„Mislim da ste povrijedili sve članke Poslovnika Hrvatskog sabora jer
niste čestitali najveći uspjeh hrvatskog sporta. U ime kolega i
kolegica, mislim da smo sjednicu trebali početi sa čestitanjem.“
Tim se riječima parlamentarni zastupnik HDZ-a Ivan Šuker obratio
potpredsjedniku Sabora Furiju Radinu koji je vodio jučerašnje zasjedanje
najvišega tijela vlasti. Radin je pokušao duhovitošću kamuflirati
skrušenost. Rekao je:
„Ja sam prvi među jednakima. Drago mi je da ste vi kao jednaki među
jednakima na to podsjetili. I ne samo što čestitam hrvatskoj
reprezentaciji za ogroman uspjeh, nego molim i vas da ih uzmete kao
uzor.“
Tko zna kakva se kombinacija košmara i straha na nekoliko sekundi
zakuhala u glavi manjinskoga zastupnika, pogotovo kada su se salom
zavijorili svečani termini – „hrvatski sport“, „Hrvatski sabor“,
„hrvatski nogomet“… Mudrije mu je pokazati se prikladno priključenim: em
je Talijan, em bi se htio vratiti doma bez šavova na čelu.
Da je Furio Radin kojim slučajem reagirao drugačije, da je zastupniku
Šukeru na primjer rekao: „Daj, Ivane, nemoj me zajebavati!“, ili:
„Nismo na tribinama, pobogu, nego u parlamentu!“, ili čak: „Oprostite,
kolega, ali moje navijačke simpatije sinoć su bile na strani Engleza!“,
vrlo je vjerojatno da bi u visokome zakonodavnom tijelu potekla
izdajnička krv.
Zbog pomanjkanja diplomatskog talenta, mnogo lošije od Radina prošao
je sveprisutni javni mislilac Žarko Puhovski. Nakon što je uoči
polufinalne utakmice u razgovoru s novinarom Zoranom Šprajcom u emisiji
„RTL Direkt“ sasvim razložno konstatirao da „oko reprezentacije imamo
nacionalistički naboj“, da „imamo reprezentaciju koja nastupa kao
reprezentacija HDZ-a, a ne Hrvatske, jer pozdravljaju himnu na način na
koji je pozdravljaju članovi HDZ-a“, te da „niz desničarskih portala
zadnjih dana ističe kako Hrvatska jedina ima pravu reprezentaciju jer
ima samo bijele igrače“, niz desničarskih portala otvorio je pravedničku
baražnu vatru, mada ni mainstream mediji nisu zaostajali.
Kolumnistica Jutarnjeg lista, recimo, podsjetila je Puhovskog da
nogometaši igraju za Hrvatsku, a ne za Partiju.
Narod.hr, pak, zasjekao je mnogo dublje: loš navijač optužen je da je
bio jedan od krunskih svjedoka na suđenju hrvatskim rodoljubima 1972.
godine, da je „slao kolege na robiju“, da je prokleti Jugoslaven koji je
osnivao zloglasni UJDI, da je bio u bliskim odnosima s Vojislavom
Koštunicom, da je kao član HHO-a rovario protiv Hrvatske, da je
svjedočio protiv hrvatskih heroja pred Haškim sudom i tom prilikom
pljuvao po Oluji… Mislilac Puhovski, uglavnom, nije napadnut kao netko
tko eventualno pogrešno misli, već kao okorjeli neprijatelj Hrvatske,
čija razmatranja o nogometnoj reprezentaciji – ponajprije stoga što
zvuče neumjesno objektivno – imaju nedvosmislen protudržavni naboj.
S nešto manje intenziteta isti je portal nalupao i sociologa Dražena
Lalića, makar se ovaj, prepun prigodne snishodljivosti, u razgovoru za
Hinu ubio od dokazivanja da atmosfera oko reprezentacije ni po čemu
„nije nacionalistička“, da je u tom pogledu raspoloženje u timu
„pluralno“, što „odgovara pluralnosti hrvatskoga društva“, pa ni dlanovi
na prsima kod intoniranja himne ne smiju biti korišteni za zlonamjerne
komentare. Iskopali su mu – avaj – tekst objavljen prije godinu dana u
Večernjem listu gdje je Lalić tvrdio kako su „desničari isforsirali
držanje ruke na srcu pri izvođenju himne producirano kao ‘izraz narodne
duše’“, što ne samo da je netočno, već je i neoprostivo.
Prešlo se zatim i na susjede, te je za beogradskoga sportskog
novinara Milojka Pantića – nakon njegove opservacije o tome kako
balkanski političari na sportskome polju obično njeguju „plitkoumni
populistički nacionalizam“ i kako nije moguće zamisliti modernoga
europskog državnika koji „ulazi u svlačionicu i grli i ljubi oznojene
sportaše“ (kao što je to nakon utakmice s Danskom učinila Kolinda Grabar
Kitarović) – ustanovljeno da je „za vrijeme Miloševićevog zločinačkog
režima bio važna faca režimske utvrde, dakle, RTS-a“. Osim toga, navija
za „Crvenu zvezdu“ i „rado se druži sa Vukom Draškovićem“.
Direktno.hr, opet, fokusirao se na Vesnu Pusić koja u svojoj čestitci
nogometašima na Twitteru, prema sudu komentatorice portala, nije
iskazala dovoljnu dozu oduševljenja. „U danima kad Hrvatsku ne
glorificiraju samo Hrvati, nego nas respektira i veliča cijeli svijet,
bivša ministrica vanjskih poslova RH još uvijek ima potrebu ograditi se
od činjenice da čak i ona pokazuje znakove veselja zbog veličanstvenog
uspjeha Hrvatske u Rusiji“. Normalna stvar, jer ista je „poznata po
izjavi o agresiji Hrvatske na BiH“.
I tako. Uz buku petardi, sirena, navijačkih urlika i Thompsonovih
refrena čuje se sve glasnije karakteristično struganje. Intenzivno se
oštre noževi za one koji u ovim danima ponosa i slave „ne mogu obuzdati
svoju zajedljivost“.
Dan nakon pobjede protiv Engleske najtiražniji dnevni list na
naslovnoj stranici objavljuje golemi (logički nejasan, ali svima
razumljiv) naslov: „Mi smo Hrvati!“ Kolumnistica dnevnika poziva
hrvatske navijače da se „maksimalno vesele“, jer – dodaje zlokobno,
valjda i škripeći zubima – „neki to naprosto ne mogu“. Na jutarnju
sjednicu Vlade ministri dolaze odjeveni u karirane majice. Furio Radin u
obližnjem parlamentu u zadnji čas spašava živu glavu…
Opći manjak osjećaja za realnost nezagriženima ulijeva strah u kosti.
Donedavno spokojni građani koji o sportu pojma nemaju na brzinu uče
pravila nogometne igre. Grozničavo memoriraju imena fudbalskih velikana.
Panično ulijeću u najbliže dućane kupiti štogod kockasto. Nacionalni
trijumf je tako veličanstven da nitko nema pravo na zločin nepripadanja.
Društvo se dijeli na navijače i četnike, s tim što se ovi drugi broje
u promilima promila. Nije isključeno da će dobrovoljačke patrole
sljedećih dana kružiti ulicama i kontrolirati širinu sretnih osmijeha na
licima prolaznika.
Usudiš li se o hrvatskoj nogometnoj „repki“ kazati bilo što osim
hvalospjeva – nadrljao si. Usudiš li se o hrvatskoj nogometnoj „repki“
ne kazati ništa – nadrljao si. Tko ne slavi „vatrene“, gorjet će na
lomači.
Euforija po uhodanoj šemi poprima konture hajke; slavljenička ekstaza
hrli prema harangi. Jedan od slađih elemenata pobjede je sloboda lova
na izdajnike. Skeptični su nepoželjni. Indiferentni još i više. Poročan
je svatko tko se ne odaje frenetičnome navijaštvu. Tko remeti bajku,
jebat ćemo mu majku!
U punome su pogonu sva sredstva javnog uniformiranja. Političari u
kariranim dresovima, novinari u kariranim dresovima, akademici u
kariranim dresovima, Radin u kariranom znoju, svi proslavljaju princip
nacionalnog zajedništva: građane dresirati, izrode adresirati.
Kolektivni odnos prema hrvatskome nogometnom uspjehu replika je
kolektivnog odnosa prema tzv. domovinskom ratu: uspostavljena je
svetinja, a oni koji je dolično ne štuju svrstavaju se u neprijatelje
koje valja uništiti. Hrvati su, bez izuzetka, dužni pasti na koljena od
ushićenja. „Naši momci“ s ruskih nogometnih travnjaka izjednačeni su s
„našim momcima“ iz legendarnih ratnih postrojbi – dirneš li u njih,
svakog si iskrenog rodoljuba zlikovački ranio u srce, državotvorni organ
koji kuca samo za domovinu.
Reporter Hrvatske televizije Edi Škovrlj ne libi se to dodatno
naglasiti. U izvještaju s navijačkoga slavlja u Zadru za nedjelju
najavljuje „Oluju svih oluja“. Nakon nekoliko uvrijeđenih reakcija iz
Srbije – i nijedne iz Hrvatske – portal koji je iskasapio Žarka
Puhovskog zazveckao je naslovom: „Zar smo došli do toga da se više ni
Oluja ne smije spomenuti na HRT-u?!“
Sve je dakle spremno za nedjeljno finale. Na snazi je pravilo: tko
nije u kvadratićima, bit će u komadićima! Ili si pod zastavom, ili si
pod istragom!
Poželimo stoga, sigurnosti radi, da se „naši momci“ vrate iz daleke
Rusije s titulom svjetskih prvaka. Histeriju pišu pobjednici.