novi boj na Kosovu?

Narod na Balkanu koji je najviše izgubio devedestih zbog mitomanije svog diktatora je srpski narod. Ipak Srbijom i tokom poslednje decenije i kusur vladaju mitomani koji su sedeli sa leve i desne strane Slobodana Miloševića. Bukvalno i doslovno.

Čežnja o povratku izgubljenih teritorija u Srbiji ne gubi na snazi i aktuelnosti. Pumpaju se isti mitovi, mržnja ka istim neprijateljima, pevaju iste pesme, negiraju zločini i slave zločinci.

Kud god da krenem tebi se vraćam ponovo. Pesme su naravno lepe, (Vidovdan posebno), ali im estetika nije svrha. Svrha im je širenje opojnog nacionalnog zanosa, jer je to najplodnije tlo za recikliranje mitomanije i revanšizma. Pesma sto hiljada ljudi sa Drinske regate čuje se jako daleko i nikoga na Balkanu i šire ne ostavlja ravnodušnim. Čeka se samo na onaj mig vođe, sve ostalo je spremno. Spolja neko zaista može svašta napisati o Srbima, reagujući na ovakve pojave i eto srpskih akademika koji to recikliraju po nacionalnim frekvencijama. Večiti krug mržnje se lako nastavlja, teško zaustavlja.

Kao što smo nažalost videli u Nemačkoj između dva rata, poraženom narodu najlakše je servirati mitove, oplemeniti ih mržnjom i dovesti im vođu koji će ih kada kucne trenutak povesti u mesijanski rat ujedinjena svih sunarodnika na svim teritorijama. Taj narod, koliko god bio ubeđen u ispravnost i uzvišenost svojih ciljeva, nikada nije postigao svoju mesijansku pobedu, već samo apokalipsu i posle totalnog rata, totalno uništenje.

Tek kada su iz pepela i ruševina Drugog svetskog rata izašli sa belim zastavama i potom uverili svet da su napustili fašističke mitove, nemački narod je postepeno uspeo da se bez ispaljenog metka (i ratne strepnje), slično kao i japanski narod uzdigne i vrati u društvo velikih nacija.

Srpskom narodu svim srcem želim da se uzdigne međ najveće nacije, ali ako je ikako moguće bez prethodne apokalipse i belih zastava.

Preuzeto sa FB

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Najčitanije