Prije dva dana, na ovom istom mjestu,
objavio sam kratak komentar o društvenim i političkim prilikama u našoj maloj
zemlji sa velikom antifašističkom tradicijom i doista vrijednim tekovinama. No,
evo već danas bih morao dodati još ponešto narečenom tekstu.
Naime,
riječ je o pitanju kojim je naslovljen ovaj „dodatak“. Ne radi se samo o
tzv. kriminalizaciji klevete i predviđenim kaznama za neposlušne u medijima pa
i za druge nepoćudne novinare i sve one koji misle drugačije. Stvari su daleko
ozbiljnije.
Vlasti spremaju i zakone o nevladinim organizacijama,
a očekujemo i propise o mišljenju, istini i svemu onome što u najdubljem smislu
pripada čovjeku. Otuda i pitanje postavljeno u ovom naslovu i ovom prilikom.
Naravno, odgovori su sigurno brojni i
raznorodni. Zato dozvolite, u tom pravcu, tek poneku napomenu. Ponajprije,
pretpostavljam da je višedecenijska pljačka naših m,aterijalnih dobara, naše
prirode i njenih bogatstava – konačno
završena. Dakle, sve je opljačkano, pokradeno i uništeno. I kao takvo, nije
više interesantno gotovo nikome. Osim
običnim ljudima što ovdje (jedva) žive.
Otuda, vlasti su se, kako vidimo prvenstveno u
Republici Srpskoj, promtno okrenule pljačkanju i otimanju onih najviših
ljudskih vrijednosti, poput slobode mišljenja i govora, istine, nade,
otvorenosti življenja, a ne samo umiranja i svekolikih poniženja.
Dakle, fašizam na djelu. I da dodam, ono što rade
Milorad Dodik i njegova bratija, pa i još poneki političari i još neke partije
nije čak ni oblik, naprimjer, nekog novog fašizma, dakle, nije čak ni
neofašizam. Ne… To je ništa drugo do
već davno viđena varijanta primitivnog fašizma, sa njegovih početaka, od prije
kojih stotinjak godina.
Ne bih se iznenadio da i ovdje, ponovno vidimo sabirne
centre ili radne logore (stariji čitaoci znaju šta to znači) za one koji nisu
„podobni“, koji drugačije misle ili drugačije vide našu (i ne samo našu)
budućnost. Jer, da budem i ciničan,to bi se fizički dalo relativno lako i brzo
izvesti: sve više je neobrađene zemlje, a sve manje ljudi, tako da su uslovi za
ono što nam se sprema – gotovo idealni.
Iskreno bih volio da se ova moja cinična i vjerovatno
karikirana slutnja ne ostvari, čak ni u snu. No, zašto onda svi ćute? Ćute oni
koji bi ponajprije trebali već i morali morali govoriti, akademije nauka,
univerziteti, fakulteti, šef države, nebrojeni politički funkcioneri, mladi…
Doduše, jedna trećina šefa naše države, obratila se javnosti i podržala je pomenute
zakone.
Doista žalosno, da ne kažem doista tragično.