Zdravo tata. Meni je već 16 godina. Prošla je čitava godina otkako si
otputovao. Svaki dan osjetim miris tvoje košulje koju si tu ostavio jer
više nije stala u tvoj kofer”, Marija na jednom forumu prenosi dio
pisma koje je poslala tati koji radi u Velikoj Britaniji.
Internet
u Poljskoj je prepun foruma upravo za takvu „napuštenu” djecu. „Moja
mama je otišla u inozemstvo kad mi je bilo 13 godina. Htjela je u
Njemačkoj biti samo par mjeseci jer je tu u Poljskoj veoma malo
zarađivala. Nije si mogla priuštiti ni da si kupi novu odjeću. Ali ona
je i danas tamo, to me žalosti”, piše Tomek kojem je danas 18 godina.
„Idemo zajedno”
Małgorzata
Greber je znala za takvu „siročad” drugih gastarbajtera tako da je, kad
se odlučila ipak otići u inozemstvo, donijela hrabru odluku: odlazi,
ali ide zajedno s kćerkicom Martynom kojoj je bilo 8 godina. U Poljskoj
je kao medicinska sestra zarađivala oko 600 eura mjesečno, u Velikoj
Britaniji su joj obećali skoro četiri puta više.
Ali odlazak nije
dobro prošao: makar zajedno s kćerkom, osjećali su se usamljeno,
nedostajala im je domovina, obitelj i prijatelji. I kada je riječ o
novcu, nije bilo baš tako kao što si je zamislila: „Agencije za
posredovanje vas privuku s velikim plaćama, ali svatko tko krene na put
si treba dobro izračunati, koliko će potrošiti na život u toj zemlji.
Samo oni koji putuju kao par gdje oboje zarađuju, dobro prolaze”, kaže
nam.
Boravak u Velikoj Britaniji je trajao dvije i pol duge
godine i onda se zajedno s kćerkom vratila u Poljsku. Tu je opet radila
kao medicinska sestra, ali već nakon pola godine je shvatila da je pala u
drugu zamku: „Moja Martyna mi je najvažnija na svijetu, ali ja sam
stalno dežurala po 12, 24 sata. To mi je bilo previše naporno, a i s
plaćom od takvog rada sam jedva spajala kraj s krajem.”
Muž našao drugu u Engleskoj, djeca kod bake…
Trenutno
Małgorzata ima dobar posao na medicinskom fakultetu u Łódźu, ali to je
tek trogodišnji projekt. Nakon toga joj ostaje samo vratiti se poslu
medicinske sestre, makar nije sigurna hoće li se u tom zvanju ikad u
Poljskoj zarađivati dovoljno za pristojan život. Małgorzata je rijetka
iznimka: većina poljskih medicinskih sestara koje odu u inozemstvo se u
svom radnom dobu više nikad ne vrate u domovinu. Ako se poneka i vrati,
onda gotovo nikad više ne radi u državnom sustavu zdravstvene skrbi nego
radi u privatnoj praksi.
I Teresa je medicinska sestra koja je
15 godina radila u bolnicama na zapadu Poljske. Kad je njezine dvoje
djece došlo do puberteta, počela je redovito privremeno odlaziti u
Njemačku. Njezin brak se raspao jer je njezin muž radio u Velikoj
Britaniji i tamo je našao drugu ženu. Djeca su bila kod bake koja je
jedva izlazila na kraj sa 14- i 15- godišnjacima. Teresa je odlučila
vratiti se u Poljsku.
Ali u bolnici gdje je prije radila je
doživjela šok: jedva da je ostala neka od njezinih kolegica, sve su
otišle. U Njemačku, Englesku, Norvešku… „Neki odjeli su bili praktično
prazni, drugi su bili tako puni da su pacijenti morali ležati u
hodniku. Imali smo toliko mnogo posla da sam morala stalno donositi
odluku, da li da nekog pacijenta nahranim ili da drugog odvedem na
nužnik. I za koga da se prvo pobrinem? Sve to je bilo ponižavajuće, za
pacijente i za mene”, kaže Teresa.
Poljske medicinske sestre na zapadu često ne rade u bolnicama, nego kao njegovateljice
Kolaps poljskog zdravstva
Sad
njeguje jednog starca u Njemačkoj, kod Kiela i dobiva 1.460 eura „na
ruke”. Radi dva mjeseca, a onda je dva mjeseca u Poljskoj da sakupi
snagu: „U mojem radnom ugovoru piše da radim 40 sati na tjedan. Zapravo
kod takvog posla morate biti na raspolaganju čitav dan i noć. Nakon dva
mjeseca sam mrtva umorna.” Ali, morala je prihvatiti te uvjete, inače ne
bi dobila posao. Ima dovoljno žena iz drugih zemalja, iz Rumunjske ili
Ukrajine koje su spremne prihvatiti sve uvjete, žali se Teresa.
Kada
je riječ o Njemačkoj, samo Turaka je više od Poljaka koji rade u ovoj
zemlji. Pogotovo kad je riječ o zdravstvu, ta migracija je uzrokovala
ozbiljne posljedice u Poljskoj: od pristupa te zemlje Europskoj uniji
najmanje 20 tisuća medicinskih sestara je otišlo u inozemstvo i većina
ih ne radi kao sestra, nego kao njegovateljica. U Poljskoj danas ima oko
280 tisuća medicinskih sestara – i samo njih 42 tisuća je mlađe od 40
godina, prosječna dob je 51 godina.
Dakle kad za koju godinu
krene odlazak u mirovinu, stanje će biti katastrofalno. Nije zapravo
drugačije niti s liječnicima u kronično slabo plaćenom poljskom
zdravstvu: došlo je do toga da je godine 2015. bilo još samo 5,2
medicinske sestre i 2,3 liječnika na tisuću stanovnika – u Njemačkoj je
to 13 i 4,1.
Preko 100.000 „euro-siročadi”
Ne
čudi da mnogi razmišljaju o odlasku u inozemstvo, ali to ima golemu i
socijalnu cijenu: već tri godine nakon pristupa Poljske Europskoj uniji
se za 1.300 mališana čiji su roditelji bili u inozemstvu moralo naći
smještaj u domu ili kod roditelja koji će ih odgojiti. Danas se u
Poljskoj govori o 100.000 „euro-siročadi”, sad već i o „euro-seniorima”
čija su djeca već toliko stasala da i sama rade u inozemstvu.
Teresa,
koja je dugo živjela između Njemačke i Poljske, je svjesna kako je
mnogo toga propalo u njezinom životu zbog takvog načina života.
Najvažnije doba, kad su njezina djeca bila tinejdžeri, ona skoro nikad
nije bila kod kuće i to se doba više nikad ne može nadoknaditi. Nema
više niti socijalnog života kojeg je nekad imala. Svoje prijatelje
susreće sve rjeđe, mnogi kontakti su prekinuti: „To nije nikakav dobar
život. Život prolazi pored mene”, kaže Teresa.
Danas joj je 55
godina i još uvijek stalno putuje između Poljske i Kiela. Mora zaraditi
novac, sad mora financijski pomoći i svoje roditelje, a djeca su na
fakultetu – i to se mora plaćati. Sreća izgleda drugačije, ali ne vidi
nikakve alternative za sebe u Poljskoj.