Uticajni deo srpske intelektualne elite poziva da se kosovsko pitanje
zamrzne. Vlast to kao nikako ne želi, ali to suštinski radi. Zašto je
toliko važno da se Kosovo zamrzne, da živimo večni Vidovdan? I šta to, u
stvari, zamrzavamo?
Na to poslednje pitanje imam bar tri odgovora:
1. Zamrzavamo poraz
Verovatno se i vama dešavalo da vas stranci pitaju dal’ smo mi Srbi
naludi pa slavimo taj poraz iz 1389. i šta to s nama nije u redu? To
pitanje zahteva stvarno ozbiljan odgovor, zasnovan na teoriji kulture
sećanja. Odnosno, ako su za istoriju važne pobede i heroji, za sećanje
su važni porazi i žrtve. Poraz stvara empatiju sa slabijim, poraženi je
moralno superioran, žrtvi je sve oprošteno, ona ne može biti kriva.
Pozicija žrtve moralno pere sve naredne postupke, ona je besplatna
indulgencija za budućnost. Poraz je politički daleko unosniji od pobede,
čist benefit, reklo bi se danas. Na njemu se može graditi revanšizam,
on je mobilišući faktor, homogenizuje naciju, jača kolektivni strah i
anksioznost kao važne pokretačke sile za neki budući rat. Zbog toga
danas mnogi intelektualci i istoričari upozoravaju na opasnost od mode
samoviktimizacije. Pa tako dok Amos Oz govori
o tome da živimo „svetski šampionat za najveću žrtvu“, jedan od pionira
istraživanja mesta sećanja, francuski istoričar Pjer Nora, govori o
„tiraniji žrtava“.
Ali, postavlja se tu jedno potpitanje – zašto baš kosovski poraz?
Imamo mi i drugih izgubljenih bitaka za koje bismo se mogli emotivno
vezati. Imamo, na primer, bitku na Slivnici, u kojoj je Bugarska
neprijatno porazila srpsku vojsku 1885. godine. Taj poraz inspirisao je
generacije, podstrekivao na obračun. Danas je, međutim, ta bitka skoro
potpuno zaboravljena. Šta bi tome bio razlog? Možda uspešni revanš? Ono
kad se 1913. pevalo „Za Slivnicu Bregalnicu“ i kad je izgledalo da su
tim Drugim balkanskim ratom računi s Bugarskom raščišćeni?
To nekako nije dovoljno, čini se da tu ima još nešto, da revanš nije
dovoljan za zaborav. To drugo mogla bi biti činjenica da su u srpskom
kolektivnom pamćenju Bugari prestali da igraju ulogu visoko rangiranog
neprijatelja. U svojoj knjizi U tradiciji nacionalizma
Olivera Milosavljević je pokazala kako su se, posle stvaranja
jugoslovenske kraljevine, negativni stereotipi o Bugarima „prebacili“ na
Hrvate, koji su od tada dobili prestižno mesto na top listi
neprijatelja. Zato izlazim s pretpostavkom da je i Slivnica zaboravljena
zato što su Bugari izgubili svoje počasno mesto omiljenog negativca.
Da li nam ova vežbica s pamćenjem i zaboravljanjem pomaže da bolje
razumemo dugo trajanje traume iz 1389? Pomaže, ako se složimo da
prilikom izbora šta ćemo pamtiti iz prošlosti ključnu ulogu igra pitanje
ko je idealni neprijatelj? Ako se složimo da u centar proizvodnje
sećanja stavimo neprijatelja, onda se postavlja pitanje u čemu je draž
Turaka kao neprijatelja koji vekovima održavaju „kosovski plam“,
nesmanjenu strast ka čuvanju upravo Kosovske bitke na mestu bitke br. 1?
Jer, ako je do revanša, Turcima je vraćeno i mnogo više puta nego
Bugarima. Od srpskih ustanaka, preko ostvarene državne autonomije, pa
nezavisnosti, do balkanskih ratova… A i dalje su neprijatelji. Dakle,
nije stvar u revanšu. Stvar je u Turcima.
2. Zamrzavamo Turke
Turci su ključni sastojak srpske istorijske svesti. Pad Srbije pod
Turke (doduše malo ko zna kad se to stvarno dogodilo) je orijentir u
vremenu, granica između stare i nove ere. To je i iracionalno rešenje za
nagomilane probleme. Turci su rešenje za sve. Ulice su prljave zbog tih
500 godina; nemamo demokratske tradicije zbog tog nesrećnog nasleđa;
toaleti su zapušteni zbog tog jarma… To je naše kolektivno „nesrećno
detinjstvo“, trauma koja dalje oslobađa od svake odgovornosti. To stanje
se uzima kao zauvek dato, nepromenljivo. Kad bismo ostali bez „Turaka“,
ostali bismo sami sa sobom. Morali bismo da se preispitamo, zamislimo,
odrastemo, sazrimo, promenimo se. Jer, „Turci“ su opravdanje, alibi,
objašnjenje za sve propuste i promašaje.
Turci su idealni „drugi“. Ona obrnuta slika u ogledalu, prema kojoj
mi izgledamo uspešniji, pametniji, evropskiji, uredniji, demokratskiji,
napredniji, razvijeniji, superiorni. E, tu smo. Superiorni. Slika
zaostale Turske je, bez obzira na sasvim suprotnu istorijsku realnost,
ta nasušna identitetska potreba, dajdžest način da mi od nekoga
ispadnemo bolji. U tu orijentalističku konstrukciju povremeno pripustimo
i Albance (s tog istog Kosova), jer nam i oni, u isfantaziranoj podeli
na bolje i gore narode, garantuju tako nasušno potreban osećaj
„razvijenije vrste“. Ili makar one kojoj su otpali repovi (samo da
podsetim na rečenicu značajnog srpskog političara i lekara Vladana
Đorđevića: „jedino među Arnautima izgleda kao da je i u XIX veku živeo
još po koji repat čovek“). Zbog toga ne možemo preboleti Kosovsku bitku,
zaboraviti Turke i skinuti ih se prestola omiljenih neprijatelja,
pomiriti se s Albancima. Jer, u odnosu na koga ćemo onda biti bolji?
Odatle jednačina koju čine omiljeni neprijatelji: Turci plus Albanci
jednako je Kosovo.
3. Zamrzavamo Kosovo
I, na kraju, ključno pitanje – zašto se svi toliko trude da zamrznu
Kosovo? Zašto je važno da se tu nipošto ništa ne promeni. Tačnije, da se
ne prizna da se tu promenilo sve. Knjiga Ivana Čolovića Smrt na Kosovu polju
pokazuje da se pričom o toj bici manipuliše već 629 godina, da su svi
režimi i sve ideologije uspeli da u tom događaju nađu idealan prostor za
manipulacije, da su baš u toj bici utemeljeni svi istorijski narativi,
da su međusobno sasvim suprotni politički ciljevi zasnovani na toj
priči. Čolović pokazuje da je tako bilo od prvih vesti o tome šta se
uopšte dogodilo tog Vidovdana 1389, od informacije koju je bosanski
kralj Tvrtko poslao Firentincima, obaveštavajući ih da je on na tom
polju pobedio. Tako je i svaka sledeće priča o Bici bila podesna za
politički marketing. To se posebno odnosi na 19. vek kada priče o
Kosovskoj bici postaju temelj ideje o obnovi carstva i stvaranju velike
srpske države. Ali, na toj priči zasnivala se i sasvim suprotna,
jugoslovenska ideja. Tako je Ivan Meštrović, kako je Čolović našao,
objašnjavajući svoj nacrt Vidovdanskog hrama na Gazimestanu, rekao: „Svi
jugoslovenski mučenici od Kosova do danas i sav jugoslovenski narod
jesu vojnici cara Lazara. On neprekidno vlada u duši jugoslovenskog
naroda“.
Pa i sve su strane u Drugom svetskom ratu imale svoje kosovske
reminiscencije. Nedić je kralja i vladu u Londonu nazivao Brankovićima,
dok su partizani, nakon smrti Ratka Mitrovića, pevali ovako:
„O Jelice jel ti žao
Ratka druga što je pao
Ratka druga Mitrovića
Tog heroja Obilića“
I, ne zaboravimo da je socijalistička Jugoslavija podigla jedini
spomenik na Gazimestanu, onaj s čijih je stepenica Milošević krenuo u
rat protiv Jugoslavije. Dakle, radi se o idealnoj priči, rastegljivoj do
te mere da može postati potporni stub svakoj vlasti i svakoj
ideologiji. Ona je idealna i zbog svega što je u ovom tekstu navedeno –
zbog poraza, žrtava, Turaka, Albanaca… I zato mora da ostane zamrznuta. I
zato Kosovsko pitanje ne može da se reši.
Jer, šta bi se desilo kada bismo se suočili s tim porazom iz 1389?
Morali bismo da izađemo iz tople utrobe samoviktimizacije i da se
pokrenemo. Kako završiti priču o 500 godina turskog jarma? Morali bismo
da se suočimo sa samima sobom i svim propuštenim prilikama. „Odmrznuti“
Kosovo značilo bi suočiti se i s godinom 1999, ali i sa svim prethodnim
godinama – s 1987, 1989, 1991, 1992, 1995, 1998…
Pokrenuti se i suočiti se sa sobom značilo bi promeniti razumevanje
vremena. Jer, svi naši režimi podržavaju epsko razumevanje vremena, to
vreme u kome svi živimo zajedno, preci i potomci. Vreme u kome se ne
menja ništa, osim večnog vraćanja istog. Istorija se tu razume kao
sudbina, viša sila, na koju ljudi nemaju uticaja. Takav zatvoreni
koncept vremena temelj je svakog zatvorenog društva i najčvršća osnova
svih naših autoritarnih poredaka. Svaka vlast voli da se utemelji u
ideji da je ona tu na sudbinskom, „višem“, zadatku i da će tu večno
ostati. Zamrznuta sa kosovskim junacima, sjedinjena s njima. I
oslobođena svake odgovornosti.
Eto, to znači „zamrznuto Kosovo“. Mi nismo zamrznuti u 2008, ni u
1999. Mi želimo da zamrznemo 28. jun 1389. I da tu sačekamo budućnost.
Budućnost, u kojoj će se stvoriti ti vekovima iščekivani uslovi, kada
ćemo se za sve naplatiti. I za poraz, i za žrtve, i za jaram. Kao da se u
međuvremenu ništa nije dogodilo, kao da se sve može vratiti u „zlatno
doba“, u imaginarne Nemanjiće, Dušanovo carstvo, kao da ćemo se opet
brčkati u tri mora. Po tom konceptu, budućnost treba da se nastavi tamo
gde je prošlost prekinuta na Vidovdan, pre 629 godina.
Zbog toga nema rešenja kosovskog pitanja. Kad bi se ono odmrzlo i
rešilo, sve bi se promenilo. Živeći u toj zamrznutooj prošlosti, u tom
večnom Vidovdanu, zamrzavamo sadašnjost. Da je ne bismo videli.