Govor koji je Jürgen Habermas održao na uručenju Nemačko-francuske nagrade za novinarstvo u Berlinu, prvi put objavljen u Die Zeitu.
Kada sam završio gimnaziju na mojoj diplomi je pisalo šta želim da
postanem: Habermas želi da bude novinar, pisalo je. Kada sam počeo da
radim za podlistak o Gumersbahu u kelnskom dnevniku Kelner štatancajger, a i kasnije, kada sam pisao za rubriku o kulturi u Handelsblatu koju
je uređivao Adolf Frisé, stalno sam dobijao primedbe da je moj stil
pisanja previše komplikovan. Čak i vrlo ljubazni Karl Korn, koji me je
za vreme studija u Bonu žustro podsticao da vežbam, kasnije je promenio
mišljenje i rekao da bi možda trebalo da se držim akademske karijere.
Takve kritike dobijam i danas u pismima čitalaca, iako je, s obzirom na
moje godine, malo verovatno da ću se popraviti. Utoliko sam srećniji
zbog poziva generalnog direktora Radio-televizije Sarland da se kao
dobitnik Nemačko-francuske nagrade za novinarstvo pridružim uvaženim
prethodnicima kao što su Tomi Ungerer, Simone Veil i Jean Asselborn.
Asselborn i ja smo delili spremnost da o Evropi uvek govorimo s
krajnjom otvorenošću. S obzirom na pohvale mom radu koje su ovde
izrečene – radu koji se često diskvalifikuje kao oblik evro-romantizma –
nadam se da nećete zameriti ako danas, u doba dezintegracije našeg
kontinenta, jednostavno ponovim ono što sam često govorio o toj temi.
Uzdržaću se od komentarisanja simptomatičnih prigovora koji pristižu
iz Bavarije i sukoba koji je izazvao krizu vlade i tako potisnuo u drugi
plan jedan važniji problem – odsustvo saradnje u EU. Krivica leži pre
svega na zagovornicima evropskog projekta koji odbijaju da priznaju
sopstvene rezerve u pogledu Evrope kao prakse solidarnosti. Jean-Paul
Sartre je termin mauvaise foi (rđava vera) tumačio u elegantnoj kontradistinkciji prema terminu bonne foi (dobra vera). Svima nam je dobro poznata ta pritajena nelagoda. Nastupamo bona fide,
u dobroj veri, ali u trenucima refleksije osećamo tinjajuću sumnju u
konzistentnost uverenja koja tako odlučno zastupamo – kao da se na
nasipu na obali reke nalazi slabo mesto koje ostaje neopaženo ispod
struje naših argumenata. Imam utisak da je pojava Emmanuela Macrona na
evropskoj sceni otkrila takvo slabo mesto u predstavi o sebi kod onih
Nemaca koji su za vreme krize evra sami sebe tapšali po leđima, uvereni
da su najbolji Evropljani i da baš oni sve druge čuvaju od propasti.
Dozvolite da dodam da imputiranje takve mauvaise foi ne
implicira moralni prigovor. Ljudi koji pate od te boljke nisu jedini
krivci, ali ne mogu se ni sasvim osloboditi krivice za propadanje
sistema uverenja koji trune iznutra. U tom pogledu, nemačka ljubav prema
Evropi je slična jednom drugačijem stanju uma koje je u 11. veku bilo
rašireno među pripadnicima monaškog reda cistercita. Obuzeti sumnjom
monasi su padali u stanje melanholične letargije. To stanje, opisano kao
„acedija“, nije kažnjavano kao greh, jer nikada nije prelazilo
kognitivni prag eksplicitne jeresi. S druge strane, ta „monaška bolest“
nije ispunjavala kliničke kriterijume za depresiju – što bi pogođene
oslobodilo svake krivice. Monasi nisu kažnjavani zbog acedije, ali se od
njih očekivalo da prihvate deo odgovornosti. Upravo to osciliranje i
zamagljivanje linija odgovornosti karakteriše i profani oblik mauvaise foi.
Naravno, brojni kritičari su tvrdili da su politike štednje na kojima
je Nemačka insistirala ne samo pogrešne, nego i da se iza fasade
vatrenih reči o solidarnosti kriju predrasude. Ali, zahvaljujući
angažovanju vodećih medija, vera Nemaca u nemačku solidarnost u doba
krize nije se dovodila u pitanje. Vizija altruistične uloge nemačke
vlade u energičnom upravljanju krizom i pružanju darežljive finansijske
pomoći prihvaćena je kao kredibilna. Zar nije sve vreme i dosledno
vodila računa o dobrobiti svih država članica – čak i onda kada je
bezuspešno pokušavala da Grčkoj pokaže vrata? Danas, pred neočekivanim
izazovima koje donosi radikalno promenjena globalna politička situacija,
pukotine na ugodnoj predstavi o sebi postaju vidljive. Kao primer
navodim nedavno objavljeni uvodnik o onoj zloglasnoj noći od pre
nekoliko godina kada je francuski predsednik pred zoru uspeo da ubedi
kancelarku da odustane od izbacivanja Grčke iz evropske monetarne unije.
Tek danas, tri godine kasnije, uvek odmerena Cerstin Gammelin je dobila
priliku da prikaže najnižu tačku našeg nesputanog nacionalnog ekonomskog egoizma (Süddeutsche Zeitung od 21. juna 2018).
Stara Zapadna Nemačka je Nemcima davala uverljive razloge da sebe
vide kao dobre Evropljane. Ti razlozi proizlaze iz vojnog i moralnog
poraza zemlje – a ipak, oni nisu bili sasvim očevidni. Po mom mišljenju,
novu vrstu predstave Nemaca o sebi proizvela je i održala promena u
mentalitetu i pomeranje ka slavljenoj normalnosti ponovo ujedinjene
nacionalne države posle 1989/90. Konačno, tokom bankarske krize i krize
državnog duga, u kakofoniji kontradiktornih narativa o krizi u
različitim državama, prihvaćena slika je učvršćena i produbljena –
toliko da je poprimila svojstva mauvaise foi. Izvor truleži u
samozavaravanju kojem pribegavamo u dobroj veri jeste naše nepoverenje u
spremnost drugih država da sarađuju – naročito onih na jugu Evrope.
Ako pažljivo slušate nemačku kancelarku, primetićete zanimljivo
korišćenje reči „lojalnost“ i „solidarnost“. Kada se nedavno pojavila u
emisiji Anne Will, Angela Merkel je zahtevala zajedničko delovanje u
sprovođenju politika koje se tiču azilanata i u tarifnom sukobu sa SAD, i
u tom kontekstu pozvala na lojalnost EU partnera. Lojalnost je obično
ono što šef očekuje od zaposlenih. Zajedničko političko delovanje
zahteva solidarnost, a ne lojalnost. Zavisno od trenutne konstelacije
interesa, nekada jedni a nekada drugi sopstvene interese podređuju
interesima celine. Kada su u pitanju azilanti, na primer, jasno je da
nisu sve zemlje jednako pogođene migracijom – zahvaljujući, između
ostalog, geografskom položaju – kao i da ne raspolažu istim kapacitetima
za prijem migranata. Drugi primer su tarife na uvoz automobila koje
najavljuje Amerika, a koje bi neke zemlje, u ovom slučaju Nemačku,
pogodile teže nego neke druge. U takvim situacijama zajedničko političko
delovanje znači da će jedna strana uzeti u obzir interese drugih strana
i preuzeti deo odgovornosti za zajednički usvojene političke odluke.
Nemački interes je u oba slučaja očigledan, baš kao i u insistiranju na
zajedničkoj spoljnoj politici.
Činjenica da kancelarka u takvom kontekstu bira da govori o
„lojalnosti“ verovatno je posledica toga što je reč „solidarnost“
godinama koristila u jednom drugačijem, isključivo ekonomskom kontekstu.
„Solidarnost u zamenu za odgovorno ponašanje svake od zemalja“ je
eufemistički slogan koji je ušao u opticaj za vreme krize kao opis
uslova nametnutih primaocima kredita. Ovde pokušavam da ukažem na
uslovno redefinisanje reči solidarnost: to je semantička tačka pucanja
posle koje se ukazuju pukotine na uverenju Nemaca da su najbolji
Evropljani. Uprkos galami o novčanim transferima, koji se nikada nisu
dogodili, pažnju javnosti sve više privlače nedostatak legitimnosti i
problematični efekti budžetskih ograničenja koja sputavaju investicije,
kao i reforme tržišta rada koje su čitavu generaciju ostavile bez posla.
„Solidarnost“ je reč kojom se opisuje odnos uzajamnog poverenja dva
aktera koji su slobodnom voljom postali deo istog političkog projekta.
Solidarnost nije milostinja, i svakako nije uslovljavanje u korist
jednog od aktera. Oni koji zaista praktikuju solidarnost spremni su da
prihvate kratkoročne gubitke radi dugoročnog interesa, uz saznanje da bi
se i drugi ponašali isto u sličnoj situaciji. Recipročno poverenje – u
ovom slučaju poverenje koje prelazi državne granice – jednako je važno
kao i dugoročni interes. Upravo poverenje premošćuje onaj vremenski
razmak do trenutka uzvraćanja usluge, iako je neizvesno kada će se i da
li će se to uopšte dogoditi. Postavljanje prinudnih i rigidnih uslova za
pružanje takozvane solidarne pomoći jasno ukazuje na nedostatak
fundamentalnog poverenja – kao i na šupljinu u našoj predstavi o sebi
kao o dobrim Evropljanima.
U međuvremenu, u pregovorima o Macronovim predlozima za reforme,
Nemačka i druge povezane zemlje donatori ponovo oklevaju da
nefunkcionalnu monetarnu uniju transformišu u političku Evro Uniju.
Potrebno je ne samo da se demokratska evrozona učini „neprobojnom“ za
spekulacije – stvaranjem bankarske unije, uvođenjem odgovarajućih
procedura za slučajeve nesolventnosti, zajedničkog sistema osiguranja
depozita i monetarnog fonda na nivou EU – već i da se razviju dovoljne
kompetencije i odvoje budžetska sredstva neophodna da se spreči dalje
ekonomsko i socijalno udaljavanje država članica. U pitanju nije samo
fiskalna stabilizacija, već konvergencija – kredibilna politička namera
ekonomski i politički najsnažnijih država članica da ispune prekršeno
obećanje konvergentnog ekonomskog razvoja.
Desni populizam se hrani antiimigrantskim predrasudama i strahom od
modernizacije koji je obuzeo srednju klasu, ali simptomi nisu isto što i
bolest. Skriveni uzrok političke regresije je opipljivo razočarenje
usled otkrića da EU u svom sadašnjem stanju ne poseduje političku
efikasnost potrebnu da se zaustave trendovi rasta nejednakosti unutar i
između zemalja članica. Desni populizam ima najviše koristi od raširenog
utiska da u EU nema političke volje da se EU učini politički
efikasnom tvorevinom. Jezgro Evrope koje se danas raspada moglo bi
postati – u obliku efikasne Evro Unije – jedina zamisliva sila sposobna
da spreči dalje rušenje našeg često prizivanog društvenog modela. U svom
sadašnjem stanju, unija će samo ubrzati tu opasnu destabilizaciju.
Uzrok ubrzavanja trampovske razgradnje Evrope je sve naglašenije – i
sasvim realistično – shvatanje stanovnika Evrope da nema kredibilne
političke volje da se izađe iz te razorne spirale. Umesto toga,
političke elite su usisane u strašljivi oportunizam osluškivanja
rezultata anketa i kratkoročnog održavanja na vlasti. Odsustvo hrabrosti
da se formuliše bar jedna sopstvena ideja za koju treba pridobiti
većinu je još paradoksalnija zato što većina spremna da pokaže
solidarnost već postoji. Verujem da političke elite – pre svega
predvodnici socijaldemokratskih partija – potcenjuju spremnost svojih
glasača da se angažuju u projektima koji prevazilaze njihove uske
interese. Činjenica da takav stav nije samo odraz neostvarenih
filozofskih ideala može se videti iz poslednjih rezultata koje je
objavila istraživačka grupa Jürgena Gerhardsa, koja već godinama izvodi
obuhvatna i inteligentna uporedna istraživanja o solidarnosti u 13
zemalja članica. Pronašli su ne samo indikatore zajedničkog evropskog
identiteta kao različitog od nacionalnog identiteta, nego i neočekivano
visoku spremnost da se podrže evropske politike koje bi podrazumevale
redistribuciju preko državnih granica.
Italijanska kriza je možda poslednja prilika da se razmisli o
opscenosti monetarne unije koja nameće strog sistem pravila koja koriste
najsnažnijim državama članicama i odbija da istovremeno otvori prostor
za zajedničko političko delovanje na evropskom nivou. Zato prvi mali
korak ka formiranju budžeta evrozone koji je Macron uspeo da izdejstvuje
ima veliki simbolički značaj. Činjenica da nemačka vlada, koja je sada
saterana uz zid, zahteva ustupke za svaki sićušni korak ka integraciji
je smešna. Ne shvatam kako nemačka vlada može verovati da će uspeti da
kod partnera isposluje sporazume o pitanjima koja su joj važna – kao što
su politika prema izbeglicama, spoljna politika i spoljna trgovina –
dok istovremeno odbija dalji politički razvoj evra, što je projekat od
najvećeg značaja.
Nemačka vlada gura glavu u pesak, dok francuski predsednik jasno
pokazuje da želi da učini Evropu važnim globalnim akterom u borbi za
jedan liberalan i pravičniji svetski poredak. Komentari u nemačkim
medijima o nedavno postignutom kompromisu između Macrona i Angele Merkel
takođe navode na pogrešan put i tumače njeno prihvatanje budžeta za
evrozonu kao politički poen koji je bio potreban Macronu, uslovljen
prihvatanjem njenog plana za azilante. Takav prikaz događaja zanemaruje
činjenicu da je Macron učinio prvi korak ka planu koji daleko nadilazi
interese samo jedne zemlje, dok se Angela Merkel bori samo za politički
opstanak. Macron je s pravom izložen kritikama u svojoj zemlji zbog
socijalno neuravnotežene prirode svojih reformi, ali on ima veliku
prednost u odnosu na ostale evropske lidere jer svaki aktuelni problem
posmatra iz znatno šire perspektive, pa otuda nije osuđen na prosto
reagovanje na dnevne događaje. On ima dovoljno hrabrosti da oblikuje politiku.
A njen uspeh opovrgava sociološku tvrdnju da složenost našeg društva
dozvoljava samo onaj stil upravljanja koji je usko fokusiran na
izbegavanje sukoba.
U osvrtanju na večno uzdizanje i propadanje imperija od antičkih
vremena često zaboravljamo na jedinstvenost i neponovljivost situacije u
kojoj se danas nalazimo. Iako nastavlja da se integriše, globalno
društvo ostaje politički fragmentirano. Taj manjak politike stvara
utisak da se približavamo pragu pred kojim ljudi širom sveta uplašeno
zastaju i uzmiču. Ovde mislim na prag nadnacionalnih, a ipak
demokratskih oblika političke integracije koji od glasača zahtevaju da
pre glasanja uzmu u obzir perspektive svih građana, čak i s druge strane
državnih granica. Zagovornici političkog realizma, koji prema takvim
idejama osećaju samo prezir, često zaboravljaju da i njihova teorija ima
korene u Hladnom ratu i sukobu dva racionalna aktera. Gde je
racionalnost u današnjoj političkoj areni? Istorijski posmatrano,
okasneli korak ka efikasnoj Evro Uniji zahtevao bi krivu učenja kroz
koju smo jednom već prošli sa razvojem nacionalne svesti u 19. veku. Ni
tada se svest o nacionalnoj pripadnosti koja nadilazi okvire sela, grada
i regiona nije razvijala „prirodno“ i sama od sebe. Nacionalne
identitete su proračunato gradile vodeće elite prilagođavajući
zajedničku svest stanovništva već postojećim i širim funkcionanim
kontekstima modernih teritorijalnih država i nacionalnih ekonomija.
Danas su stanovnici nacionalnih država nadjačani funkcionalnim
imperativima globalnog kapitalizma koji pokreću neregulisana finansijska
tržišta i koji ostaje van političke kontrole. Uplašeno povlačenje u
okvire državnih granica nije ispravan odgovor na taj izazov.
Die Zeit, 06.07.2018.
Preveo na engleski Charles Hawley
Social Europe, 13.07.2018.
Preveo na srpski Đorđe Tomić