Popularni Mostarci iz grupe Zoster i ove godine će nastupiti na OK Festu, a frontmen benda Mario Knezović jako je srećan zbog toga, te šaljivo zaključuje da su on i njegova ekipa postali kućni bend OK festivala. Bend će dobiti priliku da pred velikim auditorijumom predstavi svoj najnoviji album Najgori, ali i da nas podsjeti na stare hitove poput: Ko je jamio jamio, Banana stejt, Imači kada, Vrijeme će doći, Volio sam te, Gavrilo i mnoge druge. O nastupima, albumima, karijeri i zanimljivostima iz života novinar Buka magazina razgovarao je sa Mariom Knezovićem, frontmenom i autorom pjesama najboljeg hercegovačkog alter-pop-rock benda Zoster.
Vi ste već domaćini na OK Festu. Šta vas vuče da svirate na Tjentištu?
Mario: Vuče nas organizator. Izgleda da smo postali kućni bend Ok festivala i to nam je drago. Svirati u takvom ambijentu i pred takvom publikom je ono što smo sanjali. Ostvarili smo neku kemiju s OK Festom i sa publikom i nadam se da će to potrajati i da ćemo i dalje moći ponuditi najbolje od sebe, tako da nas zovu opet sljedećih godina.
Ovo je deseti, jubilarni Ok Fest. Da li ste nešto posebno pripremili za publiku, neki performans ala Ramštajn i paranje neba varnicama, ili interesantna scenska kostimografija ala Let 3?
Mario: (Smijeh). Nažalost, ili možda i na radost, nismo. Dolazimo samo obični mi. Jednom možda i zavarničimo i ukostimiramo se, ali to će onda biti s nekim dobrim umjetničkim razlogom, a svakako ne jedino zbog toga “što se to tako radi”.
Reklo bi se da ste uspjeli da postignete zavidan uspjeh na polju muzike. Isplati li se biti popularan u Hercegovini i Bosni?
Mario: Zavisi šta smatrate pod “plaću”. Nama je plaća najviša što radimo ono što volimo i što imamo vremena za to. Popularnost je posljedica onog što radimo i želimo da to ostane isključivo tako. Biti popularan bez razloga u BiH ili bilo gdje drugo smatram paklom (smijeh).
Mostar je specifičan grad po nekoj svojoj sprdnji i zezanciji, barem se tako čini. Zezaju li se ikada na račun vas iz Zostera, tipa “‘Ta će oni?” i slično?
Mario: (Smijeh). Inače ste u pravu, ali mi nismo tako doživljeni u Mostaru, prije svega zato što nam uopće nije stalo do nekog statusa u rodnom gradu. Naravno da nam godi kad su sugrađani ponosni na nas i na ono što radimo, ali nema tu nekog umišljanja. Mi smo normalni dečki.
U jednoj svojoj pjesmi sa zadnjeg albuma pjevaš: “Ja sam najgori od najboljih”. Možemo li taj stih primijeniti i kao foršpil našeg čovjeka iz BiH i okolnih republika? Ili smo mi kolektivno, zapravo, najgori od najgorih?
Mario: Pa sve se može primijeniti, ali to nikad nije baš samo tako. Mislim da smo svi mi zapravo najgori po sebe. Ne znamo srediti prostor u kom živimo i stvoriti uvjete da se ljudi realiziraju u najvišem mogućem kapacitetu. Da se ukažu oni najbolji među nama i da budu put i svjetlo.
Da kažemo par riječi i o vašem najnovijem albumu. Može li se reći da ste se malo modernizovali i postali elektro bend? Zašto ste otišli u tom pravcu? Da li su vam gitarski albumi malo dosadili?
Mario: Prethodne albume sam pisao većinom uz gitaru. Posljednji sam pisao uz sintisajzere i ritam mašine. Došao sam do nekih sintisajzera nekim čudnim spletom okolnosti. Kasnije sam shvatio da su mi poslani i da je sve onako kako je trebalo biti. Dakle, organskim putem i traganjem smo došli do ovoga gdje smo danas. Uzbudljivo je što i dalje tragamo i ne znamo gdje će nas to odvesti.
Album je, može se reći, poprilično “mračan”, a čini se da si ti poprilično nasmiješen čovjek, barem na sceni. Koja je tvoja strana zapravo najiskrenija, da li ta “mračna” ili “vedra”?
Mario: Pa, obje su iskrene. Kao što je iskrena noć, tako je i dan. Svi imamo svoju i mračnu i svijetlu stranu. “Najgori” se bavi i pjeva baš o toj borbi u nama. Dakle, i kad sam mračan i kad sam vedar, ja to jesam. Važno je samo da se redovno mijenjaju ciklusi, da ne bi ostao zauvijek ili mračan ili vedar. To bi me smorilo.
U svojim tekstovima pjevaš o revolucionarima, pogrešnim procjenama, muškoženskim odnosima, teškim i manje teškim temama. Da li ti je neki album ili pjesma iz tvog opusa najviše prirastao k srcu?
Mario: Mislim da taj album još nisam napisao i strah me ako ga ikad napišem da neću moći ići dalje. Tako da ništa ne uzimam previše srcu, pa ni svoje pjesme ni albume. Zasad.
U jednom intervjuu si kazao da je tvoj muzički cilj snimiti deset albuma i da se nakon toga nećeš baviti diskografijom, ali da ćete i dalje svirati. Do sada imate objavljenih pet studijskih albuma. Misliš li da ćete sa tih preostalih pet budućih albuma reći baš sve što imate?
Mario: Mislim da hoće, jer sam izračunao da bi to trebao završiti do svoje šezdesete godine. Tada ćemo vjerojatno reciklirati neke stvari. I one će imati drugačiji kontekst tada, što će ih učiniti ponovno rođenim pjesmama. Broj deset je moj isforsirani OKP, jer sam rođen 10.10. i nekako držim da je to znak koliko albuma Zoster treba snimiti. Ako budem imao potrebu sigurno ću snimiti i više od toga, ali pod drugim imenom. Zoster ide do broja deset i to je to.
Čini se da većinu svojih pjesama upućuješ narodu, običnom čovjeku, glasaču i potrošaču. Koliko ih je čulo tvoju poruku?
Mario: Nisam nikada upućivao svoje pjesme narodu, običnom čovjeku i ostalima koje si pobrojao. Uvijek sam pjesme pisao za ljude. To je pjesma koja putovanje kreće iz samoće i mraka i s ljudima koji je dožive počinje dobijati boje i smisao. Ne znam koliko ljudi je čulo, ne bih rekao poruku, nego pjesmu i nas izražaj, ali mi smo jako zadovoljni i načinom kako nas pubilka prima i njihovim doživljajem onog što radimo.
Može li frontmen jednog benda da promijeni svijet?
Mario: Možda može, a možda ne može. Ja sam frontmen jednog benda i uopće nemam ni želju ni namjeru mijenjati svijet. Ja ga prihvaćam onakvog kakav jeste i jedino mogu mijenjati sebe.
Šta je, zapravo, tvoj cilj zbog kojeg stvaraš muziku i obraćaš se publici? Ima li tu ičega mesijanskoga?
Mario: Možda ima, ali nije na svjesnom nivou. Jer da jeste, zabrinuo bih se za sebe. Ja samo postojim sa znanjem da jednom više neću postojati i onda to što stvaram, stvaram bez fige u džepu. I svega tu ima, kao i u životu. I zezanja, i tuge, i bola, i bijesa, i ironije, i iskrenih ispovijesti. Tako da, kad nas jednom ne bude, naša muzika će biti neki dnevnik naših života. I nek bude.
Od muzike si zasigurno dosta dobio. Ali ima li nešto što su izgubio?
Mario: Nisam nikad ništa zbog muzike izgubio. Zbog svoje gluposti i nemara sam izgubio, ako sam šta izgubio. Od muzike sam samo dobio najljepše.
Žališ li za nekim stvarima koje su ti se desile u životu?
Mario: Ne žalim. Sve je onako kako je trebalo i treba biti.