Za Dodika je poziv na učenje ezana urlikanje. Još
preciznije, Dodik u egzibicionističkom šou «Ćirilica», kod Milomira Marića
izjavi: «Nemoj mi puštati ozvučenja tamo,
da arlauče, jer ja naprosto nisam to. Zašto bi vi to činili i radili?»
Dodik
ne laže
Dakle, Milorad Dodik je rekao jednu istinu.
Boli njega stražnjica za povratnicima Bošnjacima u Banjaluci. Odistinski. I da,
dabome da je svjestan kako ih je u Banjaluci mizeran broj. Čak i sa
dijasporcima koji dolaze preko ljeta da obiđu kuće i nejač. Ezan, džamije,
Banjaluka, Republika Srpska. Ne ide nekako u istu rečenicu sve to.
Zapravo, opet istina – poziv na učenje ezana je
jedna velika neprijatnost mnogim stanovnicima Republike Srpske. To je onaj naučeni
ksenofobični štimung, sa početka devedesetih kada su džamije letjele u nebo.
Kada je prepolovljeni minaret bio znak raspoznavanja «srpskih zemalja».
I stoga Dodik kao arhipopulista ne govori
ništa što mu većinsko glasačko tijelo ne želi čuti. A džamija koja nije
spomenik, nego živući vjerski objekat, e to je ultimativna neprijatnost od koje
se diže kosa na glavi «svakom pravom Srbinu», po Dodikovom umu skrojenom.
I ne da Dodik ništa nije slagao glede sebe i svoje
izborne baze, nego je bio slikovito i
brutalno iskren. Možebitno je priča o kući vrijednoj 1,5 miliona KM, koju je
mujezinov glas devalvirao na 150 hiljada KM neistinita, ali je ultimativno
dobar pokazatelj gdje je trenutno Republika Srpska, još preciznije Banjaluka.
Tek mala ksenofobična prćija sa pokojom
džamijom, obnovljenom i na silu Boga pretvorenom u turistički objekat ispred
koje hodaju policajci zarad mira i bezbjednosti. A džamija je bilo 16. I sve
su minirane. I bošnjačko stanovništvo se većinom nije vratilo. I Dodik nakon
četvrt vijeka potpuno nekažnjeno može da priča kako je poziv na ezan urlikanje.
I ljudi su «istraumirani» jer se «odvrne to». I Dodik ne snosi nikakve
sankcije. I govor mržnje je tek izmišljena pravna kategorija. I ne, Međunarodna
zajednica neće intervenisati. I…
I tako bi mogli do besvijesti. Činjenica je da
Dodik komotno može kad hoće i koliko hoće. Može majorizirati čitav jedan narod
i vrijeđati njegove religijske osjećaje. Može se ne samo sprdati sa vjerskim
ritualom, nego i ubirati političke predizborne poene.
A to nam mnogo više govori o (ne)svjesti
narodnoj nego o Miloradu Dodiku. O njemu je svaki puta iznova i iznova sve već
rečeno.
Kako reći SNSD-ovim Bošnjacima u Vladi RS, npr. Alenu Šeraniću, ministru nauke
i tehnologije, ili Srebrenki Golić, potpredsjednici Vlade RS, da im iznad
kuće urliče njegov hodža koji poziva na ezan? Kako poslije ove Dodikove izjave
uopšte pogledati komšiji Bošnjaku u oči i reći mu, ma znate, to se ona naša
budala šalila? Nikako, je odgovor! Jer nema mnogo komšija Bošnjaka, jer su ovi u Vladi
tek ikebana u Dodikovom nacionalističkom bršljenu. I ono najgore, niko
stanovnike Republike Srpske odavno ne uči, životu i suživotu sa drugim i
drugačijim. A učiti se to mora, na žalost. Jer da ne mora prva bi Srpska
pravoslavna crkva i banjalučka crkvena opština osudile izjave Dodikove.
Ne bi se čekao Valentin Incko da izrazi
zabrinutost. Pa prvi bi se Banjalučani digli na noge protiv onoga koji se sprda
sa njihovim komšijama. Eh, pusti snovi. Nema ništa od toga. Tek par pojedinaca,
koji bi i ovako i onako ustali u odbranu ljudskosti. Ostalo je sve kalež
osrednjosti, mediokriteta i licemjera, koji onako sebi u bradu mantra, dobro je
Mile to i rekao, svaka mu čast, eno meni dijete od arlaukanja ne može zaspati.
To što podjednako ne spava od crkvenih zvona,
posve je druga dijalektika u Republici Srpskoj. Jer, to je valjda bogougodno
buđenje, za razliku od onog “teheranskog».
Djecu
ti nećemo oprostiti
E u toj sredini, u tom raskolu, u toj
šizofreniji odrastaju generacije mladih u Banjaluci i Republici Srpskoj. To su
ta dječica, ni kriva ni dužna što im je sjeme zla na silu posađeno, pa ili
bojažljivo bježaju od džamije ili je doživljavaju kao nesporni objekat zla.
A zarad koga? Zarad Milorada Dodika, koji ima
prijatelje Bošnjake, koji zna šta je uljuđen civilizacijski poredak stvari, a
koji je otrovao djecu zbog svoje guzice i političke moći što ga štiti od
zatvora i robije! Eto, tako, otrovao je djecu otrovnim izjavama u kojima je
aralukanje na ezan tek zadnja kap u bokalu mržnje. Otrovao je djecu doživotno i
to mu je najveći grijeh. Dok su njegova djeca gušala čari multikulturalizma u
bijelom svijetu, tuđu djecu je pretvorio u ksenofobično roblje, dok je malo
prije toga od njihovih roditelja načinio ekonomsko roblje.
I nije bio sam.
Za njegovog ideologa Rajka Vasića najbolji
genocid je ponovljeni genocid. A za Međunarodnu zajednicu sve ovo je bezbrižna
zajebancija.
Da, istina je da Doddik arlauče. Lupeta
gluposti za sve vaše pare. Potpuno nekažnjeno. Ali istina je isto tako i da se
svaki mutavi glas, koji se ne diže protiv ove varvarske Dodikove izjave ubraja
u Milin glas. Glas saveznika u kultrurocidu.
«Previše mi je to», pojašnjava Dodik na koncu
glede džamija i ezana.
Dodiče, previše nam je tebe. Za sva vremena!