Često smo skloni zaboravljanju poezije, a pogotovo poezije koju je stvorila žena. Takva poezija je i ona koju je iznjedrila Anne Sexton,
američka pjesnikinja za koju je karakteristična poetika tzv.
confessional writing-a (ispovijedna poezija). Ovaj tip pisanja
pretpostavlja ispovijest u proznoj ili stihovnoj formi. Sa ispovijestima
susrećemo se još kod Svetog Augustina,
ali doba u kojem Sexton stvara daleko je od augustinovskog
ispovijedanja Bogu i samog veličanja Boga: u njenoj poeziji rijetko
nailazimo na aktualizaciju religiozne tematike. Anne Sexton je patila od
psihičkog poremećaja (u nekim biografijama stoji da je u pitanju bio
bipolarni poremećaj, dok u drugima piše kako se tačna dijagnoza ne zna).
U predgovoru zbirke pjesama koje je sastavila Maxine Kumin, piše kako je dr. Martin Orne
bio veliki podsticaj u pisanju poezije. Drugi savjet Sexton dobija od
svećenika, koji joj veli da je „Bog u njenom pisaćem stroju“. I Maxine
ovo navodi jer su upravo psihijatar i svećenik bili dvije važne figure u
životu mlade Anne Sexton, čije je savjete na kraju i prihvatila.
Biblioterapija se ispostavila uspješnom. Tako ona piše svoju prvu zbirkuTo Bedlam And Part Way Back (1960.),
prihvatajući mentalnu bolest kao važan dio svog života. Prvu pjesmu iz
te zbirke posvetila je upravo dr. Martinu, a na jednom mjestu kaže „Your
third eye moves among us and lights the separate boxes where we sleep
or cry“.
Zbirka All my pretty ones (1962.) dala nam je dublji uvid u pisanje ove američke autorice. U ovoj zbirci nalazi se pjesma The Starry Night, ali i The Abortion. Naime, u pjesmi The Abortion,
refren glasi „Somebody who should have been born is gone“. Pjesnikinja
nam priča o odlasku na jug, kojeg opisuje u skladu s onim zbog čega ide
tamo. Priroda kao da se poistovjećuje sa ženom koja će ugasiti jedan
život. Zanimljivo je kako preko prostorne organizacije i opozicija
sjever-jug dočarava stanje uma: „Returning north, even the sky grew
thin, like a high window looking nowhere“. Ispovijest je izrečena i
osjetimo kajanje zbog učinjenog. U drugoj pjesmi iz iste zbirke, u
pjesmi Housewife, Sexton piše o vrlo konkretnom mišljenju
muškaraca o ženama. Izdvojit ćemo dva stiha, koja više govore sama o
sebi nego bilo koji kritičar:
„Some women marry houses“.
*
U ovoj zbirci američka pjesnikinja se više približila pravom
confessional writing-u nego u prvoj zbirci. Razlog je jednostavan: u tih
nekoliko godina izdešavalo se mnogo toga što je pojačalo želju za
prenošenjem misli i osjećaja na papir. Treća zbirka je iz 1966. godine, i
u njoj nalazimo pjesme o smrti roditelja, ali izdvajamo pjesmu Consorting with angels. Na početku veli da je umorna od bivanja ženom, dok je najupečatljivija sljedeća slika:
*
Upravo u ovom naivnom negiranju pola
leži njena nadvremenost, njena ispovijest se kosi sa svim konvencijama
tadašnjeg američkog društva. Pisala je o abortusu, o doktoru koji joj je
pomagao, o braku sa čovjekom kojeg nije poznavala, s vremenom je počela
zalaziti u žensko pitanje, da bi ga na kraju savršeno ispoljila u ovoj
pjesmi. Preko religijskih motiva, prvog čovjeka i prve žene, ona svoj
umor prevazilazi i druguje sa Adamom i Evom.
Problematizirala je objektivizaciju žena, pa tako čitamo u pjesmi Self in 1958, nastaloj godinu dana prije pokušaja samoubistva:
*
U ovom priznanju akumulira se viđenje žene u XX stoljeću, koja trpi
štošta u životu, a još se skreće pažnja na njen pol i ograničenja koja
taj pol sa sobom nosi. Takva ispovijest nije egoistična; nije
iscrpljujuća unutar sebe: ona je primjenjiva i lična onoliko koliko teme
o kojima pjeva jesu aktualne. Uvijek fascinantna ženska sposobnost, pa i
hrabrost, da se u datom trenutku piše o temama kao što su abortus,
menstruacija ili masturbacija, a sve to kroz oči jedne žene, što će reći
da ovdje nema mjesta za androcentrizam. Možda i najveću pometnju
izazvala je pjesmom Menstruation at Forty. U njoj se spajaju
već obrađene teme ženskog pitanja, tjelesnosti, samoubistva i abortusa.
Preko odbijanja poređenja ženske utrobe sa satom i kalendarom, ona
razmišlja o svom rođendanu, i dolazi do zaključka da su sve te misli
proizvod PMS-a. Obje strofe započinje sa mišlju o sinu, sinu kojeg nije
rodila. U trećoj strofi doziva svoju smrt, planirajući kako da počini
samoubistvo. Za ovakav stvaralački čin možemo slobodno reći da je moćan
što zbog spajanja svih ovih tema, tako i zbog važnosti pisanja o njima.
Sexton nije šutjela, niti se iz njene poezije moralo naknadno
iščitavati, jer je sve ona sama priznala.
U grčkom jeziku postoji riječ koja označava književno predstavljanje vizuelne umjetnosti. Riječ je o ekfrazi.
Zajednički naslov Goghove slavne slike i pjesme koju piše Anne Sexton
priziva ekfrazu, ali u čitanju pjesme dolazimo do drugačijeg zaključka.
Na početku pjesme ona citira dio pisma Van Gogha njegovom bratu:
„Umjetnost je čovjek pripojen prirodi. Prirodi, stvarnosti, istini, ali
sa značenjem, koncepcijom, izrazom koje umjetnik iznosi na vidjelo i
daje im smisao, značenjem koje oslobađa, raspetljava, oplemenjuje,
osvjetljava…“ Kroz lupu ovakvog viđenja umjetnosti možemo posmatrati
sliku i pjesmu Zvjezdana noć, ili čak čitav opus ove
pjesnikinje. Kao i u nekoliko drugih radova, dominiraju slike žene i
želje za smrću. U prvoj strofi Sexton direktno opisuje sliku. Opisuje
drvo koje je centralno u Goghovoj kompoziciji slike. To drvo je
upoređeno sa ženom: Sexton vidi sebe na slici („Žena potopljena u vrelo
nebo“). Na kraju dvije strofe ponavlja se želja za smrću, koja kulminira
u trećoj strofi koja zvuči poput predaje od svega onoga što je
sačinjavalo njen život: abortus i njen ženski pol. Očigledno je da su
ove dvije crte njenog bića toliko okupirale um da je bilo nemoguće
pobjeći, čak ni kroz ispovijest u poeziji. Bila je samo žena, i samo to je mučilo.
Postoji
osjećaj koji rađa umjetnost, osjećaj koji se budi s pogledom na Goghovo
platno. Taj osjećaj tinja i u ljudima na drugom kraju svijetu,
drugačiji od onog što je bio u pjesnikinji Anne Sexton. Postavlja se
pitanje: šta je ona vidjela kod Gogha pa ju je to inspirisalo da napiše
pjesmu? Zamislimo se malo nad motivima koji se pojavljuju i na slici i u
pjesmi. Noć sama po sebi predstavlja mir, što Sexton opisuje kroz
stanje grada („Grad ne postoji“, „Grad je nijem“). Ponovno priroda
opisuje njeno stanje, jer je grad čovjekov „proizvod“, a zvijezde su dio
prirode koje žive – „ključaju“ po svojim pravilima. U drugoj strofi
živost prirode se pojačava: opisuje mjesec i zmiju, dva neobična i
nespojiva motiva. Njihova neobičnost uvećana je tim što mjesec „bubri u
okovima“, a zmija proždire zvijezde. Stvara se jedna nelagodna
atmosfera, a pjesnikinja u takvoj želi umrijeti. U posljednjoj strofi se
javlja prolaznost života kroz poređenje noći za zvijeri što juri: u
takvoj noći ova žena se želi rastati od svog života, rastati se od svega
kroz što je prolazila, jednom riječju, odustati od svega.
Zašto
je Anne Sexton pisala o ženskoj tjelesnosti? Da li je to pisanje bilo
samo pisanje radi ženske tjelesnosti ili je bilo nešto više od toga?
Teme koje su prisutne u njenim pjesmama otkrivaju nam da je ova
izvanredna pjesnikinja bila svjesna položaja žene u XX stoljeću. U
njenom slučaju, taj položaj biva otežanim zbog činjenice da je i
psihički oboljela osoba. Anne Sexton nije bila neka „prljava“ žena koja
je pisala o „prljavom“ ženskom tijelu i ženskim taktilnim emocijama ili
psihozama, kako su vjerovatno mnogi (muški) kritičari procijenjivali.
Reći ćemo da je ona bila odvažna žena XX vijeka, koja je kroz
biblioterapiju progovarala o onome o čemu su drugi šutjeli. Bez njene
bolesti ne bi bilo terapije i na koncu ne bi bilo njene poezije. Slika
poznatog Holanđanina učinila je da dođe do svojevrsnog amalgamiranja
poezije i slikarstva na način da riječ prestaje biti samo riječ; da boja
sa kista prestaje biti samo boja sa kista. Nijemi grad je Goghova
slika; to je nijema poezija koju je Sexton pretočila u riječi. Ona je
vidjela sebe na slici, vidjela je možda i slično iskustvo sa slikarom, i
stoga napisala pjesmu koja svojim imenom unosi nedoumice. Goghova Zvjezdana noć iznjedrila je još jednu ispovijest mučene žene koja je kroz svaki stih priznavala svoje misli.
Autorica: Ermina Ribić, Prometej.ba