Religije nas dovode u ćavolju kuhinju, pretvarajući se da nas želi spasiti iste.
Čovjek je mašina sa zastarjelim software programom: u našim kostima imamo milione godina evolucione biologije, tradicije i religija.
Program prosvjećenja nikada nije bio u potpunosti dignut, startan jeste, ali uvijek prekinut na pola i svaki put je morao da se nanovo pokrene.
Drama čovjeka se može u tri rečenice opisati: Bog je mrtav (Nietzsche). Shodno tome, čovjek mora da stvori sebe (C.G. Jung). Ali baš to on ne može učiniti (Harari).
Umjesto toga čovjek se i dalje oslanja na štake koje ga drže, u obliku religije. Budućnost u kojoj će dominirati vještačka inteligencija ili hakiranje mozga ne predstavlja nista dobro. Koliko dugo će čovječanstvo sebi priuštati taj luksuz, zvani opkurantizam (plemenski način zivota)?
Ako monoteističke religije jednom trezveno pogledate, bilanca je prilično razorna: sve one propagiraju mir, ali su često jezgro sukoba, često predstavljaju potlačenje, poniženje, moral, prezir seksualnosti i sakaćenje trezvenog razmisljanja. Drugim riječima, one sve sprečavaju čovjeka u svom mentalnom i duhovnom razvoju, gotovo nikakvog značajnog koraka u prošlosti za napredak nisu dopustile, a za budućnost nas unazadjuju. Ipak, permanentno zahtjevaju “poštovanje religioznog osećaja”.
A kako bi bilo sa “poštovanjem sekularnih dostignuća”? Ni ista prava za sve, ni opšta edukacija, ni ljudsko dostojanstvo (dobri Plotin pozdravlja!), niti osnovna prava nisu narasla na osnovu religije.
S druge strane, primjer učenja arhaičnog stada, koji potiče iz skupa hijerarhijskih religija (i trenutno cvijeta u digitalnom tribalizmu), još uvijek se koristi da bi se ljudi borili, zbog banalnih razloga, protiv drugih. Prema tome, za sekularizam je potrebno opravdanje, a za milenijsku hokus-pokus teoriju ne.
Većinsko društvo se još uvijek zgražava pred mnogim ortodoksnim i fundamentalističkim običajima i praktikama. Dok su fundamentalne kritike religije za mnoge intelektualce na zapadu postale kao vruće kestenje u rukama, ističe se trenutno spektakularni poziv za budjenje u formi knjige “Opasne iluzije”, djelo Ničeovog izvršioca, ruskog preduzetnika i filantropa Vitaly-ja Malkin-a.
Malkinov lingvistčko impozantni napad na priču o istoriji kulture dira te mnoge zapadnjačke intelektualce tačno tamo gdje boli: naime njihov kukavičluk i branjenje sekularne vrijednosti od vjerskih.
Najupečatljiviji primjer je obrezivanje djece koje se upražnjava do današnjeg dana, a na Zapadu je u negativnom svjetlu samo kada se radi o djevojčicama. Ovdje savremena ustavna država itekako radi sa vjerskim grupama protiv djeteta i zatvara oči pred te mješavine tjelesnog napada i grupnog brendiranja djece.
Malkinsov eksploziv u unutrašnjosti zapadne kulture je zbog toga kratak osigurač. Na kraju, samo pojedinac može privatizovati svoju duhovnost obicnim “vadjenjem utikača” iz religijske ustanove. Ljudska orijentacija, koja afirmiše život, više koristi čovječanstvu. “Svaki duhovni učenik ima dužnost da eliminiše budalu u njenom stvaranju tokom svog života. Ta budala je on sam.”, reče Pitagora. Ili kako bi to rekao Malkin: “Misli!”