Ambivalentni odnos
spram imigranatima u proteklih nekoliko mjeseci nam ukazuje kako je ovdašnje
mišljenje među stanovnicima da se fašizacija društva uvijek događa negdje
drugo, a nikada u našim redovima. Pri takvom stavu, da je fašizacija proces
koji se događa uvijek „negdje tamo“, ovdje je u medijskom prostoru odabrana
vrlo podla tehnika pogrdnog imenovanja onog što je strano i onog što je Drugo, a to imenovanje je vidljivo u
nedavnom članku koji je objavljen u Avazu pod nazivom Dramatično u centru Sarajeva: Migranti tuku i pljačkaju.
Kada je Viktor Orban
2016. godine podigao „zaštitnu“ ogradu na granici sa Rumunijom i Srbijom kako
bi spriječio ulazak i prelazak imigranata u Mađarsku, u društvenom životu
glavnog grada BiH su se mogli čuti samo komentari stanovnika koji su pokazivali
osjećaj gađenja ka takvom potezu. U 2018. godini kada je grupa imigranata našla
svoje utočište u Sarajevu, događa se preokret, tada komentare i mišljenja u
društvenom životu Sarajeva – da se ne lažemo –
najbolje ilustruje upravo spomenuti članak.
Prije koji dan, Boris
Buden je rekao da je „odnos prema
imigrantima simptom i nagovještaj bolesti iz budućnosti“. Ovakav jedan
odnos prema imigrantima zapravo nagovještava put kojem ide naše društvo, to
nije ništa drugo nego bolest čije simptome već sada jasno možemo da uvidimo.
Imigranti kao oružje za dobivanje izbora
u BiH
U srijedu je
zaustavljeno pet autobusa iz Sarajeva koji su krenuli iz parka preko puta
Vijećnice ka Imigracionom centru u Salakovcu kod Mostara. U putu ka
Imigracionom centru zaustavljeni su kod Konjica i smješteni na stadion. Komesar
MUP-a HNK je vratio autobuse sa imigrantima na kantonalnu granicu između KS i
HNK i rekao da nije dobio nikakvu obavijest ranije o puštanju imigranata. Nakon
par sati čekanja isprepadani imigranti su napokon pušteni u Imigracioni centar, a komesar je pozvan na
razgovor u SIPU.
Nekoliko sati kasnije
Milorad Dodik daje izjavu kako neće dozvoliti otvaranje imigracionih kampova u
Republici Srpskoj, ali će obezbijediti siguran prolazak imigrantima kroz BiH,
pri tom zaboravljajući činjenicu da je imigrantima gotovo nemoguće preći granice Hrvatske i
Mađarske u ovim trenucima. Dodik je i u ovakvoj situaciji iskoristio priliku da
ponovo verbalno napadne institucije države te je istakao da je Vijeće
ministara samo pomoćni organ Predsjedništva BiH koji ne može donositi odluke
bez koordinacije sa drugim nivoima vlasti.
Izbori u Evropi su nam
pokazali da je politika prema imigrantima moćno oružje za dobivanje
popularnosti. U BiH je došao na red taj trend,
pa su lideri velikih političkih stranaka počeli da se igraju sa životima
drugih
ljudi. Ne treba zaboraviti ni to da je u autobusima bilo djece (oko
dvadeset), a da je BiH potpisnica Konvencije o pravima djeteta koja je
obavezuje da će svoj djeci pružiti zaštitu.
Međutim, liderima vodećih političkih stranaka važnije je politikanstvo i
skupljanje političkih bodova nego životi ljudi što, ruku na srce, nije
ništa
novo, ali ovaj put su probili granice svog vlastitog neukusa.
Politički lideri u BiH
su odlučili da slijede politiku Marine Le Pen i Viktora Orbana, kako bi
grupirali svoje biračko tijelo na tuđoj nesreći, što nije novina u Evropi,
međutim u našem kontekstu pokazali su pravac prema kojem idu, ili u najmanju
ruku žele ići, a to je put dehumanizacije društva. Takav put koji su odabrali
još uvijek nema nivo intenziteta kao npr. u Mađarskoj, međutim vrlo je bitno
uvidjeti i detektovati njegove klice u samom korijenu.
Podla šutnja i vaganje lidera političkih opcija sa bošnjačkim predznakom (u
prvom redu SDA) pokazuje svo licemjerstvo njihovih politika. U trenutku kada
najveće razumijevanje prilika u kojima se nalaze imigranti treba da dođe od
strane ljudi koji su nekada i sami bili imigranti, na takvo razumijevanje imigranti
u BiH nisu naišli, jer političke opcije sa centrom u Sarajevu još uvijek vagaju
o zvaničnom stavu, u strahu da ne bi izgubili birački kapacitet na sljedećim
izborima. To demonstrira da se direktori ustanova bliski vladajućim strankama u
KS nisu udostojili niti da otvore vrata neke dvorane ili nešto tomu slično kako
bi smjestili imigrante, da ne bi spavali „bez krova nad glavom“. Srećom,
nekolicina dobronamjernih aktivista i građana, kojima su životi ljudi na prvom
mjestu, pomogli su imigrantima sa osnovnim potrebama.
Pored toga,
liderokratima u BiH sigurno nije cilj asimilacija imigranata iz Sirije,
Afganistana, Pakistana i Libije, a i zašto bi bila? Jer dobijanjem državljanstva ovi ljudi bi
dobili pravo glasa, ali kako prodati njima hrvatski, srpski i bošnjački
nacionalizam? To bi bh. vlastodršce stavilo u situaciju da moraju početi mijenjati
„uspješne“ političke obrasce sa kojima godinama nastupaju. Dovoljno je zadržati
ljude koji rade po kojekakvim državnim administracijama kao biračko tijelo, po
njihovoj logici i ne obraćati pažnju na iseljavanje vlastite omladine u druge
države.
Dehumanizacija
društva
Prvi korak u podloj
borbi protiv imigranata je upravo trenutak kada ih prestajemo gledati
kao ljudska bića sa jednakim potrebama kakve i mi imamo, a upravo to je
priča sa početka teksta o članku iz najtiražnijeg bh medija. Cilj jedne
takve propagande je učiniti da mi kao pojedinci i društvo na
imigrante gledamo kao na neljudska bića koja za nas predstavljaju
prijetnju, a takva atmosfera političkim elitama daje legitimitet da ih
što lakše uklone sa područja gdje su oni predstavljeni kao remetilački
faktor. Sama
takva ksenofobna postavka artikulira poziciju da su oni „ono strano“,
samim tim
i neprijatelj, jer ne pripadaju zajednici vjerovanja, mitova, kulturi i
sl.
Kada dehumaniziramo
imigrante, oni tada bivaju doživljavani kao niža bića, odnosno kao životinje. Vidjeli
smo kroz odbijanje komesara HNK da imigranti pređu kantonalnu granicu, da smo
već u fazi kada smo dehumanizirali drugog čovjeka, gdje je puko politikanstvo
postalo bitnije od života. To smo mogli vidjeti i u Bugarskoj kada je
organizovan lov na imigrante, gdje su mještani malog mjesta u blizini granice
sa Turskom samoorganizovano naoružani sa puškama „lovili“ imigrante, uz moto: „Ne Bugarska, vratite se u Tursku“. To je
čisti primjer dehumanizacije čovjeka, kojeg su spustili na nivo životinje. Pri
tom sama terminologija u kojoj se takva aktivnost imenuje kao „lov“ demonstrira
gubitak humanističkih vrijednosti, što takvim osobama ukida bilo kakav osjećaj
odgovornosti i krivice za ono što čine.
Niz ovakvih fenomena u
BiH sa kojima se ukida ljudskost i u kojima se demonstrira strah i iracionalna
mržnja prema drugom nam ukazuje na prisutnu fašizaciju društava u kojima živimo,
a koja svakim danom napreduje do svog konačnog odredišta. Moramo biti spremni
na ovake stvari u budućnosti, jer nas ne dijeli još mnogo vremena u kojima će
sva tri nacionalizma se udružiti i loviti dehumaniziranog čovjeka na granicama
BiH. Ovo mora biti alarm za progresivne snage, jer prošlost nam je ukazala
koliko je malo potrebno da se rodi fašizam.
Autor: Mirza Šaćiri