Na izletištu Šehitluci postoji jedna oaza mira i umjetnosti, “šumska galerija”, koju već trinaest godina održava banjalučki slikar Drago Mihić. Ta galerija u prirodi ukrašena je prekrasnim slikama ovog umjetnika, a nalazi se tačno na račvanju dva puta koji vode, jedan prema spomeniku Šehtluci, i drugoga, koji vodi prema izletištu Trešnjik. Slikar Drago mio je, učtiv i blag čovjek, i nije krio da se obradovao posjeti novinara Buka magazina. Ovaj umjetnik i prirodnjak ne samo da je odličan slikar, već je i odličan domaćin, i rado je prihvatio da razgovara o svojoj galeriji u prirodi, koja ga ispunjava i kao umjetnika i kao čovjeka zaljubljenika u prirodu.
Drago je mašinske struke, po zanimanju je tokar, i mada nije završio akademiju, sav svoj život posvetio je slikanju. Uradio je preko hiljadu slika, a kao mladi slikar bio je član ateljea Pelagić, koji je vodio profesor Jovan Spremo. Taj atelje ugašen je početkom devedesetih. Međutim, Drago je mnogo vremena proveo i samostalno radeći na sebi, izučavajući slikarstvo i slikare poput Leonarda, Mikelanđela, Rubensa, Rembranta i drugih likovnih velikana.
“Ja praktično živim od slikanja. Slikam otkad znam za sebe i od ranog djetinjstva sam imao potrebu za crtanjem, nesvjesno i tada ne znajući da se tu radi o umjetnosti. Kasnije sam se kroz život sve više vezao za slikanje i samoinicijativno sam učio kroz stručnu literaturu i razne knjige vezane za likovnu umjetnost. Bio sam i član raznih udruženja za vrijeme bivše Jugoslavije, učestvovao sam na brojnim likovnim kolonijama, a to je bio i jedan vid usavršavanja. Dobitnik sam i nagrade na likovnoj koloniji u Nišu, 1988. godine. Ta je kolonija organizovana na saveznom nivou, a učestvovali su brojni umjetnici iz cijele bivše Jugoslavije. U vrijeme kada sam bio mlađi, nije bilo likovne akademije u Banjaluci, a ja nisam bio u mogućnosti da studiram u nekom drugom gradu. Završio sam srednju mašinsku školu, ali to nije bila prepreka da se bavim slikarstvom”, rekao je Drago na početku razgovora.
On se u životu bavio i zanatom za koji je učio školu. Radio je u banjalučkoj firmi Kosmos kao tokar, ali, kako Drago tvrdi, to je bio prateći posao, dok je njegova glavna preokupacija bilo usavršavanje i bavljenje slikarstvom. Svoju prvu samostalnu izložbu imao je u tadašnjem društvenom domu Mejdan, a nakon toga imao je još tri samostalne i više kolektivnih izložbi. Njegova prva izložba bila je tematski vezana za “hladni rat” koji se u to vrijeme vodio između Istoka i Zapada.
“Ta izložba je imala dvadeset i pet slika. Tema je bila morbidna i sadržavale su oslikane nuklearne bombe i posljedice njihovog djelovanja. Te slike su ostale kod mene, nisam ih prodavao. Neke od tih slika zainteresovani mogu vidjeti i na mom Instagram profilu”, kazao je slikar.
Osim činjenice da je zaljubljenik u likovnu umjetnost, Drago mnogo voli da provodi vrijeme i uživa u prirodi, pa je logičan slijed bio da stvori svoj slikarski atelje na otvorenom. Tako je prije trinaest godina došao na ideju da organizuje i uredi galeriju u prirodi na Šehitlucima.
“Prije nego što sam počeo da radim ovdje na Banj-brdu, mnoge sam slike stvarao u prirodi po okolnim selima Banjaluke. Jedan dan šetajući, slučajno sam zapazio ovaj prostor i riješio sam da tu slikam, jer mi je po svim svojim karakteristikama odgovarao ovaj teren. Početak je bio jako skroman. Radio sam na malom prostoru i uglavnom se to svodilo na mjesto od možda par metara gdje je bio moj štafelaj i pribor za slikanje. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, sve sam više imao potrebu da taj prostor uređujem i uvećavam, tako da je nastala jedna jedinstvena galerija. Ona je sada postala čak i brend grada Banjaluke”, istakao je Drago.
Galeriju u prirodi slikar je prijavio i turističkoj agenciji, tako da je ona danas i neka vrsta nezvanične turističke ponude grada Banjaluka, a istu posjeti i nekoliko hiljada posjetilaca godišnje iz svih krajeva svijeta.
“U ovih trinaest godina otkada egzistira ova galerija, u knjigu utisaka se upisalo mnoštvo turista iz svih krajeva od Argentine do Japana. Njihovi komentari su pozitivni i oduševljeni su ovom galerijom pod vedrim nebom, koja je po njihovom mišljenju jedinstvena, jer nigdje na svijetu nisu vidjeli nešto slično”, kazao je slikar.
Drago je ovu galeriju uredio na način da drveće i razlistale grane čine prirodne i žive zidove i strop unutar kojih su izložene umjetničke slike, te sve daje smislenost i ugođaj kao da se posjetilac nalazi u fino dizajniranim prostorijama.
“Osim mojih slikara u galeriji se nalaze i skuplture od drveta koje su djelo prirode, a koje sam pronašao u dubini šume. Sadnice koje se nalaze u sklopu galerije oblikovao sam na način da one čine prirodne žive zidove unutar kojih se nalaze prirodne prostorije. Ova galerija ima svoje prednosti jer ljudi šetajući se ovim izletištem svraćaju u nju i na jedan spontan način uživaju i u prirodi i u umjetnosti. Za galeriju je važno da ima svoje posjetioce, a ja sam zadovoljan što svakoga dana imam par desetina posjetilaca”, kazao je umjetnik.
Vrijedni slikar je napravio klupe za sjedenje, a postoje i instalirani zvučnici iz kojih dopire tiha muzika koja stvara dodatni fini i prijatni ugođaj. Ovo mjesto bi bilo odlično za lagano druženje umjetnika, ali ipak, po riječima domaćina, rijetko kada ga posjećuju kolege slikari.
“Nažalost, ovdje nema puno druženja sa kolegama. Više dolaze znatiželjni ljudi. Treba napomenuti da mi živimo u vremenu kada je umjetnost potpuno potisnuta i ljudi nemaju prostor za umjetnost. Međutim, posjetioci kada dođu na ovo mjesto zaključe da postoji i onaj drugi, ljepši, oblik života koji je kvalitetan. Kroz razgovor sa mnom i kroz ambijent koji ja stvorim i kroz muziku koja odgovara ovom ambijentu, a to je uglavnom horska muzika, klasika i instrumentalna muzika, posjetioci zaista uživaju i malo ko od njih da ostane bez prijatnih utisaka. Kad se sažive sa ovim ambijentom, ljudi počnu drugačije razmišljati i otkriju da postoji i druga strana života, ona vezana za umjetnost”, pojasnio je slikar.
Drago bi rado na ovome mjestu organizovao i likovnu koloniju, ali tvrdi da je za pokretanje takvog događaja potrebno mnogo detalja koje on nije u mogućnosti sam da ostvari.
“Mogu reći da ovaj prostor ima potencijal za održavanje likovne kolonije. Ja sam stvorio osnovne uslove da se organizuje jedan takav događaj. Da li će neko imati interes da organizuje koloniju, ja to ne znam, ali mislim da je od mene bilo dovoljno što sam stvorio one početne uslove. Za koloniju je neophodno imati materijalna sredstva i malo ozbiljniju organizaciju. Možda će se i stvoriti uslovi da na ovom mjestu okupimo slikare, ali za sada ne mogu da kažem kada će se to desiti”, zaključio je naš sagovornik i dodao da je za života imao brojne izložbe slika u poznatim galerijama širom Jugoslavije, ali da je sve to prevazišao sa galerijom u prirodi.