Srećko Horvat stanuje, doslovno, po Europi.
Nakon što je 2016. s bivšim grčkim ministrom financija Janisom
Varoufakisom osnovao međunarodnu platformu DiEM25, njegov nomadski,
političkoaktivistički tempo svakodnevice se zahuktao. Horvat je globalno
najpoznatija domaća figura mlađe generacije političke ljevice – kratko
rečeno. Šira domaća javnost ga zadnjih godina poznaje kao sugovornika,
moderatora Filozofskog teatra: javnih razgovora u zagrebačkom HNK na
kojem su gostovala intrigantna, snažna imena svjetske kulturnopolitičke
scene. Nismo brojili koliko je do sada Horvat objavio vlastitih naslova,
ali uskoro objavljuje novu knjigu u izdanju Penguina.
Filozofski teatar je daleko “dobacio sliku domaćeg nacionalnoga
kazališta kao platforme kritičkog mišljenja kulturnohumanističke
javnosti. Ali ta činjenica laska realitetu domaće kulturne politike.
Štoviše, aktualna desna vlast na nacionalnoj i na lokalnozagrebačkoj
razini jasno deklamira nazadnjačke i restriktivne tendencije prema,
nevjerojatno ali istinito, postulatima istog tog umjetničkog modernizma
kao slobode mišljenja i stvaranja, na kojima je stvoreno zajedničko
društvo. Znamo, javno anatemizirani pojam socijalizma, onda i
socijalističkog modernizma, koji su oblikovali život i karijere i domaće
političke elite, samo je opruga u nacionalističkoj optici
antiintelektualnog režima 10-ih. Kako vidite ovakav raster?
A kako vidite mijene i status lijevog političkog spektra na “ovim
prostorima”. Možda na primjeru nedavnog, ipak vrlo vidljivog, uspjeha
slovenske Levice na čelu s Lukom Mesecom? Postkrizna ekonomska politika
udara tempo i dinamiku lijevih opcija? Ili desnica?
Jedno je pitanje omniprezentno: ima li izgleda, i pod kojim
pretpostavkama, da EU opstane kao zajednica? Trump i Putin se sastaju,
najavljuje se, koji dan nakon završetka Svjetskog prvenstva u nogometu u
Rusiji. U Britaniji raste antitrampistički javni otpor, a desnica u
našem susjedstvu razmišlja kakvu će novu “rampu” postaviti emigrantima…
Nakon što je 2016. s bivšim grčkim ministrom financija Janisom
Varoufakisom osnovao međunarodnu platformu DiEM25, njegov nomadski,
političkoaktivistički tempo svakodnevice se zahuktao. Horvat je globalno
najpoznatija domaća figura mlađe generacije političke ljevice – kratko
rečeno. Šira domaća javnost ga zadnjih godina poznaje kao sugovornika,
moderatora Filozofskog teatra: javnih razgovora u zagrebačkom HNK na
kojem su gostovala intrigantna, snažna imena svjetske kulturnopolitičke
scene. Nismo brojili koliko je do sada Horvat objavio vlastitih naslova,
ali uskoro objavljuje novu knjigu u izdanju Penguina.
Na završetku ove sezone razgovora/kritičkih dijaloga Filozofskog teatra u
HNK i ususret novoj, zanimaju nas insajderski dojmovi. Ako se može
generalizirati atmosfera sinergije gostiju, publike i vašeg
moderatorskog posla: što zaključujete? Kako vam najčešće gosti
komentiraju zagrebački nastup? Pitamo i stoga što je dojam da je
zagrebačka kulturna javnost posljednjih desetljeća, osim primjera
Subversive festivala, čiji ste osnivač; izgubila volju i smisao u javna
okupljanja “užekulturnog” sadržaja, pa su promocije novih knjižnih
naslova, ali i drugih kulturnoumjetničkih proizvoda, postale poluprazna,
poludepresivna mjesta. Je li to i vaš dojam?
HNK i ususret novoj, zanimaju nas insajderski dojmovi. Ako se može
generalizirati atmosfera sinergije gostiju, publike i vašeg
moderatorskog posla: što zaključujete? Kako vam najčešće gosti
komentiraju zagrebački nastup? Pitamo i stoga što je dojam da je
zagrebačka kulturna javnost posljednjih desetljeća, osim primjera
Subversive festivala, čiji ste osnivač; izgubila volju i smisao u javna
okupljanja “užekulturnog” sadržaja, pa su promocije novih knjižnih
naslova, ali i drugih kulturnoumjetničkih proizvoda, postale poluprazna,
poludepresivna mjesta. Je li to i vaš dojam?
U zadnje četiri godine, koliko postoji Filozofski teatar, na pozornici
HNK ugostili smo mnoge gošće i goste, od kojih su mnogi prvi put bili u
Zagrebu. Recimo: glumica Vanessa Redgrave, filozofi Slavoj Žižek i Julia
Kristeva, ekonomisti Thomas Piketty i Yanis Varoufakis, pjevačica
M.I.A., nobelovka Herta Müller, književnik Niccolò Ammaniti,
dokumentarist Adam Curtis, Terry Eagleton, Tariq Ali, Hito Steyerl…
Svatko je od njih, naravno, posebno iskustvo i za publiku, ali i onda
kad se spuste zastori. Primjerice, jedan od glavnih razloga zašto je,
inače sramežljiv u javnim nastupima, Adam Curtis pristao doći jest da uz
Zagreb posjeti Rijeku jer je intrigiran talijanskim pjesnikom i
protofašistom D’Annunzijem, odnosno poukama koje taj kratki ali
intenzivni period okupacije Rijeke ima za naš današnji trenutak. Šetali
smo i otkrivali neku drugu Rijeku s Igorom Bezinovićem, koji trenutačno
radi film o D’Annunziju. S M.I.A., koja rijetko ima ovakve javne
nastupe, završili smo na kućnom tulumu do jutarnjih sati, a ona je
dovela i prijatelja iz Gorillaza, za kojeg vjerujem da većina zagrebačke
publike nije ni znala da se nalazi u dvorani. Varoufakis je propustio
avion u Münchenu, pa je, u trenu kad je već bilo izvjesno da ćemo morati
sve otkazati, ponudio da unajmljenim motorom dođe u Zagreb, ali smo na
kraju ipak pronašli let da stigne netom prije početka Filozofskog
teatra. S Hertom Müller sam se i nakon nastupa u HNK, prateći je do
hotela, žustro prepirao o Julianu Assangeu. Mnogo je događaja koji se
odvijaju iza scene, nešto što je jednako tako dio Filozofskog teatra kao
i ono što se događa na pozornici. Ali najvažnije: mislim da smo
izgradili nešto za čime vapi i publika i javnost, a istodobno ucrtali
smo HNK na mapu europskih kazališta u kojima se još može kritički
promišljati naša sve zloćudnija današnjica. Ispunjeno kazalište,
najčešće 700 ljudi, a nekad čak i 900 ljudi, od kojih dobar dio sjedi i
na pozornici, najbolje govori tome u prilog. Stvorili smo i novu publiku
koja prije nije dolazila u HNK, objavili “Rapsodiju za teatar”
francuskoga filozofa Alaina Badioua, uspostavili redovitu suradnju s
Narodnim pozorištem u Beogradu, naručili originalni dramski tekst
“Antigonu” od Slavoja Žižeka, koja će imati svjetsku premijeru upravo u
HNK iduće godine… I svašta još.
HNK ugostili smo mnoge gošće i goste, od kojih su mnogi prvi put bili u
Zagrebu. Recimo: glumica Vanessa Redgrave, filozofi Slavoj Žižek i Julia
Kristeva, ekonomisti Thomas Piketty i Yanis Varoufakis, pjevačica
M.I.A., nobelovka Herta Müller, književnik Niccolò Ammaniti,
dokumentarist Adam Curtis, Terry Eagleton, Tariq Ali, Hito Steyerl…
Svatko je od njih, naravno, posebno iskustvo i za publiku, ali i onda
kad se spuste zastori. Primjerice, jedan od glavnih razloga zašto je,
inače sramežljiv u javnim nastupima, Adam Curtis pristao doći jest da uz
Zagreb posjeti Rijeku jer je intrigiran talijanskim pjesnikom i
protofašistom D’Annunzijem, odnosno poukama koje taj kratki ali
intenzivni period okupacije Rijeke ima za naš današnji trenutak. Šetali
smo i otkrivali neku drugu Rijeku s Igorom Bezinovićem, koji trenutačno
radi film o D’Annunziju. S M.I.A., koja rijetko ima ovakve javne
nastupe, završili smo na kućnom tulumu do jutarnjih sati, a ona je
dovela i prijatelja iz Gorillaza, za kojeg vjerujem da većina zagrebačke
publike nije ni znala da se nalazi u dvorani. Varoufakis je propustio
avion u Münchenu, pa je, u trenu kad je već bilo izvjesno da ćemo morati
sve otkazati, ponudio da unajmljenim motorom dođe u Zagreb, ali smo na
kraju ipak pronašli let da stigne netom prije početka Filozofskog
teatra. S Hertom Müller sam se i nakon nastupa u HNK, prateći je do
hotela, žustro prepirao o Julianu Assangeu. Mnogo je događaja koji se
odvijaju iza scene, nešto što je jednako tako dio Filozofskog teatra kao
i ono što se događa na pozornici. Ali najvažnije: mislim da smo
izgradili nešto za čime vapi i publika i javnost, a istodobno ucrtali
smo HNK na mapu europskih kazališta u kojima se još može kritički
promišljati naša sve zloćudnija današnjica. Ispunjeno kazalište,
najčešće 700 ljudi, a nekad čak i 900 ljudi, od kojih dobar dio sjedi i
na pozornici, najbolje govori tome u prilog. Stvorili smo i novu publiku
koja prije nije dolazila u HNK, objavili “Rapsodiju za teatar”
francuskoga filozofa Alaina Badioua, uspostavili redovitu suradnju s
Narodnim pozorištem u Beogradu, naručili originalni dramski tekst
“Antigonu” od Slavoja Žižeka, koja će imati svjetsku premijeru upravo u
HNK iduće godine… I svašta još.
Filozofski teatar je daleko “dobacio sliku domaćeg nacionalnoga
kazališta kao platforme kritičkog mišljenja kulturnohumanističke
javnosti. Ali ta činjenica laska realitetu domaće kulturne politike.
Štoviše, aktualna desna vlast na nacionalnoj i na lokalnozagrebačkoj
razini jasno deklamira nazadnjačke i restriktivne tendencije prema,
nevjerojatno ali istinito, postulatima istog tog umjetničkog modernizma
kao slobode mišljenja i stvaranja, na kojima je stvoreno zajedničko
društvo. Znamo, javno anatemizirani pojam socijalizma, onda i
socijalističkog modernizma, koji su oblikovali život i karijere i domaće
političke elite, samo je opruga u nacionalističkoj optici
antiintelektualnog režima 10-ih. Kako vidite ovakav raster?
Lako je srušiti, teško graditi. To zna svatko tko je išta gradio u
životu. Znaju to svi oni u ovoj zemlji koji su ostali bez ičega: zbog
tranzicijske pljačke koja i dalje traje, a sad se usmjerila i na
kulturu. Tužno je da se zbog privatnih ili političkih interesa, što je
na kraju zapravo isto, danas u Hrvatskoj odvija svojevrsna “tranzicija u
barbarstvo”. Ono što se događa nije ništa drugo nego ono što Nijemci
zovu “Kulturkampf”. Radi se, naime, o borbi za kulturu: ni manje ni
više. S jedne strane su oni za koje je svaki angažirani ili satirički
kazališni izričaj “politički aktivizam”, dok istovremeno sami ulaze u
kazališta i zauzimaju vodeće pozicije kako bi prakticirali vlastiti
“politički aktivizam”. To ide tako daleko da se s repertoara kazališta
skidaju i predstave koje govore o Vukovaru. Dakle, kadroviranje i
cenzura s jedne strane. Barbarski napad na slobodu govora. S druge
strane, ipak, gomila kulturnih radnika uvjerenih da bez slobode govora
nema ni slobodnog društva. Svi oni koji i dalje uporno stvaraju, unatoč i
usprkos cenzuri. I brojna publika. A današnji HNK s Dubravkom Vrgoč kao
intendanticom učinio je više za slobodu govor – pritom i za kulturu i
umjetnost angažirajući brojne domaće pisce i domaće režisere – nego svi
ti aktualni aparatčiki koji bi sve srušili radi vlastitih fotelja. I
dirigirali bi što se uopće smije igrati, govoriti ili čak – misliti na
pozornici. Umjesto da se brinu za otvaranje radnih mjesta, oni ih
zatvaraju. Stvaraju kulturu straha i cenzure.
životu. Znaju to svi oni u ovoj zemlji koji su ostali bez ičega: zbog
tranzicijske pljačke koja i dalje traje, a sad se usmjerila i na
kulturu. Tužno je da se zbog privatnih ili političkih interesa, što je
na kraju zapravo isto, danas u Hrvatskoj odvija svojevrsna “tranzicija u
barbarstvo”. Ono što se događa nije ništa drugo nego ono što Nijemci
zovu “Kulturkampf”. Radi se, naime, o borbi za kulturu: ni manje ni
više. S jedne strane su oni za koje je svaki angažirani ili satirički
kazališni izričaj “politički aktivizam”, dok istovremeno sami ulaze u
kazališta i zauzimaju vodeće pozicije kako bi prakticirali vlastiti
“politički aktivizam”. To ide tako daleko da se s repertoara kazališta
skidaju i predstave koje govore o Vukovaru. Dakle, kadroviranje i
cenzura s jedne strane. Barbarski napad na slobodu govora. S druge
strane, ipak, gomila kulturnih radnika uvjerenih da bez slobode govora
nema ni slobodnog društva. Svi oni koji i dalje uporno stvaraju, unatoč i
usprkos cenzuri. I brojna publika. A današnji HNK s Dubravkom Vrgoč kao
intendanticom učinio je više za slobodu govor – pritom i za kulturu i
umjetnost angažirajući brojne domaće pisce i domaće režisere – nego svi
ti aktualni aparatčiki koji bi sve srušili radi vlastitih fotelja. I
dirigirali bi što se uopće smije igrati, govoriti ili čak – misliti na
pozornici. Umjesto da se brinu za otvaranje radnih mjesta, oni ih
zatvaraju. Stvaraju kulturu straha i cenzure.
Gost vaše ovogodišnje sezone, jedan od najznačajnijih dokumentarista,
Adam Curtis, predstavlja se prvenstveno kao – novinar. U
intelektualno-pauperiziranoj sredini kao što je domaća, njegov iskreni
profil daje nadu u moć kritičkog medijskog rada kao moralne i plemenite
djelatnosti? Također, Curtis je ovdje govorio u terminu
hipernormalizacije – kao tupog prihvaćanja nemogućnosti alternative
potezima političkih elita, ali uz duboko uvjerenje u “oživljavanje”
demokracije kao plemenite i moralne djelatnosti. Dok vaš drugi,
ciničniji gost, književni teoretičar Terry Eagleton, govori o “nadi bez
optimizma”. To nije naličje istog novčića? Zar nije upravo “nada u…”
jedina zajednička tema vaših javnih sugovornika?
Adam Curtis, predstavlja se prvenstveno kao – novinar. U
intelektualno-pauperiziranoj sredini kao što je domaća, njegov iskreni
profil daje nadu u moć kritičkog medijskog rada kao moralne i plemenite
djelatnosti? Također, Curtis je ovdje govorio u terminu
hipernormalizacije – kao tupog prihvaćanja nemogućnosti alternative
potezima političkih elita, ali uz duboko uvjerenje u “oživljavanje”
demokracije kao plemenite i moralne djelatnosti. Dok vaš drugi,
ciničniji gost, književni teoretičar Terry Eagleton, govori o “nadi bez
optimizma”. To nije naličje istog novčića? Zar nije upravo “nada u…”
jedina zajednička tema vaših javnih sugovornika?
Naravno. Jedna od osnovnih funkcija Filozofskog teatra, u društvu i
svijetu u kojem nada umire, iznova je probuditi nadu. Ali upravo onakvu
nadu o kojoj je u HNK govorio Terry Eagleton – “nadu bez optimizma”. Ne
treba nam naivni optimizam da će “stvari biti bolje”. Po svemu sudeći,
bit će nam samo gore: pa pogledajte što se zbiva u Europi sa zatvaranjem
granica i gradnjom zidova, odbijanjem brodova s izbjeglicama, rastućim
fašizmom i autokratskim režimima koji niču od Mađarske do Poljske. Sve
nalikuje na doba Vajmarske Republike prije dolaska nacizma: nije ni čudo
da se serije poput “Babilon- Berlina” danas gledaju jednako kao što se
gleda “Sluškinjina priča”. Znači, ne kao znanstvena fantastika nego kao
dokumentarna distopijska realnost. Da, treba nam nada, ali bez
optimizma. Ona što unaprijed računa s najgorim kako bismo izgradili
nešto bolje, život dostojan življenja, državu iz koje se ne iseljavaju
deseci tisuća mladih; državu u kojoj zdravlje i obrazovanje nisu
proizvod koji možete kupiti tek ako imate dovoljno novca. Državu u kojoj
se kazališne predstave ne skidaju s repertoara samo zato što nisu
“podobne”.
svijetu u kojem nada umire, iznova je probuditi nadu. Ali upravo onakvu
nadu o kojoj je u HNK govorio Terry Eagleton – “nadu bez optimizma”. Ne
treba nam naivni optimizam da će “stvari biti bolje”. Po svemu sudeći,
bit će nam samo gore: pa pogledajte što se zbiva u Europi sa zatvaranjem
granica i gradnjom zidova, odbijanjem brodova s izbjeglicama, rastućim
fašizmom i autokratskim režimima koji niču od Mađarske do Poljske. Sve
nalikuje na doba Vajmarske Republike prije dolaska nacizma: nije ni čudo
da se serije poput “Babilon- Berlina” danas gledaju jednako kao što se
gleda “Sluškinjina priča”. Znači, ne kao znanstvena fantastika nego kao
dokumentarna distopijska realnost. Da, treba nam nada, ali bez
optimizma. Ona što unaprijed računa s najgorim kako bismo izgradili
nešto bolje, život dostojan življenja, državu iz koje se ne iseljavaju
deseci tisuća mladih; državu u kojoj zdravlje i obrazovanje nisu
proizvod koji možete kupiti tek ako imate dovoljno novca. Državu u kojoj
se kazališne predstave ne skidaju s repertoara samo zato što nisu
“podobne”.
Svidjelo nam se, vidjeli smo on-line, kako
ste razgovarali s meksičkim redateljem Alfonsom Cuarónom u Amsterdamu u
programu Act for Democracy, gdje ste njegov film “Djeca čovječanstva”
proglasili najboljom metaforom suvremene Europe, kao njezinu distopijsku
živu metaforu. Film je sni mljen 2006., ali funkcionira kao
predskazanje europskog desnog populizma, ksenofobije i ostalih oblika
mikrofašizama svakodnevice. Linija vašeg razmišljanja tim je povodom
dotaknula osjetljivo mjesto. Nakon razočaranja grčke Syrize 2015., u
cijeli lijevi politički spektar kao da se uselila ona stara
benjaminovska “lijeva melankolija”, neki postsirizijski resentiman,
rezignacija… Je li i to jedan od razloga što se ljevica – ili lijevi
politički spektar u Europi – tako brzo fragmentira, mijenja?
ste razgovarali s meksičkim redateljem Alfonsom Cuarónom u Amsterdamu u
programu Act for Democracy, gdje ste njegov film “Djeca čovječanstva”
proglasili najboljom metaforom suvremene Europe, kao njezinu distopijsku
živu metaforu. Film je sni mljen 2006., ali funkcionira kao
predskazanje europskog desnog populizma, ksenofobije i ostalih oblika
mikrofašizama svakodnevice. Linija vašeg razmišljanja tim je povodom
dotaknula osjetljivo mjesto. Nakon razočaranja grčke Syrize 2015., u
cijeli lijevi politički spektar kao da se uselila ona stara
benjaminovska “lijeva melankolija”, neki postsirizijski resentiman,
rezignacija… Je li i to jedan od razloga što se ljevica – ili lijevi
politički spektar u Europi – tako brzo fragmentira, mijenja?
Sjećam se kao da je bilo jučer, kako je u jednoj kazališnoj predstavi u
Ateni, netom nakon “OXI” referenduma, kojim je većina grčkog naroda
jasno odbila daljnje mjere štednje, da bi ih poslije implementirala
upravo nekoć radikalna Syriza, osvanuo natpis “Tvoja je melankolija
luksuz!” To je vjerojatno najbolja poruka, koja na tragu Waltera
Benjamina upozorava da se ne smijemo prepustiti očajavanju ili
nostalgiji za izgubljenim bitkama. Često ta melankolija prelazi u
pasivnost, pa i cinizam. O tome govore Cuarónova “Djeca čovječanstva”,
proročki film koji je predvidio i Brexit i izbjegličku krizu i
militarizaciju Europe. Govori o aktivistu koji je, slično kao i mnogi
nakon neuspjeha Syrize, izgubio nadu da je išta moguće promijeniti. Ali
je to ključni trenutak. U trenutku onoga što izgleda kao “poraz” treba
moći shvatiti da nema finalnog poraza: baš kao što nema ni finalne
pobjede. Ako sam nešto naučio od Alfonsa, dobrog prijatelja, kojeg
nagovaram da uskoro dođe u Hrvatsku, to je da borba mora biti
internacionalna i solidarna: bilo da smo iz Hrvatske ili Meksika. Da
mora ponuditi svojevrsnu “poeziju budućnosti”, crpiti inspiraciju ne iz
prošlosti, nego iz budućnosti.
Ateni, netom nakon “OXI” referenduma, kojim je većina grčkog naroda
jasno odbila daljnje mjere štednje, da bi ih poslije implementirala
upravo nekoć radikalna Syriza, osvanuo natpis “Tvoja je melankolija
luksuz!” To je vjerojatno najbolja poruka, koja na tragu Waltera
Benjamina upozorava da se ne smijemo prepustiti očajavanju ili
nostalgiji za izgubljenim bitkama. Često ta melankolija prelazi u
pasivnost, pa i cinizam. O tome govore Cuarónova “Djeca čovječanstva”,
proročki film koji je predvidio i Brexit i izbjegličku krizu i
militarizaciju Europe. Govori o aktivistu koji je, slično kao i mnogi
nakon neuspjeha Syrize, izgubio nadu da je išta moguće promijeniti. Ali
je to ključni trenutak. U trenutku onoga što izgleda kao “poraz” treba
moći shvatiti da nema finalnog poraza: baš kao što nema ni finalne
pobjede. Ako sam nešto naučio od Alfonsa, dobrog prijatelja, kojeg
nagovaram da uskoro dođe u Hrvatsku, to je da borba mora biti
internacionalna i solidarna: bilo da smo iz Hrvatske ili Meksika. Da
mora ponuditi svojevrsnu “poeziju budućnosti”, crpiti inspiraciju ne iz
prošlosti, nego iz budućnosti.
O distopijskom profuturističkom “realitetu” koji je važno prepoznati kao
unutarnju plemenitu motivaciju borbe, pišete i u knjizi “Poetry from
the Future” (Poezija iz budućnosti,) koju vam najesen objavljuje
izdavačka kuća Penguin. Ne “naivnom optimizmu”, veliko “da” – čemu?
unutarnju plemenitu motivaciju borbe, pišete i u knjizi “Poetry from
the Future” (Poezija iz budućnosti,) koju vam najesen objavljuje
izdavačka kuća Penguin. Ne “naivnom optimizmu”, veliko “da” – čemu?
Veliko “da” budućnosti. Ali ne kao naivna vjera u progres već
benjaminovski, dekonstrukcija ideje “progresa” kao lažnog mjerila i
kvantifikacije razvoja čovječanstva. Nije rast BDP-a nešto što određuje
sreću nekog naroda ili ljudskog bića. Kao što kredit nije zalog za
budućnost nego upravo suprotno, faustovski pakt po uzoru na onu divnu
dječju priču “Momo” u kojoj “kradljivci vremena” uništavaju sve pred
sobom tako što su ljude, ali ne i djecu, uvjerili da se sreća nalazi u
budućnosti, a ne sad i ovdje. Danas, kad trogodišnje dijete umjesto u
nebo gleda u “screen”, a “pametni telefoni” poglupljuju do razine da
nitko više nema koncentracije za tri stranice teksta – a kamoli čitavu
knjigu – u pitanju je “opstanak budućnosti”. Ukratko, knjiga koja izlazi
kod Penguina bavi se mogućnošću budućnosti. Doslovno kreće s otoka Visa
na put oko Europe, preko izbjegličkih kampova u Idomeniju i Calaisu,
protesta protiv G20 u Hamburgu, sve do, nazad – snimanja filma “Mamma
Mia 2” u viškim valama. Koliko god paradoksalno zvučalo, danas nema više
otoka. Otpad na plažama što dolazi strujama iz Albanije na hrvatske
otoke – a među kojim se nalazi i medicinski otpad iz EU – nije nešto što
se može riješiti lokalno. Trebaju nam globalna rješenja: rješenja iz
budućnosti.
benjaminovski, dekonstrukcija ideje “progresa” kao lažnog mjerila i
kvantifikacije razvoja čovječanstva. Nije rast BDP-a nešto što određuje
sreću nekog naroda ili ljudskog bića. Kao što kredit nije zalog za
budućnost nego upravo suprotno, faustovski pakt po uzoru na onu divnu
dječju priču “Momo” u kojoj “kradljivci vremena” uništavaju sve pred
sobom tako što su ljude, ali ne i djecu, uvjerili da se sreća nalazi u
budućnosti, a ne sad i ovdje. Danas, kad trogodišnje dijete umjesto u
nebo gleda u “screen”, a “pametni telefoni” poglupljuju do razine da
nitko više nema koncentracije za tri stranice teksta – a kamoli čitavu
knjigu – u pitanju je “opstanak budućnosti”. Ukratko, knjiga koja izlazi
kod Penguina bavi se mogućnošću budućnosti. Doslovno kreće s otoka Visa
na put oko Europe, preko izbjegličkih kampova u Idomeniju i Calaisu,
protesta protiv G20 u Hamburgu, sve do, nazad – snimanja filma “Mamma
Mia 2” u viškim valama. Koliko god paradoksalno zvučalo, danas nema više
otoka. Otpad na plažama što dolazi strujama iz Albanije na hrvatske
otoke – a među kojim se nalazi i medicinski otpad iz EU – nije nešto što
se može riješiti lokalno. Trebaju nam globalna rješenja: rješenja iz
budućnosti.
Kad ste posljednji put čuli/ vidjeli Juliana Assangea? Ima li u njegovom
ekvadorskom “apartmanu” internetske veze? Što će biti s njegovom
slobodom – jer je to pitanje kolektive slobode?
ekvadorskom “apartmanu” internetske veze? Što će biti s njegovom
slobodom – jer je to pitanje kolektive slobode?
Neki dan sam bio u Londonu, gdje se obilježavala šesta godina otkad je
Julian Assange zatočen u ekvadorskoj ambasadi, što su i Ujedinjeni
narodi i druge organizacije za ljudska prava, brojni intelektualci,
nobelovci i pravnici, osudili kao napad na slobodu izdavača i novinara.
Julian je već više od tri mjeseca bez interneta i pristupa posjetitelja,
tako da se nismo ni vidjeli ni čuli neko vrijeme, premda sam ga prije
često posjećivao. Da ne govorim o tome da se više od 2200 dana nalazi u
skučenom prostoru bez sunca i svježeg zraka: zamislite samo da niste
tjedan dana izašli iz sobe? Kako biste se osjećali i što bi bilo s vašim
zdravljem? Velika je sramota da u središtu Zapada imamo situaciju
ušutkavanja onoga tko je razotkrio tolike zločine i laži globalnog
sistema. I to u centru Londona – ne u Saudijskoj Arabiji ili Turskoj.
Njegova je budućnost neizvjesna, sve neizvjesnija budući da SAD vrši
otvoreni pritisak na Ekvador da se što prije riješi njegov “slučaj”, pri
čemu Velika Britanija ne želi dati garanciju da ga, pri izlasku iz
ekvadorske ambasade, neće izručiti u SAD. Ukratko, pred našim očima se
odigrava nešto što nije samo dokidanje nečije osobne slobode već slobode
sviju nas. Ako dopustimo da Assange završi u nekom novom Guantanamu, to
je kolektivna odgovornost. Ujedno konačni kraj “demokracije” na Zapadu.
Julian Assange zatočen u ekvadorskoj ambasadi, što su i Ujedinjeni
narodi i druge organizacije za ljudska prava, brojni intelektualci,
nobelovci i pravnici, osudili kao napad na slobodu izdavača i novinara.
Julian je već više od tri mjeseca bez interneta i pristupa posjetitelja,
tako da se nismo ni vidjeli ni čuli neko vrijeme, premda sam ga prije
često posjećivao. Da ne govorim o tome da se više od 2200 dana nalazi u
skučenom prostoru bez sunca i svježeg zraka: zamislite samo da niste
tjedan dana izašli iz sobe? Kako biste se osjećali i što bi bilo s vašim
zdravljem? Velika je sramota da u središtu Zapada imamo situaciju
ušutkavanja onoga tko je razotkrio tolike zločine i laži globalnog
sistema. I to u centru Londona – ne u Saudijskoj Arabiji ili Turskoj.
Njegova je budućnost neizvjesna, sve neizvjesnija budući da SAD vrši
otvoreni pritisak na Ekvador da se što prije riješi njegov “slučaj”, pri
čemu Velika Britanija ne želi dati garanciju da ga, pri izlasku iz
ekvadorske ambasade, neće izručiti u SAD. Ukratko, pred našim očima se
odigrava nešto što nije samo dokidanje nečije osobne slobode već slobode
sviju nas. Ako dopustimo da Assange završi u nekom novom Guantanamu, to
je kolektivna odgovornost. Ujedno konačni kraj “demokracije” na Zapadu.
A kako vidite mijene i status lijevog političkog spektra na “ovim
prostorima”. Možda na primjeru nedavnog, ipak vrlo vidljivog, uspjeha
slovenske Levice na čelu s Lukom Mesecom? Postkrizna ekonomska politika
udara tempo i dinamiku lijevih opcija? Ili desnica?
Za nekog tko vjeruje u internacionalizam i tko se svaki tjedan nalazi u
nekoj drugoj državi, sve su ovo “naši prostori”, i pritom ne mislim na
Balkan nego na cijeli svijet. Nažalost, umjesto internacionalizma jačaju
populistički i ekstremistički pokreti diljem Europe, pa je uspjeh
slovenske Levice utoliko više najveći uspjeh jedne nove lijeve stranke
na čitavom prostoru bivše Jugoslavije. Za razliku od prošlih
parlamentarnih izbora prije četiri godine, kad su osvojili 5,97 posto
glasova, sad su dobili 9,33 potpore i time postali najjača lijeva
stranka na čitavom Balkanu, predvođena mladim i sposobnim ljudima poput
Luke Meseca. Nadam se da ćemo ovakvih primjera uskoro vidjeti i u
Hrvatskoj: ključno je da svi pokreti i nove stranke umjesto
fragmentacije uspiju u ujedinjavanju svih progresivnih i demokratskih
snaga u Hrvatskoj, koje bi istovremeno bile povezane na europskoj
razini. Mislim da su europski izbori u svibnju 2019. prvi test može li
se u Hrvatskoj ostvariti nešto slično Levici u Sloveniji.
nekoj drugoj državi, sve su ovo “naši prostori”, i pritom ne mislim na
Balkan nego na cijeli svijet. Nažalost, umjesto internacionalizma jačaju
populistički i ekstremistički pokreti diljem Europe, pa je uspjeh
slovenske Levice utoliko više najveći uspjeh jedne nove lijeve stranke
na čitavom prostoru bivše Jugoslavije. Za razliku od prošlih
parlamentarnih izbora prije četiri godine, kad su osvojili 5,97 posto
glasova, sad su dobili 9,33 potpore i time postali najjača lijeva
stranka na čitavom Balkanu, predvođena mladim i sposobnim ljudima poput
Luke Meseca. Nadam se da ćemo ovakvih primjera uskoro vidjeti i u
Hrvatskoj: ključno je da svi pokreti i nove stranke umjesto
fragmentacije uspiju u ujedinjavanju svih progresivnih i demokratskih
snaga u Hrvatskoj, koje bi istovremeno bile povezane na europskoj
razini. Mislim da su europski izbori u svibnju 2019. prvi test može li
se u Hrvatskoj ostvariti nešto slično Levici u Sloveniji.
Kako danas “stoji stvar” s DiEM-om 25, političkom internacionalnom
platformom u ime progresivne demokracije Europe, koju ste u veljači
2016. osnovali s Janisom Varoufakisom? Koliko novih ćelija imate, kako
se mreža gradi odozdo? Mnoge zbunjuje temeljna egida inkluzivnosti
poput, bez cinizma kazano, ljevičarski oblikovanog ekumenskog napora da
se u spas Europe uključe doslovno svi ljudi dobre volje za spas
kolektivnog dobra? Ako svima nije jasno, čini se DiEM-u itekako jest:
vojnički prst je na obaraču dugih cijevi u svakom većem europskom gradu,
dok se očekuje novi migrantski val nesretnih ljudi potaknut klimatskim
promjenama iz Bangladeša…
platformom u ime progresivne demokracije Europe, koju ste u veljači
2016. osnovali s Janisom Varoufakisom? Koliko novih ćelija imate, kako
se mreža gradi odozdo? Mnoge zbunjuje temeljna egida inkluzivnosti
poput, bez cinizma kazano, ljevičarski oblikovanog ekumenskog napora da
se u spas Europe uključe doslovno svi ljudi dobre volje za spas
kolektivnog dobra? Ako svima nije jasno, čini se DiEM-u itekako jest:
vojnički prst je na obaraču dugih cijevi u svakom većem europskom gradu,
dok se očekuje novi migrantski val nesretnih ljudi potaknut klimatskim
promjenama iz Bangladeša…
Nažalost ili nasreću, što je veća trenutna kriza, to je veći i DiEM25.
Danas imamo gotovo 80.000 članova diljem Europe, prisutni smo u svakoj
zemlji EU, pa i onima koje još nisu članice, od Irske do Turske. Uz sve
ostale aktivnosti, u ožujku ove godine osnovali smo stranku u Grčkoj, a
nedavno i u Njemačkoj, istovremeno protestirali smo protiv Salvinijevih
fašističkih mjera u Italiji, održali velike političke skupove u Varšavi,
Ateni, Parizu, Milanu, Rimu, Solunu, na Kreti, na Siciliji – da
nabrojim samo nekoliko, a krenuli smo već i u kampanju za europske
izbore koji će se održati u svibnju 2019. Sa svima koji vjeruju da se
izlaz iz trenutne krize ne nalazi u izlasku iz Europske unije, gradimo
prvu transnacionalnu listu s jednim programom i jednim
“Spitzenkandidatom”, koji će biti odabran od svih članova svih
uključenih pokreta i stranaka. Poanta nije tek “završiti” u Europskom
parlamentu nego diljem europskoga kontinenta iskoristiti europske izbore
da bismo okupili i mobilizirali efikasnu i moćnu protutežu, kako
impotentnom establišmentu koji neuspješnim mjerama i daljnjim
zaduživanjem eurokrizu samo produbljuje; tako i desnim populistima i
autokratima koji upravo zabijaju posljednji čavao u lijes Europe.
Danas imamo gotovo 80.000 članova diljem Europe, prisutni smo u svakoj
zemlji EU, pa i onima koje još nisu članice, od Irske do Turske. Uz sve
ostale aktivnosti, u ožujku ove godine osnovali smo stranku u Grčkoj, a
nedavno i u Njemačkoj, istovremeno protestirali smo protiv Salvinijevih
fašističkih mjera u Italiji, održali velike političke skupove u Varšavi,
Ateni, Parizu, Milanu, Rimu, Solunu, na Kreti, na Siciliji – da
nabrojim samo nekoliko, a krenuli smo već i u kampanju za europske
izbore koji će se održati u svibnju 2019. Sa svima koji vjeruju da se
izlaz iz trenutne krize ne nalazi u izlasku iz Europske unije, gradimo
prvu transnacionalnu listu s jednim programom i jednim
“Spitzenkandidatom”, koji će biti odabran od svih članova svih
uključenih pokreta i stranaka. Poanta nije tek “završiti” u Europskom
parlamentu nego diljem europskoga kontinenta iskoristiti europske izbore
da bismo okupili i mobilizirali efikasnu i moćnu protutežu, kako
impotentnom establišmentu koji neuspješnim mjerama i daljnjim
zaduživanjem eurokrizu samo produbljuje; tako i desnim populistima i
autokratima koji upravo zabijaju posljednji čavao u lijes Europe.
Jedno je pitanje omniprezentno: ima li izgleda, i pod kojim
pretpostavkama, da EU opstane kao zajednica? Trump i Putin se sastaju,
najavljuje se, koji dan nakon završetka Svjetskog prvenstva u nogometu u
Rusiji. U Britaniji raste antitrampistički javni otpor, a desnica u
našem susjedstvu razmišlja kakvu će novu “rampu” postaviti emigrantima…
Trump treba Putina jednako kao što Putin treba Trumpa. Kim treba Trumpa
jednako kao što Trump treba Kima. Kapital treba autokrate jednako kao
što autokrati trebaju kapital. Neoliberalizam i fašizam su dvije strane
iste kovanice. To je kratak odgovor na vaše pitanje. EU nema šanse za
opstanak ako se ne istrgne iz te začarane spirale. Nije više poanta u
protestima i javnom otporu. Ono što je potrebno, jest globalno
umreživanje. Ako hoćete: novi globalni Pokret nesvrstanih, koji bi u
temeljnome bio “svrstan” protiv neofašizma i protiv neoliberalizma, ali
istovremeno aktivan i na lokalnoj i mikrolokalnoj razini.
jednako kao što Trump treba Kima. Kapital treba autokrate jednako kao
što autokrati trebaju kapital. Neoliberalizam i fašizam su dvije strane
iste kovanice. To je kratak odgovor na vaše pitanje. EU nema šanse za
opstanak ako se ne istrgne iz te začarane spirale. Nije više poanta u
protestima i javnom otporu. Ono što je potrebno, jest globalno
umreživanje. Ako hoćete: novi globalni Pokret nesvrstanih, koji bi u
temeljnome bio “svrstan” protiv neofašizma i protiv neoliberalizma, ali
istovremeno aktivan i na lokalnoj i mikrolokalnoj razini.
Kako, konačno, “tretirate” tehnologiju suvremenosti? U nekom nama
bliskom modernističkom, humanističkom ključu? Tehnologija nas je
pretvorila u debile, poslužila kao alat prividne slobode, da bismo danas
morali studiozno dešifrirati birokratizirani jezik nove “Direktive o
autorskom pravu” – koja tek potvrđuje da smo odavno perfidno neslobodni,
izigrani od megakompanija što određuju smjer i promet naših informacija
na internetu?
bliskom modernističkom, humanističkom ključu? Tehnologija nas je
pretvorila u debile, poslužila kao alat prividne slobode, da bismo danas
morali studiozno dešifrirati birokratizirani jezik nove “Direktive o
autorskom pravu” – koja tek potvrđuje da smo odavno perfidno neslobodni,
izigrani od megakompanija što određuju smjer i promet naših informacija
na internetu?
Na tehnologiju gledam kao na “pharmakon”, starogrčki termin koji
istovremeno označava i “lijek” i “otrov”. Nije Einstein odgovaran za
atomsku bombu kao što ni izum kotača nije odgovoran za automobilske
nesreće. Naravno da danas svjedočimo otuđenju kroz tehnološku sferu,
koja sve više uvjetuje način na koji mislimo, ali sve češće programira i
način na koji ćemo glasovati. Što je tzv. Cambridge Analytica skandal
ako ne tek dokaz da se nalazimo u dobu u kojemu će veliki biznis zajedno
s populistima pred-programirati i same izbore? Ako je komunizam bio
“Sovjeti plus elektrifikacija“, današnji tehnokapitalizam je “Silicon
Valley plus desnica”. Drugim riječima, Steve Bannon plus Robert Mercer
jednako Trump, odnosno Brexit. Ne samo da su svi naši podaci dostupni
megakompanijama koje, poput Marka Zuckerberga pred Europskim
parlamentom, izvrgavaju ruglu samu ideju demokracije; nego se nalazimo u
dobu u kojem umjetna inteligencija, virtualna realnost, “smart cities” i
hiperintegriranost u tehnosferu uvjetuju, hajdegerovski rečeno, sam
Bitak. Međutim, izlaz iz te situacije ne nalazi se u onom znamenitom
odgovoru Martina Heideggera na pitanje novinara Spiegela o opasnostima
tehnologije, kad je odgovorio: “Samo nas još jedan Bog može spasiti!”.
Odgovori i rješenja za mnoge naše današnje probleme – od klimatskih
promjena do samog ljudskog rada koji već sad mogu elegantno obavljati
strojevi – nalaze se u samoj tehnologiji.
istovremeno označava i “lijek” i “otrov”. Nije Einstein odgovaran za
atomsku bombu kao što ni izum kotača nije odgovoran za automobilske
nesreće. Naravno da danas svjedočimo otuđenju kroz tehnološku sferu,
koja sve više uvjetuje način na koji mislimo, ali sve češće programira i
način na koji ćemo glasovati. Što je tzv. Cambridge Analytica skandal
ako ne tek dokaz da se nalazimo u dobu u kojemu će veliki biznis zajedno
s populistima pred-programirati i same izbore? Ako je komunizam bio
“Sovjeti plus elektrifikacija“, današnji tehnokapitalizam je “Silicon
Valley plus desnica”. Drugim riječima, Steve Bannon plus Robert Mercer
jednako Trump, odnosno Brexit. Ne samo da su svi naši podaci dostupni
megakompanijama koje, poput Marka Zuckerberga pred Europskim
parlamentom, izvrgavaju ruglu samu ideju demokracije; nego se nalazimo u
dobu u kojem umjetna inteligencija, virtualna realnost, “smart cities” i
hiperintegriranost u tehnosferu uvjetuju, hajdegerovski rečeno, sam
Bitak. Međutim, izlaz iz te situacije ne nalazi se u onom znamenitom
odgovoru Martina Heideggera na pitanje novinara Spiegela o opasnostima
tehnologije, kad je odgovorio: “Samo nas još jedan Bog može spasiti!”.
Odgovori i rješenja za mnoge naše današnje probleme – od klimatskih
promjena do samog ljudskog rada koji već sad mogu elegantno obavljati
strojevi – nalaze se u samoj tehnologiji.
Izvor express.hr