Prikaz knjige Quinna
Slobodiana “Globalists: The end of empire and the birth of
neoliberalism / Globalisti: kraj imperije i rođenje neoliberalizma“,
Harvard University Press 2018
Godine 1907, pred raspad Austrougarske imperije, u Austriji su
održani prvi izbori sa univerzalnim pravom glasa za muškarce. Za neke je
ovo bio napredak, ali bilo je i onih koji su širenje glasačkog prava i
masovne demonstracije koje su do njega dovele videli kao pretnju. Taj
stav je zastupao konzervativni ekonomista Ludvig fon Mizes. „Budući da
im se niko nije suprotstavio“, pisao je Mizes, „socijaldemokrati su
zaveli ‘pravo ulice’“. Izbori i protesti su nagoveštavali novu i
zastrašujuću politiku u kojoj državna vlast ne potiče sa vrha već sa
dna. Kada je naredna tura masovnih protesta bila nasilno ugušena – a
desetine sindikalnih vođa ubijeno – Mizes je odahnuo: „Puč od petka je
pročistio vazduh kao oluja“.
Početkom 20. veka bilo je puno ljudi koji su narodni suverenitet
smatrali problemom koji zahteva hitno rešenje. U svetu svrgnutih
kraljevskih dinastija, formalna demokratija se činila neizbežnom, a
izbori su igrali značajnu ulogu u kanalisanju zahteva koji bi se inače
prelili na ulice. Ali zamisao da su građani preko svojih političkih
predstavnika najviši autoritet koji ima pravo da menja zakone, svojinska
prava i ugovore u javnom interesu –za mnoge je bila nepodnošljiva.
Vladavina naroda je na ovaj ili onaj način morala biti zauzdana.
Mizesovi tekstovi od pre jednog veka slični su govorima savremenih
evropskih konzervativaca poput predsednika nemačkog Bundestaga Volfganga
Šojblea. Socijalna država je nemoguća, kaže Mizes, preterani radnički
zahtevi za većim platama smanjuju mogućnosti zaposlenja, nekontrolisanu
državnu potrošnju bi kaznila finansijska tržišta, dok bi „engleski i
nemački radnici morali da se naviknu na nizak životni standard indijskih
‘kulija’ kako bi ostali konkurentni“.
Kvin Slobodijan u svojoj novoj knjizi tvrdi da sličnosti između
Mizesa tada i Šojblea danas nisu slučajne. One su proizvod koherentne
intelektualne tradicije neoliberalizma ili Ženevske škole. Njegova
knjiga Globalisti: kraj imperije i rođenje neoliberalizma izlaže „genealogiju misli koja povezuje svet neoliberalne ekonomske imaginacije od 1920-ih do 1990-ih“.
Ova knjiga odbacuje ideju o neodređenosti termina „neoliberalan“. Kao
što Slobodijan pedantno dokumentuje, njega još od 1920-ih koristi
konkretna grupa mislilaca i kreatora javnih politika, koje međusobno
povezuje zajednička politička vizija i mreža ličnih i profesionalnih
veza.
U kojoj meri je Ženevska škola zapravo oblikovala političke ishode,
nasuprot mogućnosti da ih je samo odražavala? Džon Majnard Kejnz je
pomalo umišljeno tvrdio da su „praktičari koji sebe smatraju imunima na
bilo kakve intelektualne uticaje obično zastupnici ideja nekog
prevaziđenog ekomiste… akademskog piskarala koga je pregazilo vreme“.
Nasuprot tome, Slobodijan nabraja 7 prelomnih momenata, 3 pre Drugog
svetskog rata, a 4 nakon njega, koji dokazuju postojanje neoliberalizma
kao koherentnog intelektualnog projekta veoma zastupljenog u krugovima
moći.
***
Priča počinje sa Mizesom, Fridrihom Hajekom i brojnim drugim manje
poznatim misliocima koji su se u početku okupljali u Beču, a zatim se
tokom 20-ih godina prošlog veka prebacili u različita međunarodna tela
sa centralama u Ženevi. Stožerna motivacija njihovog projekta bio je
problem demokratije. Za njih i njihove sponzore iz sveta biznisa ključno
pitanje je bilo kako održati hijerarhiju bogatstva i moći uprkos
širenju demokratije u nove geografske predele i oblasti života.
U početku je kao najopasniji činilac prepoznato ogranizovano
radništvo, a nakon Drugog svetskog rata tome su pridruženi pokreti za
dekolonizaciju i razvoj na globalnom Jugu. U oba slučaja, ljudi koji su
prethodno bili isključeni iz političkog procesa pokušavali su da se
konstituišu kao politički akteri i uspostave kontrolu nad delom
društvenog proizvoda – pritom se suprotstavljajući postojećim svojinskim
pravima. Kako je ogorčeno primetio britanski ekonomista Lajonel Robins,
„Rudnici rudarima!“ i „Papua Papuancima!“ su u stvari isti slogan.
Ako su vlasnici rudnika hteli da zadrže svoje rudnike, bilo je
neophodno preustrojiti politički sistem. Pasivni pristup države
svojinskim pravima više nije bio dovoljan. Kako je to formulisao
nemačko-švajcarski ekonomista Vilhelm Repke (jedna od centralnih figura
Slobodijanove knjige): „Ako želimo slobodno tržište, okvir pravila i
institucija mora biti jači i rigidniji. Laissez-faire – da, ali unutar okvira zadatog od strane uporne i vešte tržišne policije“.
Jedan od Slobodijanovih glavnih argumenata jeste da neoliberali nisu
bili ideolozi tržišta, u smislu uverenja da su privatno vlasništvo i
slobodna trgovina prirodni ljudski odnosi i da država prosto treba da im
se sklanja s puta. Ovo je možda bilo gledište ranih liberala, ali „ono
što je predstavljalo specifikum neoliberalnog projekta bilo je uverenje da odbrana svetske ekonomije mora biti… proaktivan projekat.“
Kako bi se „odbili napadi zastupnika preraspodele“ bila je neophodna
jaka država. Zanimljivo pitanje kojim se ova knjiga ne bavi glasi – u
kojoj meri je ovo zaista bila novina? Istoričari ranije faze razvoja
kapitalizma, poput Svena Bekerta u izvrsnoj knjizi Imperija pamuka / Empire of cotton (2014), naglašavaju neophodnost robusne mašinerije državnog nasilja za prvobitno uspostavljanje vladavine ugovora i svojine.
Ali Slobodijan je u pravu kada prepoznaje poziciju koja se proteže od
20-ih godina prošlog veka do danas, po kojoj demokratska država nije
pouzdan zaštitnik koncentrisane moći i privilegija privatne svojine. Ako
o pravima na materijalno bogatstvo i naš zajednički rad odlučujemo svi,
onda će raspodela prava teći u skladu sa zahtevima pravičnosti i
efikasnosti, pre nego u skladu sa naslednim titulama. Sredinom 20-og
veka dobar deo sveta je bio spreman da potvrdi završne reči Berhtovog Kavkaskog kruga kredom
(1948): „Ono čega ima pripašće onima koji su za to dobri… kočije dobrim
kočijašima, kako bi se njima dobro upravljalo; a dolina onima koji je
navodnjavaju, kako bi dobro rodila.“
Neoliberali su se suprotstavili ovoj tendenciji nudeći energičnu
odbranu svojinskih prava i prvenstvo zakona i procedura nad svesno
izabranim ishodima. Principi kojima su se rukovodili bili su zasnovani
na, kako bi rekao glavni ekonomista GATT-a (Opšteg ugovora o tarifama i
trgovini) Jan Tumlir, „nepoverenju u sposobnost modernih društava da
odlučuju o sopstvenim reformama i regulaciji.“
Ukratko, to su argumenti u službi interesa bogatih. Ženevska škola
bila je blisko povezana sa centrima poslovne i finansijske moći, a njeni
članovi su se kretali između univerziteta i lobističkih grupa poput
Međunarodne trgovinske komore. Zapravo, i sam termin „neoliberal“ skovao
je jedan francuski bankar 20-ih godina prošog veka. Ova veza sa
konkretnim potrebama sveta biznisa bila je jedna od najvećih prednosti
neoliberala, u intelektualnom i političkom smislu.
Ali projekat je bio širi od toga. Jedan od Slobodijanovih značajnih
uvida jeste i to da neoliberalni program nije bio samo još jedan potez u
borbi za preraspodelu, već pre svega ustanovljavanje poretka u kojem
raspodela uopšte nije političko pitanje. Kako bi novac i tržište mogli
poslužiti kao centralni organizacioni princip društva, oni moraju
izgledati prirodno – i samim tim izvan domena politike.
Za Hajeka (čija su gledišta po ovom pitanju jedan od Slobodijanovih 7
prelomnih momenata), najveću opasnost po tržišni poredak nije
predstavljao slom društvenih veza, već svesni napori da se ove veze
oblikuju na novi način. Opasnost koja ga je plašila u Slobodijanovoj
parafrazi „nije toliko bio zakon džungle, koliko zakon inženjera“. Hajek
i ostali neoliberali uporno su se suprotstavljali ekonomskim zahtevima
organizovanog radništva i dekolonizaciji Juga, ali ono protiv čega su se
zaista borili nije bila toliko preraspodela koliko „destruktivno
uverenje da globalna pravila treba prekrojiti u skladu sa društvenom
pravdom“.
Svojina i privilegije koje ona podrazumeva sigurni su jedino u svetu u
kojem se vladavina novca prihvata kao objektivna, neizbežna i izvojena
iz domena kolektivnog odlučivanja. Problem je u tome što konkretni
problemi često zahtevaju da vlade kontrolišu ekonomske ishode, na taj
način im oduzimajući auru objektivnih činjenica. Kada neprijatelj nadire
na granice ili kada nezaposleni radnici organizuju ulične pobune,
nijedna vlada ne pristaje na ekonomske ishode kao činjenice koje, poput
vremenskih prilika, izmiču njenoj kontroli.
Ali jednom kada se otvori Pandorina kutija svesnog upravljanja
ekonomijom, vlade će iskoristiti svoju novootkrivenu moć za mnoge druge
ciljeve. U demokratskoj državi, aparat za planiranje, razvijen zbog
ratne mobilizacije ili izlaženja na kraj sa ekonomskom krizom, lako se
može iskoristiti i u mnogo šire svrhe.
***
Do sredine 20. veka, barem u većim i bogatijim zemljama, vlade su se
osobodile finansijskih i ekonomskih stega koja su ih nekada
ograničavale. U SAD i drugim zemljama one su mogle da se zadužuju bez
ikakvih ograničenja uz kamate po sopstvenom izboru, kao i da bez straha
oporezuju privatne prihode i bogatstvo.
Ovakav razvoj događaja se u Slobodijanovoj knjizi pojavljuje samo
kroz iskrivljeno ogledalo protivničkih strahova – ali oni nisu bili bez
osnova. Neoliberali su razumeli da kontrolisane ekonomije koje su se
pojavile nakon Drugog svetskog rata više nisu bile ograničene strahom od
vlasnika obveznica i ćudljivih stranih investitora. I nije bilo nikakve
garancije da će one to ikada ponovo biti. Cilj nije bio toliko neki
konkretan ekonomski ishod, koliko svet u kojem će građani i kreatori
javnih politika doživljavati ekonomske ishode, kakvi god oni bili, kao
nešto izvan ljudske kontrole.
Kako sugeriše i sam naslov Slobodijanove knjige, glavni način
ostvarenja ovog cilja bio je pokušaj da se moć izmesti iz nacionalnog
domena koji je bio podložan demokratskoj politici. Pre Prvog svetskog
rata, veći deo evropskih država uključivao je značajne aristokratske i
monarihijske elemente koji su mogli da deluju kao protivteža
demokratskim zahtevima, ali su svi oni bili zbrisani ratom. Rat je
takođe razotkrio lakoću sa kojom država usmeravanjem proizvodnje može da
kontroliše privatne vlasnike ili da ih zameni drugima.
U ovakvim uslovima, formalna zakonska zaštita nije bila dovoljna
zaštita privatne svojine. Jedina sila dovoljno snažna da obuzda neku
vladu bile su druge vlade. Nacionalna politika morala je biti uključena i
povezana u mrežu prekograničnih ekonomskih odnosa.
Globalizam u ovoj priči nije isključivo, pa čak ni primarno
produžetak kontakata među ljudima pomoću trgovine i proizvodnje. Umesto
toga, on je proizvod skupa svojinskih prava koja, upravo zato što
uključuju višestruke suverenitete, ne mogu biti dovedena u pitanje od
strane jedne vlade, a da to ne izazove sukob sa drugim vladama. U tom
smislu, izuzetno je poželjno da svojinska prava prelaze nacionalne
granice. Strana ulaganja, bez obzira na njihovu vrednost ili značaj za
finansiranje proizvodnje, igraju političku ulogu koju domaća ulaganje ne
mogu.
Za Hajeka, ovaj koncept je bio otelotvoren u konceptu „prava
stranaca“, prava koja su drevni grčki gradovi garantovali stranim
državljanima. Iznova osmišljena u obliku stranog investitora, ova figura
autsajdera – čija prava moraju biti sigurna upravo zbog toga što je
autsajder – smeštena je u samo središte neoliberalnog projekta. Poenta
je upravo u prelaženju granica, a ne u njihovom brisanju. Rečima jednog
američkog ekonomiste kojeg Slobodijan citira: „Svet bez granica je svet
bez izlaza. Potrebni su nam izlazi“.
Prekograničnim organizovanjem svojine i proizvodnje, bilo kroz
slobodnu trgovinu, garancije za strane investicije, monetarne unije ili
neke druge mehanizme, ne postiže se samo ograničavanje moći vlada. To
istovremeno služi, kako piše Slobodijan, „rastakanju malih, izdvojenih
kolektiva, povezanih zajedničkim identitetom – rudara ili Papuanaca – u
jednu širu zajednicu“. Hajek je dobar deo svog života posvetio potrazi
za „političkim modelom koji će podriti prirodno usklađenu ‘solidarnost
interesa’“ među ljudima koji se nalaze u sličnoj situaciji. Otvorene
granice su ovde odigrale ključnu ulogu garantujući da se ekonomski
interesi nikada ne mogu „trajno identifikovati sa stanovnicima neke
konkretne regije“.
Lajonel Robins se, slično tome, nadao da će se proširenje demokratije
i nacionalnog suverentiteta u domen ekonomije „razložiti aranžmanom u
kojem će slobodni protok roba i kapitala podriti ‘zajednice interesa’
koje ih održavaju“. Ove zajednice interesa su se stalno reformisale tako
da je „tekuća depolitizacija ekonomskog domena bila kontinuirana
legalistička borba koja je zahtevala kontinuirane inovacije u stvaranju
institucija sposobnih da obezbede prostor konkurencije“.
Neoliberali su ispravno primetili da ljudske zajednice neprestano
koaguliraju u fluidnoj ekonomske razmeni – „ruka“ u fabrici može lako
postati celo ljudsko biće, osoba sa pravima i interesima. Da bi se ove
zajednice razbijale čim nastanu neophodna je jaka država. Ali ona isto
tako može postati i sredstvo u službi tih zajednica.
Sve dok narodni suverenitet bude bio glavni izvor legitimiteta vlasti
neoliberalni projekat će tragati za alternativnim principima vladavine.
Neki od neoliberala prve generacije, nostalgični za predratnim Bečom,
gledali su u prošlost ka austrougarskoj imperiji kao modelu
disperzovanog suvereniteta; drugi su se divili britanskoj imperiji kao
državi koja je bila u stanju da dela odlučno kako bi sprovodila ugovore,
održavala vrednost novca i granice otvorenima. Mnogi neoliberali su se
divili kolonijalnim imperijama – Mizes je naročito hvalio belgijski
Kongo – i otvoreno se protivili dekolonizaciji. Robins je, kako piše
Slobodijan, video „dekolonizaciju i ekonomsko planiranje kao formalno
homologne i strukturalno povezane“.
Tamo gde je bela manjina vladala crnom većinom bela supremacija je
bila prirodno sredstvo antidemokratske politike. Švajcarski biznismen
Albert Hunold, jedan od značajnih finansijera neoliberalnih institucija,
video je kraj belog režima u Rodeziji kao katastrofu za liberalnu
vladavinu, uporedivu sa Hitlerovim dolaskom na vlast u Nemačkoj. Bilo bi
pogrešno zaključiti da je rasizam predstavljao nužan deo neoliberalizma
– većina članova Društva Mont Pelerin, glavnog čvorišta posleratnog
neoliberalizma, nisu podržavali aparthejd. Ali izvesna prirodna bliskost
između ove dve ideologije jeste postojala.
Na primer, Vilijam Hat, južnoafrički ekonomista aktivan u Mont
Pelerinu, suprotstavljao se formalnom aparthejdu, ali je istovremeno
prezirao sistem „jedan čovek – jedan glas“ i video Rodeziju pod belačkom
upravom kao „najperspektivniji smišljeni poduhvat stvaranja multirasnog
društva koji je svet ikada video“. Njegov predlog da Južna Afrika
postepeno zameni sistem u kojem su samo belci imali pravo glasa
ponderisanim glasanjem u skladu sa prihodima, pokazuje da je bela
supremacija bila samo jedna od mnogih alatki za ograničevanje
demokratije u ime svojinskih prava.
***
Evropska unija je najpotpunije ostvarenje neoliberalne političke
vizije. Ne postoji suvereni narod Evrope, jer autoritet evropskih
institucija počiva na korpusu zakona i ugovora. Evropska unija nije
nacija, ali nije ni prosto ugovor između nacija. Za razliku od
internacionalnih ugovora, evropska regulativa direktno obavezuje i
pojedince, a ne samo vlade koje ove ugovore potpisuju. U mnogim
oblastima, evropska pravila i institucije ne samo da ograničavaju, već i
zamenjuju svoje nacionalne pandane (zato je brexit toliko komplikovan).
Nedovršena evropska integracija – sa svojom zbunjujućom mešavinom
ovlašćenja delegiranih iz Brisela i onih koja i dalje pripadaju
nacionalnim vladama – neretko se vidi kao greška u dizajnu. Ali za
Slobodijanove globaliste cilj upravo i jeste ta parcijalna integracija.
Ona podrzaumeva da ni nacionalna ni internacionalna tela nemaju
legitimitet niti sposobnost da upravljaju ekonomijom. Bez
internacionalne uvezanosti vlada je suverena, a sa dovršenom
integracijom suverenitet je pomera na viši nivo. Ono što je potrebno
jeste situacija u kojoj se neke ingerencije delegiraju, a neke ne, tako
da ni nacionalne ni supranacionalne vlade ne mogu delati izvan svoje
strogo ograničene uloge.
Ovaj argument nalikuje onom koji iznose levičarski kritičari Evropske
unije poput Volfganga Štreka. Štrek na sličan način opisuje Evropu kao
najpoptuniju realizaciju Hajekove „katalaksije“ – države bez suverena,
koja postoji samo zato da bi štitila svojinska prava. Ali Slobodijan
nudi detaljniju sliku povezanosti između neoliberalnih mislilaca poput
Hajeka i osnivača Evropske unije.
Kako on brižljivo dokumentuje, za mnoge koji su upravljali prvim
koracima ka integraciji, „ključno je bilo ograničavanje nacionalnog
suvereniteta“. Za Ernsta-Joakima Mestmakera, koji je sastavljao prvu
evropsku zajedničku strategiju konkurencije, cilj integracija je bio
„isključivanje kontrole međudržavne trgovine kao instrumenta nacionalne
ekonomske politike“. Svrhu carinske unije on je video u „smanjivanju
‘autonomije’ individualnih članova“. Slobodijan ukazuje i na
zapadnonemačkog ministra ekonomije (a kasnije i kancelara) Ludviga
Erharda, koji se zalagao za evropsku integraciju kao za „sistem koji će
vršiti takoreći anonimni pritisak na ponašanje nacionalnih država“.
Ključ je u anonimnosti: jednom kada postoji donosilac odluka, njegove
odluke su podlože prigovorima i zahtevaju neki izvor političke
legitimnosti.
Ovo bismo mogli nazvati neoliberalnim paradoksom. Državna moć je
nephodna kako bi garantovala tržišne odnose i svojinska prava, ali kada
ona počiva na demokratskoj politici može se lako pretvoriti u širi
program ekonomskog planiranja. Stoga mesto moći mora biti učinjeno
anonimnim, skrivenim od politike, kao u zamršenim lavirintima moći
evropske birokratije.
Sa ove tačke gledišta, suština jedinstvene evropske valute nisu
sumnjive praktične prednosti koje proističu iz toga što se cene širom
kontinenta mere u istim jedinicama, već u stvaranju Evropske centralne
banke kao navodno tehničkog donosioca odluka, izolovanog od bilo kakve
demokratske politike čiji bi nosilac bila neka nacionalna vlast.
Ali iako su neoliberali od samog početka imali svoje mesto za stolom u
procesu evropskih integracija, oni ipak nisu zauzimali sve stolice.
Politička moć Evrope osporavana je već od prvog dana. Dok su je neki
pripadnici Ženevske škole pozdravljali kao oblik difuzije suvereniteta,
mnogi drugi su joj se suprotstavljali, jer je ona podrazumevala evropsku
zajednicu odvojenu od ostatka sveta. Treba napomenuti da ista podela
postoji i na levici, gde protivnici neoliberalizma poput Janisa
Varufakisa ipak podržavaju integraciju kao proces izgradnje suverenog
evropskog naroda. Ovo je podzemna struja koja uporno izbija na površinu
Slobodijanove priče: institucije stvorene kako bi se moć izolovala od
demokratske politike mogu i same postati novi prostori politike.
Ništa slično EU ne postoji u ostatku sveta. Drugde su osnovno
sredstvo neoliberalnog projekta međunarodni ugovori o trgovini i
investicijama. Slobodijan tvrdi da su se sastavljači Opšteg sporazuma o
tarifama i trgovini, i njegovog naslednika, Svetske trgovinske
organizacije, u velikoj meri oslanjali na neoliberale iz Ženevske škole.
Za ove mislioce, najjači argument u korist slobode kretanja roba, a
naročito finansija, nije bila neposredna finansijska korist od ovih
mera, već ograničenja koja su ona nametnula autonomiji nacionalnih
vlada. Mobilnost kapitala postala je temeljni princip međunarodnog
poretka, ne zbog velikodušnog poriva za većim brojem stranih investicija
u siromašne zemlje, već pre u nadi da će „stalno prisutna pretnja
bekstva kapitala… biti najsigurniji korektiv projekata izgradnje
socijalnih država“.
Šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog veka, potreba za
međunarodnim granicama izgledala je naročito neodložno u trenutku kada
su na Jugu započeli državni projekti industrijalizacije i kada su
ojačali zahtevi za „novim ekonomskim poretkom“ koji bi svesno premostio
jaz između bogatih i siromašnih zemalja. Ovi zahtevi su uživali podršku
značajnog segmenta američke politike. „Nju dil“ liberali obećavali su da
će, rečima jednog senatora iz Nebraske, „podići Šangaj na nivo Kanzas
Sitija“.
Neoliberali su, nasuprot tome, obećanje jednakijeg sveta videli kao
pretnju racionalnoj podeli rada između industrijskog severa i
poljoprivrednog juga, i istovremeno kao prizivanje ekonomskog planiranja
još većih razmera. Evolucija od Opšteg ugovora o tarifama i trgovini
(GATT) do Svetske trgovinske organizacije (WTO) bila je deo svesnog
projekta odbacivanja razvoja kao centralnog principa gobalne ekonomije, a
u korist poretka određenog zakonima i cenama. Kako piše Slobodijan, „za
GATT-ovog glavnog ekonomistu Jana Tumlira, GATT-ovog pravnog savetnika
Ernsta-Ulriha Petersmana i ostale… projektante WTO-a, cilj je bio da se
‘evropska ideja’ neoliberalnog konstitucionalizma izdigne na svetski
nivo“. Kako je to rekao Hajek, funkcija međunarodnih autoriteta „mora
iznad svega biti njihova spremnost da kažu ‘ne’: preprekama za kretanje
roba, kapitala i ljudi, pa stoga i ‘ne’ protekciji za industrije u
povoju“.
Sastanak Društva Mont Pelerin održan 1974. u Hong Kongu pruža nam
dobru sinegdohu ovog globalističkog projekta. Hong Kong je predstavljao
most između starih i novih modela ograničenog suvereniteta. On je bio
jedna od najvažnijih preostalih kolonija, a u isto vreme bio izuzetan
model ekonomije otvorene za međunarodnu trgovinu i finansije. Kako je
primetio jedan od govornika sa sastanka, „zbog svoje ‘izložene i zavisne
političke i ekonomske situacije’, Hong Kong je bio primoran da održava
sredinu privlačnu za profitabilne investicije“.
Slobodijan vešto kontrastira ovu pozitivnu procenu zavisnosti (u oba
smisla) sa argumentima koje su iznosili ekonomisti iz Latinske Amerike,
poput Raula Prebiča iz Argentine, verovatno najvećeg teoretičara zamene
uvoza industrijalizacijom. Dok je Prebič „teoretisao o ‘zavisnosti’ kao o
negativnom stanju kojeg se treba osloboditi, neoliberali su ovo stanje
otvoreno preporučivali kao sredstvo potčinjavanja država onome što Hajek
naziva… ‘disciplinom slobode’“. Ovaj kontrast nam govori nešto važno ne
samo o neoliberalnoj imaginaciji, već i o realnoj situaciji zemalja u
razvoju.
Suočeni sa moćnim zastupnicima državno kontrolisanog razvoja,
posleratni neoliberali morali su ozbiljno da razmotre fundamentalnu
suprotstavljenost između tržišnih principa i razvoja – što njihovi
naslednici danas retko čine. Razvoj po definiciji znači odbacivanje svog
mesta u međunarodnoj podeli rada i izgradnju ekonomskih sektora u
kojima još uvek nemate komparativnu prednost. Kako to kaže Elis Amsden u
svojoj čuvenoj istoriji korejske industrijalizacije, razvoj znači
„usvajanje pogrešnih cena“.
Ako danas prelistate Fajnenšel tajms ili Ekonomist,
videćete odbranu slobodne trgovine i pokretljivosti kapitala pozivanjem
na dobiti specijalizacije i međunarodne podele rada. Ali kako
Slobodijan objašnjava u svojoj knjizi, ovi naizgled bezopasni termini
poseduju duboki politički značaj. Oni odbacuju ciljeva razvoja u korist
sveta u kojem je najveći deo čovečanstva osuđen na manuelne poslove.
Kako piše Slobodijan, prihvatanje logike slobodne trgovine i finansijske
otvorenosti – i međunarodnih sporazuma koji ih otelotvoruju i sprovode –
predstavlja svedočanstvo o „durogoročnom porazu globalnog Juga“.
Danas je rikardovska vizija trgovine, u kojoj Portugalija zauvek
proizvodi vina, a Engleska štofove, postala tako zdravorazumska da je ne
treba eksplicitno ni braniti. Ali u decenijama nakon Drugog svetskog
rata program razvoja je morao biti eksplicitno odbačen. Repke je,
hiperbolično ali reprezentativno za celu grupu, smatrao da je zamisao da
će siromašne zemlje jednog dana dostići životni standard onih bogatih
„igrala važniju ulogu u usponu komunizma… nego svi komunistički tenkovi,
rakete i divizije.“
U neposredno materijalnom smislu, bogate zemlje su profiteri
međunarodne podele rada. Ali u neoliberalnom raju i one se moraju odreći
svog suvereniteta. I one su, poput zemalja globalnog Juga, povezane
međunarodnim ugovorima. Kritičari ponekad ovo vide kao kapitulaciju pred
bezličnom birokratijom, ali (Evropa na stranu) ovo nije sasvim tačno.
Za razliku od Evropske centralne banke, međunarodni ugovori ne mogu
direktno zameniti bilo koju funkciju nacionalnih vlada. Oni ne poseduju
sopstveno ljudstvo, niti alatke za sopstveno sprovođenje. O njima je
bolje misliti kao o dogovorima između nacionalnih vlada da se međusobno
podržavaju u odolevanju zahtevima sopstvenih građana. Rečima GATT-ovog
ekonomiste Jana Tulmira, potčinjavajući se međunarodnim telima države
„spasavaju sopstvenu suverenost od unutrašnjih otimačkih sila“.
***
Meni je Slobodijanov argument ubedljiv. On na zanimljiv način izmešta
fokus poznatog narativa. Protagonisti skoro uvek dolaze iz dela sveta u
kojem se govori nemački, pre nego iz SAD; kolonijalne imperije dobijaju
glavnu ulogu u priči o evropskim integracijama; antiglobalizacijski
pokret iz 20-ih godina prošlog veka dobija na značaju. Slobodijan piše
da su protesti ispred ministarske konferencije WTO-a 1999. u Sijetlu
bili trenutak „egzistencijalne krize globalizma“. Po njemu, značaj ovih
protesta nije bio u njihovom neposrednom uticaju na investicione tokove,
već pre u tome što je tada postalo jasno da je režim međunarodne
trgovine i finansija mesto politike, a ne prosto skup objektivnih
činjenica ili korpus zakona. „Sam pokušaj da se depolitizuju međunarodni
ekonomski odnosi“, piše Slobodijan, „na kraju je zahtevao izuzetno
vidljiv politički projekat… Ovo je bio jedan od ključnih problema
neoliberalnog rešenja“.
Nakon serije masovnih protesta na različitim međunarodnim skupovima
(bio sam učesnik protesta u Vašingtonu 15. aprila 2000, a izgleda da je
tu bio i Slobodijan), Naomi Klajn se snuždeno zapitala da li je cilj
prosto pratiti trgovinske birokrate unaokolo kao da su Grejtful ded.
Sada mi se čini da to uopšte nije loš plan. Ukazivanje na politički
značaj ovih tela možda je značajnije nego što je tada izgledalo.
Ova knjiga je i studija slučaja o uspehu javnih intelektualaca. Važna
stvar koju su članovi Ženevske škole ispravno razumeli, pre svega
zahvaljujući svojim vezama sa svetom biznisa, bila je da treba ostati
blizu konkretnim problemima javnih politika. Mali broj ljudi koji se
pominju u ovoj knjizi imao je isključivo akademske karijere. Većina njih
je najveći deo svojih karijera provela na zvaničnim pozicijama ili
radeći za različite biznis-grupe. Ovo je njihovoj viziji, kako god
utopistička ona bila, omogućilo da ostane organski povezana sa
političkom situacijom. Kako je to rekao Hajek, „onaj ko je samo
ekonomista, ne može biti dobar ekonomista“.
Ova knjiga se bavi i odnosom ekonomista iz Ženevske škole, poput
Hajeka i Mizesa, sa ostalim pripadnicima njihove profesije. Iako
neoliberalni recepti svakako uživaju podršku ekonomskog establišmenta,
konkretna intelektualna tradicija koju opisuje Slobodijan zapravo je na
više načina udaljena od toga. Uprkos centralnom značaju ekonomskih
argumenata za neoliberalni projekat, većina njegovih vodećih figura
školovalo se za pravnike, filozofe i slično. Iako je Hajek bio
ekonomista, njegova publika nikada nisu bili prvenstveno drugi
ekonomisti – on je prezirao oslanjanje na matematiku i nije imao nikakve
potrebe za statističkim zaključivanjem koje čini osnovu empirijske
ekonomije.
Isto tako, Ženevska škola je bila duboko sumnjičava prema centralnim
bankama koje makroekonomska ortodoksija uzdiže do polubožanskog statusa.
Za ekonomsku teoriju Miltona Fridmana, sa njenim obećanjem da se
ekonomski ciklusi mogu ukrotiti promišljenom kontrolom zalihe novca od
strane centralne banke, Hajek je mislio da je „podjednako opasna kao i
ona Kejnzova“. Zamisao da bi se ponašanje moderne ekonomije moglo
sumirati u par indeksa, koje bi mogla kontrolisati javna vlast, za
Hajeka je bila svetogrđe, čak i u službi ideološke agende slične
njegovoj.
Aleksandar Hamilton započinje svoje Federalističke spise
primedbom da nezavisnost SAD-a predstavlja eksperiment kojim će se
utvrditi „da li ljudska društva mogu uspostaviti dobru vladavinu na
osnovu refleksije i izbora“. Konačan odgovor Slobodijanovih neoliberala
na ovo pitanje je: ne.
Nije puka slučajnost to što je isti taj Hamilton koji je 1787.
napisao ove redove, bio i prvi zagovornik industrija u povoju i programa
za državno kontrolisanu industrijalizaciju koji su prvo primenjeni u
SAD, pa onda usvojeni od strane Nemačke, Japana i kasno
industrijalizovanih azijskih zemalja.
Neoliberalizam je koherentan misaoni korpus koji je imao duboki
politički uticaj, ali on nije jedini takav korpus. Od SAD 18. veka do
Kine 21. veka provlači se crvena nit koju Slobodijan ne vidi, a koja
povezuje političke vizije o nacionalnom suverenitetu, industrijalizaciji
i centralnom planiranju. Slobodijan je napisao istoriju neoliberalizma
kao političkog projekta. Još čekamo knjigu o ovom alternativnom
projektu.
J. W. Mason, Boston Review, 01.06.2018.
Preveo Rastislav Dinić